Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4103/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Marije Zrilić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Zoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-727/2025-6 od 14. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačka banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-727/2025-6 od 14. listopada 2025. pod toč. I. izreke, te pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka za iznos od 1.249,37 eura sa zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-727/2025-6 od 14. listopada 2025. pod toč. II. izreke i sudi

Odbija se zahtjev tužiteljice koji glasi:

"II. Dužan je tuženik Zagrebačka banka dioničko društvo, OIB 92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnova razlike manje obračunane, a plaćene glavnice po Ugovoru o namjenskom kreditu oznake kreditne partije 7103809081 zaključno s danom 01.10.2014. isplatiti tužiteljici EZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.850,47 EUR (ranije 13.942,35 kn) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koje je vrijedilo zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena koja na taj iznos teče počev od 1.10.2014. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-727/2025 od 14. listopada 2025. pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka za iznos od 1.765,53 eur i u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbija.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 116,85 eura sa zateznom kamatom koje teče od 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iz osnova razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope po Ugovoru o namjenskom kreditu oznake kreditne partije [broj kredita] zaključno s danom 01. listopad 2014. iznos od 4.900,73 EUR (ranije 36.924,56 kn) sa zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2014. do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iz osnova razlike manje obračunane, a plaćene glavnice po Ugovoru o namjenskom kreditu oznake kreditne partije [broj kredita] zaključno s danom 01. listopada 2014. isplatiti iznos od 1.850,47 EUR (ranije 13.942,35 kn) sa zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2014. do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. II. izreke). Konačno, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 3.015,00 Eura sa zateznom kamatom od dana 14. listopada 2025. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. III. izreke)

2. Protiv navedene presude žali se tuženik, sadržajno zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19,80/22,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti i zahtjev tužiteljice odbiti, uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunate i naplaćene kamatne stope, kao i razlike manje plaćene glavnice po Ugovoru o kreditu broj: 7103809081, a zbog povećanja redovne kamate u razdoblju od 24. rujna 2007. do 01. listopada 2014.

5. Sud prvog stupnja ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

-da su tužiteljica i tuženik 24. rujna 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu,

-da je tužiteljica predmetni kredit podigla radi kupnje apartmana u privatne svrhe,

-da tužiteljica od 2009. i trajno prebiva u ovome apartmanu budući ima prijavljeno prebivalište te da od 14. kolovoza 2009. u apartmanu povremeno pruža ugostiteljske usluge u domaćinstvu,

-da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita, a i danas tužiteljica zaposlena kao službenica,

-da je tužiteljici banka tj. tuženik ponudio tipski ugovor u kojem nije postojala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnog ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi, a što proizlazi ponajprije iz iskaza tužiteljice,

-da je u čl. 2. tog Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa u razdoblju od dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99%, a nakon isteka tog razdoblja da je kamata promjenjiva u skladu sa važećom odlukom o kamatnim stopama Kreditora tj. tuženika, odnosno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke,

-da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 300 anuiteta,

-da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala, a time su se mijenjali i iznosi mjesečnih anuiteta,

-da je tužiteljica utužila više plaćeno za period od studenoga 2007. do 1. listopada 2014. te da se u utuženom periodu kamatna stopa mijenjala,

-da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta u utuženom periodu što je dovelo do više plaćenog odnosno stjecanja bez osnove,

-da je uslijed promjene ugovorne kamatne stope tuženik evidentirao i da je tužiteljica platila manji iznos glavnice, a što je dovelo do više plaćenog, odnosno stjecanja bez osnove

-da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi više ukupno uplaćeni iznos tužiteljice u odnosu na obračunate obveze u visini od 33.924,56 kn, da je s danom 01. listopada 2014. po navedenim uvjetima preostala nepodmirena glavnica na koju se računaju ugovorene kamate u iznosu od 479.786,82 kn, a po obračuna tuženika preostali dug s istim datumom iznosi 493.729,17 kn što čini razliku od 13.942,35 kn u korist tužiteljice.

6. Polazeći od navedenih utvrđenja, te cijeneći iskaz tužiteljice sud prvog stupnja zaključuje da konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da se o pobijanoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

6.1. Naime, tuženik tvrdi da je tužiteljica bila upoznata s Općim uvjetima poslovanja tuženika (dalje: OUP) te Odlukom banke o kamatama, međutim iz navedenih OUP nije razvidno koji su razlozi za promjenu kamatne stope niti je razvidno sukladno kojim kriterijima će se ista mijenjati. Nasuprot ovome tužiteljica u svome iskazu navodi kako joj je službenica dala već unaprijed pripremljeni ugovor, koji je samo letimično pogledala. Stoga, je zavisnost promjene kamatne stope o jednostranoj odluci banke dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer ista kao prosječni potrošač nije mogla znati kako će se kreirati kamatna stopa odnosno visina mjesečnih anuiteta. Navedeno postupanje tuženika sud prvog stupnja ocjenjuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja u smislu naprijed citiranih odredbi ZZP, a protivno je odredbi iz čl. 4 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05,41/08,125/11,78/15,29/18,126/21,114/22 i 156/22, dalje: ZOO), a koja propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

