Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3322/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Nike Grospić Ivasović kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Tomislava Aralice, u pravnoj stvari tužitelja TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Velimir Banić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Mikić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2728/2023- 65 od 11. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2728/2023-65 od 11. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II i IV izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovan i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2728/2023-65 od 11. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I, III i V izreke.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.843,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana

Pod točkom II izreke je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužitelja TI u dijelu kojim od tuženika ŽI potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 2.843,72 eura počevši od dana podnošenja tužbe, tj. od 14. lipnja 2017. pa do uključivo 10. ožujka 2025.

U točki III izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.537,38 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Pod točkom IV izreke je odbijen zahtjev tužitelja TI za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troška parničnog postupka od 282,04 eura (trošak postupka osiguranja dokaza) za razdoblje počevši od podnošenja tužbe, tj. od 14. lipnja 2017. pa do uključivo 10. ožujka 2025.

Pod točkom V izreke je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tuženika ŽI za naknadu troška parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude pod točkama II i IV izreke žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda i potražuje trošak sastava žalbe.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkama I, III i V izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže ukinuti presudu i pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Trošak sastava žalbe ne traži.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.843,72 eura na ime naknade štete zbog nedostataka u radovima izvedenim na adaptaciji stana u vlasništvu tužitelja u [adresa], koje nedostatke je tužitelj otklonio o vlastitom trošku.

U odnosu na žalbu tuženika

8. Osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer nije odlučivao o tuženikovom prigovoru promašene pasivne legitimacije, a zaključak suda prvog stupnja da je o tom prigovoru pravomoćno odlučeno je „neosnovan i u direktnoj suprotnosti sa zakonom“.

9. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci.

10. Naime, sud prvog stupnja je pod točkom 14. obrazloženja naveo sljedeće: "Presudom ovoga suda posl. br. Pn-1780/2017-45 od 25. ožujka 2022. tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan, jer je prvostupanjski sud prihvatio prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika. Navedena presuda ukinuta je presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4624/2022-2 od 27. lipnja 2023., kojom je prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenjen neosnovanim. Prema tome, o tom prigovoru već je pravomoćno odlučeno“.

11. U situaciji kada je ukinuta prvostupanjska presuda, kojom je odbijen prigovor promašene pasivne legitimacije, u dijelu u kojem je pobijana žalbom, stav drugostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije iznesen u odluci kojom se ukida prvostupanjska presuda ne može se smatrati pravomoćnom odlukom o tom prigovoru jer prvostupanjska presuda kojom je odlučivano o tom prigovoru nije stekla svojstvo pravomoćnosti u dijelu koji se pobija žalbom, već je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje pa je u tom ponovnom suđenju sud prvog stupnja trebao ocijeniti prigovor promašene pasivne legitimacije.

12. Međutim, u skladu s odredbom čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud zaključuje kako okolnost da je tužitelj sva plaćanja za izvedene radove izvršio tuženiku osobno, i to ili na ruke ili na njegov osobni tekući račun, upravo govori u prilog tužiteljevoj tvrdnji da je usmeni ugovor o izvođenju radova na adaptacija stana u [adresa], prizemlje, sklopio s tuženikom kao fizičkom osobom, a ne kao direktorom tvrtke Leonardo – Arhitektonska radionica d.o.o. jer to trgovačko društvo za izvedene radove i primljene uplate nije izdalo niti jedan račun, a dio iskaza tuženika u kojem je naveo da je on novac koji je primio od tužitelja uplatio na račun trgovačkog društva, predstavlja nedokazanu i neuvjerljivu tvrdnju. Stoga okolnost na koji način je tužitelj plaćao za izvedene radove utječe na pitanje pasivne legitimacije i ukazuje da je ugovor o izvođenju radova sklopljen upravo između stranaka u ovom postupku te čini tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovanim.

U prilog činjenici da su stranke iz ovog parničnog postupka bile ugovorne strane prilikom sklapanja ugovora o izvođenju radova, govori i to da je tuženik podnio protutužbu prema kojoj traži od tužitelja da upravo njemu osobno isplati preostali nepodmireni iznos za izvedene radove, a što osnovano ističe žalitelj. Da je izvođenje radova bilo zaista ugovoreno između tužitelja i trg. društva Leonardo – Arhitektonska radionica d.o.o. Zagreb, tada tuženik ne bi podnio protutužbu u ovom postupku jer na to ne bi bio ovlašten, već bi takvu tužbu podnijelo trgovačko društvo Leonardo – Arhitektonska radionica d.o.o. Zagreb u posebnom postupku.

Pored svega iznesenoga, tuženik je u točki II odgovora na tužbu od 9. kolovoza 2017. (list 48-49 spisa) naveo kako je "točno da je tuženik usmeno ugovorio s tužiteljem uređenje stana za iznos od 68.800,00 kuna prema ponudbenom troškovniku…", što također ukazuje na neosnovanost tuženikovog prigovora nedostatka pasivne legitimacije.