7. Stoga sud prvog stupnja, kao prethodno pitanje (čl. 12. ZPP) utvrđuje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojom su se stranke suglasile da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke, te sudi tužiteljici iz osnova razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope, po Ugovoru o kreditu iznos od 4.900,73 EUR (ranije 36.924,56 kn), a iz osnova razlike manje obračunane, a plaćene glavnice po Ugovoru o namjenskom kreditu, iznos od 1.850,47 EUR (ranije 13.942,35 kn) sa zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2014. do isplate.

8. Pobijana odluka samo u dijelu pod toč. II. izreke donesena je uz počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u tom dijelu nedostaje valjano obrazloženje kako to pravilno iznosi tuženik u žalbi, dok u ostalom dijelu pobijana odluka nije zahvaćena navedenom povredom.

9. Druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, nisu počinjene.

10. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je prema odredbi čl. 190. st. 3. ZPP nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku potreban njegov pristanak.

11. U konkretnom slučaju tužiteljica nije preinačila tužbu (povišenjem zahtjeva) već je na ročištu održanom dana 6. rujna 2018. (nakon provedenog vještačenja) snizila tužbeni zahtjev potražujući iz osnova razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope po Ugovoru o kreditu iznos od 36.924,56 kn umjesto iznosa kojeg je potraživala u tužbi (50.866,71 kn), dok je iznos koji potražuje s osnova razlike manje obračunane, a plaćene glavnice po Ugovoru o kreditu ostao isti (13.942,35 kn).

12. Kako se tuženik ovom sniženju nije protivio, to nije pogrešno primijenjena niti odredba čl. 190. st. 3. ZPP poglavito time nije prekoračen tužbeni zahtjev, kako pogrešno smatra tuženik, čime nije počinjena nit bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

13. Za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor-potrošački ugovor. Naime, o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača kao jednom (glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba-ili odredbe ZOO, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24., dalje: Direktiva 93/13), prenesena ne samo u Zakon o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81.-88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96.-106. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 79/07,125/07,79/09,89/09-dalje ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49.-56. ZZP/14), već djelomično i u odredbe 295 i čl. 296 ZOO.

14. Prema odredbi čl. 3. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

15. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015. , Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: … "S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između" prodavatelja robe ili pružatelja usluga "i" potrošača ", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

16. U skladu s tim definicijama" potrošač "znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge"znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude IZ i ČZ, C- 488/11, EU:C:2013:341, toč. 20. kao i E, C-537/13, EU:C:2015:14, toč. 21.).

18. Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude IZ i ČZ, C-488/11, EU:C:2013:341, toč. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, toč. 22.).

19. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam"potrošač"u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

20. Nadalje, Sud EU je u obrazloženju presude (toč. 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao"potrošača"u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, toč. 48.).

21. U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

22. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

23. U ovakvim parnicama tužiteljica treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/07, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužiteljica taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

24. Cijeneći izvedene dokaza pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljica ima status potrošača jer je kredit digla u privatne svrhe (za kupnju apartmana u koje stanuje, a povremeno, tek od 2009. pruža turističke usluge) pa se radi o potrošačkom ugovoru.

25. Stoga suprotni opširni žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđeno svojstvo potrošača tužiteljice nije moguće prihvatiti.

26. Iako se utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 ne mogu primijeniti temeljem čl. 502. c. ZPP u odnosu na ugovor o kreditu u kunama jer u tom postupku zaštita kolektivnih interesa nije ni tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u eurima, u tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama čl. 102. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP/07.

26.1. Odgovarajućom primjenom odredbe čl. 96. st. 2. i 4. ZZP/07 sud je pravilno zaključio kako se o unaprijed sastavljenim spornim odredbama čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama prednika tuženika nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik ne tvrdi niti dokazuje suprotno.

27. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, radi čega ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO.

28. Utvrđeno je da je tuženik kao kreditor u unaprijed sastavljeni standardni ugovoru unio odredbu o kamatnoj stopi koja će se mijenjati onako kako odluči tuženik, sukladno njegovim jednostranim odlukama a bez parametara odredljivosti, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj. Takvom odredbom o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika bez jasnih i razumljivih parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope tužiteljica je kao potrošač dovedena u neravnopravni položaj suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je uzrokovana znatna neravnoteža prava i obveza ugovornih strana na njenu štetu.

29. Naime, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci kreditora je nerazumljiva jer ne sadrže egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope već samo upućuje na to da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom kreditora o kamatama. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu. Kreditor koji jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu određujući time i visinu obveze tužiteljice kao korisnika kredita a koja pak promjenu stope ne može predvidjeti uslijed nepostojanja egzaktnih parametara o kojima ovisi ta promjena, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što sve takvu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi čini nepoštenom i ništetnom. To ne mijenja niti istaknuta činjenica da je tužiteljica o promjeni kamatne stope obaviještena i da joj je dostavljen otplatni plan.

30. Kako se prema presudi Europskog suda pravde od 13. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošača ne mora biti samo gramatički razumljiva, a i da na temelju Odluka o kamatnim stopama nije preciziran način utvrđivanja promjene kamatne stope jer je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva i u skladu s tržišnim uvjetima, a što znači da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni ni u tekstu navedenih Odluka, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je na transparentan način tužiteljici objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

31. Nadalje, neodlučni su i žalbeni prigovori tuženika o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice, s obzirom na njen iskaz da je letimično pogledala tekst sačinjenog ugovora o kreditu, pa da nije upotrijebila niti minimum pažnje prosječnog čovjeka pri sklapanju ugovora o kreditu, jer pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/07 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati"prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću."Kvalifikacija osobe kao"potrošača"u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/07 iz kojeg proizlazi da je on fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard"prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću"odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način kojim bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

32. U vezi s žalbenim prigovorom zastare i početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom (kao prethodno pitanje), u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužiteljice.

32.1. Glede pitanja zastare potraživanja ovaj sud upućuje na praksu Europskog suda za ljudska prava s obzirom na to da je zastara način ograničenja prava na pristup sudu, te razmatrajući da li je u slučaju primjene propisa o zastari došlo do povrede prava na pristup treba uzeti u obzir slijedeće: pravo na pristup sudu ne smije biti ograničeno u opsegu i na način koji umanjuje samu bit tog prava, ograničenje (odnosno, primjena propisa o zastari) mora težiti legitimnom cilju, i mora biti postignuta ravnoteža između cilja kojem se teži i upotrijebljenih sredstava (razmjernost). Pri ocjeni razmjernosti, a koja je najčešće u praksi presuda za konačni zaključak o tome da li je došlo do povrede prava, čimbenici koji se uzimaju u obzir u okolnostima konkretnog predmeta su, primjerice, je li zastarni rok bi prekratak, predvidivost primjene-i to uzimajući u obzir mjerodavno pravo i praksu te konkretne okolnosti predmeta. Primjena propisa o zastari mora biti takva da se može uzeti u obzir različite okolnosti pojedinog slučaja uključujući i subjektivne momente, što znači da treba postojati mogućnost određene fleksibilnosti, a ne samo kruti formalizam.

32.2. Pri tome treba reći da to pravno shvaćanje dobilo je potvrdu u presudi Suda Europske unije u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojem je zauzeto pravno shvaćanje da se odredbe slovačkog Građanskog zakonika prema kojem se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništenim računa od izvršenog plaćanja, da nije u skladu s pravnom stečevinom EU, makar samo trajanje zastarnog roka nije protivno pravu EU.

32.3. Takvim pravnim shvaćanjem donesenim prije ove odluke Suda Europske unije, VSRH pokazao je da prilikom zauzimanja navedenog pravnog shvaćanja tumači domaće pravo u skladu s načelom djelotvornosti kao jednim od temeljnih načela prava EU.

33. Kao što je ranije obrazloženo u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbe, pa žalbeni navodi tuženika koji se tiču zastare na preinačen zahtjev nisu odlučni radi čega ih ovaj sud nije posebno cijenio.

34. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

34.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

34.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana 1. listopada 2014. (kako je to tužiteljica zatražila).

35. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao pod toč. I. izreke.

36. Što se tiče isplate iznosa od 1.850,47 eura (ranije 13.942,35 kn), a koji iznos tužiteljica potražuje iz osnove razlike manje obračunate, a plaćene glavnice, i koje je sud dosudio sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja, bez da je za prihvaćanja tog dijela zahtjeva dao obrazložene razloge valja reći slijedeće:

36.1. Navedeni iznos je dosuđen temeljem odredbi o stjecanju bez osnove, dakle, primjenom čl. 1111. ZOO. Ne radi se o stvarno više plaćenom iznosu glavnice tuženiku, već se radi o razlici manje plaćene glavnice u okviru isplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope na više, a što je usporilo dinamiku otplate glavnice. Tužiteljici je odobren kredit u iznosu od 578.600,00 kn. Toliko je iznosila glavnica kredita i taj iznos je tužiteljica trebala vratiti po isteku otplate kredita kao glavnicu, a kroz vremenski period otplate plaćanjem anuiteta koji se sastoje od ugovorene kamate i od glavnice. Dakle, tužiteljica nije platila više glavnice nego što bi trebala platiti da nije bilo povećanja kamatne stope, već je zbog povećanja kamatne stope u budućim anuitetima vraćala manje glavnice. Na ovaj način tuženiku nije plaćeno više glavnice.