13. Polazeći od utvrđenja:

- da između stranaka nije sporno da su tužitelj kao naručitelj i tuženik kao izvođač usmeno ugovorili izvođenje radova adaptacije tužiteljevoga stana, da se tužitelj obvezao tuženiku isplatiti naknadu za izvođenje radova u iznosu od 68.800,00 kn te da je tužitelj tuženiku isplatio iznos od 52.320,00 kn,

- da je sudski vještak za graditeljstvo Ivan Martić u svom nalazu i mišljenju naveo da prema specificiranim grupama radova (stavkama) iz troškovnika, nisu svi radovi izvedeni prema pravilima struke te je detaljno specificirao o kojim se konkretno radovima radi te je dao mišljenje kako je uslijed nestručno izvedenih radova potrebna sanacija da bi se stan priveo namjeni za redovitu uporabu te da trošak te sanacije iznosi 32.451,00 kn bez PDV-a,

- da je tuženik nakon očitovanja vještaka Ivana Martića ostao kod svojih primjedbi na njegov nalaz i mišljenje, zbog čega je izvedeno novo građevinsko vještačenje, po vještakinju Sanji Loini Matančević, a njezin zadatak je bio očitovati se na kvalitetu izvedenih radova te na visinu tužbenog zahtjeva,

- da je pisanom nalazu i mišljenju vještakinja Sanja Loina Matančević navela da u ovom predmetu nema smisla izvoditi dokaz uviđajem, zbog proteka vremena i promjena u stanu, te da je stoga svoje mišljenje utemeljila na podacima koje je u postupku osiguranja dokaza prikupio vještak Ivan Martić, smatrajući da je taj vještak, kao stručna i ovlaštena osoba pregled stana obavio stručno, nepristrano i u najboljoj vjeri te na isti način to opisao i dokumentirao fotografijama u svojem nalazu i mišljenju,

- da vještakinja iznosi mišljenje da je tuženik, kao izvođač radova adaptacije stana, dio radova izveo protivno pravilima struke; kao i da je dio izvedenih radova obuhvaćenih završnim troškovnikom krivo obračunat, tj. da ne odgovara u potpunosti izvedenim radovima, pa da je stoga potrebno izvršiti određene korekcije, odnosno umanjenja pojedinih stavki završnog troškovnika,

- da bi se, prema mišljenju vještakinje Sanje Loina Matančević, adaptirani stan priveo u zadovoljavajuće stanje i funkciju, potrebno je izvršiti otklanjanje nedostataka, odnosno sanaciju, i to po pojedinim stavkama koje vještakinja detaljno navodi u tablici (list 127-128 spisa) te vještakinja procjenjuje, na temelju svojega iskustva i prosječne vrijednosti cijena na tržištu građevinsko-obrtničkih radova, da trošak uklanjanja nedostataka u radovima koje je izveo tuženik iznosi 31.485,00 kn te da vrijednost izvedenih radova zbog njihove loše kvalitete treba umanjiti za 5.956,00 kn; što iznosi ukupno 37.441,00 kn,

- da je tužitelj tijekom postupka iskazao da ga je otklanjanje nedostataka koštalo 25.000,00 kn (iskaz s ročišta 7. ožujka 2018., list 78), što prema stalnom tečaju konverzije kune u EUR iznosi 3.318,07 eura,

pa kako je navedeni iznos niži od iznosa štete za koju je vještačenjem utvrđeno da je tužitelju nastala (37.441,00 kn, a što prema stalnom tečaju iznosi 4.969,27 EUR), prvostupanjski sud ovakav tužiteljev iskaz ocjenjuje istinitim.

14. Na kraju, sud prvog stupnja zaključuje kako tužitelj tužbenim zahtjevom (list 207 spisa) potražuje isplatu iznosa glavnice od 2.843,72 eura, pa s obzirom da je taj iznos niži od iznosa štete za koji je građevinskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelju nastala (4.969,27 eura), tužitelju je na temelju odredbe čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) u svezi s odredbama čl. 608. st. 2. i čl. 631. ZOO-a u cijelosti dosuđena zatražena glavnica

15. Tuženik u žalbi navodi da je od početka postupka prigovarao u cijelosti nalazu i mišljenu vještaka Ivana Martića, koji je nalaz i mišljenje izradio u postupku osiguranja dokaza u kojem tuženik nije sudjelovao, te tuženik ističe da je tužitelj u svom podnesku od 4. rujna 2017. izričito naveo da je vještak Ivan Marić sudjelovao u sanaciji „loše izvedenih radova“ koje je on i utvrdio, pa je iz tog razloga tuženik predlagao novo vještačenje.

16. Iz sadržaja spisa je vidljivo da tužitelj u podnesku od 4. rujna 2017. (list 68 spisa) naveo da predlaže saslušanje vještaka Ivana Marića, koji je dao svoj nalaz u predmetu broj R1-779/216 (osiguranje dokaza) jer je „vještak bio prisutan i prilikom sanacije loše izvedenih radova i pri tome načinio brojne fotografije“.

17. Dakle, tužitelj je tvrdio da je vještak Ivan Marić bio prisutan i prilikom sanacije loše izvedenih radova, a nije ni tvrdio niti u podnesku napisao da je vještak sudjelovao u sanaciji loše izvedenih radova, kao što to tuženik insinuira u žalbi.

18. Tuženik u žalbi ističe da je sudski vještak Sanja Loina Matančević trebala izvršiti očevid u predmetnom stanu te onda u svom nalazu utvrditi da nije u mogućnosti očitovati se na prigovore tuženika jer je stanje promijenjeno radi sanacije.

19. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti kako slijedi.

19.1. Odredbom čl. 272. st. 1. ZPP-a je propisano ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano, može se u tijeku, a i prije pokretanja parnice predložiti da se taj dokaz izvede.

19.2. Svrha osiguranja dokaza je osigurati (sačuvati) dokaz koji će biti potreban u sudskom postupku. S obzirom da je građevinarstvo jedna od radno najintenzivnijih djelatnosti u kojoj se svakodnevno mijenja situacija (koja bi potencijalno mogla biti sporna), to je postupak osiguranja dokaza učinkoviti način za dokazivanje neke određene činjenice ili situacije.

19.3. Budući da je tužitelj u svom iskazu na ročištu održanom dana 7. ožujka 2018. jasno naveo da je sve nedostatke otklonio, nedvojbeno je da nije bilo potrebno u prvostupanjskom postupku odrediti provođenje očevida jer uslijed naknadno izvedenih radova u stanu u kojem tužitelj živi, ne bi bilo