37. Stoga je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, primjenom odredbe čl. 373. a. st. 2. i. 3. ZPP preinačena odluka suda prvog stupnja i u tom dijelu je zahtjev tužiteljice odbijen.

38. Kako je ovaj sud djelomično preinačio odluku suda prvog stupnja, to je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka.

39. Sud prvog stupnja je pri odlučivanju o naknadi parničnog troška za sve priznate pravne radnje koje je za tužitelja poduzeo njegov punomoćnik, obračunao vrijednost boda u visini od 2,00 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23-dalje: Tarifa). Ne radi se retroaktivnoj primjeni prava kao što se u žalbi neosnovano tvrdi jer odredba Tbr. 52. st. 2. Tarife jasno propisuje da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

39.1. U svezi žalbenog navoda kako je tužiteljica putem punomoćnika predao popis troška-"troškovnik", neposredno na ročištu, a ne e-komunikacijom, pa stoga da ovaj zahtjev sud nije trebao uzeti u obzir za reći je slijedeće. Punomoćnik tužiteljice, odvjetnik, je na ročištu za glavnu raspravu od 8. rujna 2025., a neposredno prije nego je sud na tom ročištu rješenjem zaključio glavnu raspravu, predao sudu podnesak- zahtjev za naknadu troškova, koje postupanje je u skladu s odredbom čl. 164. st. 1.,

2. i 3. ZPP.

39.2. Troškovnik u kojem tužiteljica određuje po vrsti i visini troškove postupka koje na ročištu za glavnu raspravu traži da joj tuženik naknadi, nije podnesak kako ga određuju odredbe čl. 106. st. 1. i 2. ZPP, a niti je trošak postupka određen u troškovniku zatražen izvan rasprave. Osim toga sud prvog stupnja nije pozvao tužiteljicu da troškovnik podnese u elektroničkom obliku zbog čega bi se za slučaj da tužiteljica nije udovoljila tom zahtjevu smatralo da je troškovnik povučen, pa posljedično tome sud ne bi imao određeni zahtjev o kojem bi trebao odlučiti (čl. 106. a. st. 6. ZPP).

39.3. Osnovano tuženik ističe da je tužiteljici zatražene troškova sastava podneska od 13. lipnja 2017. i 5. veljače 2021. trebalo priznati primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife, a ne primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife jer se ne radi o obrazloženim podnescima, podnesak od 8. rujna 2025. ne prileži spisu, dok podnesak od 6. veljače 2018. i 16. travnja 2018. (kojim tužiteljica požuruje postupanje nije bio potreban za vođenje parnice). Međutim osnovano su tužiteljici priznati troškovi sastava podneska od 21. studenog 2017. (dokaz o uplati troškova vještačenja) primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife, kao i zastupanja na tri ročišta (20. studenog 2017., 6. rujna 2018. i 11. svibnja 2021. (na kojima se raspravljalo o glavnoj stari) primjenom Tbr. 9. toč. 1. ZPP. Iz navedenog slijedi da trošak tužiteljice iznosi 2.187,50 eur.

39.4. Kako je tužiteljica djelomično uspjela u postupku, to joj je trošak dosuđen primjenom čl. 154. st. 2. ZPP prema uspjehu u cjelokupnom postupku. Tužiteljica je uspjela u sporu sa 72,5%. Uspjeh tuženika je 27,5%. Kad se od uspjeha tužiteljice odbije uspjeh tuženika, proizlazi da je tužiteljica uspjela sa 45%.

39.5. Stoga je tužiteljici valjalo priznati trošak postupka u iznosu od 984,37 eura, što uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 265,00 eura u cijelosti jer je isti bio potreban za vođenje postupka iznosi 1.249,37 eura.

40. Slijedom navedenog odluku o troškovima postupka pod toč. III. izreke za iznos od 1.249,37 eur valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi, a u preostalom dijelu, za iznos od 1.765,53 eura primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačiti i taj dio zahtjeva tužiteljice odbiti, te odlučiti kao pod toč. III. izreke ove presude.

41. Tuženik je zatražio trošak žalbe, s tim što je određeno zatražio za sastav žalbe s PDV-om iznos od 312,50 eura (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) te trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 11,96 eura, dakle ukupno 426,46 eura. Tuženik je sa žalbom uspio u omjeru od 27,4% pa mu je dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu od 116,85 eura sa zateznom kamatom koja teče od 23. prosinca 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. ZOO.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović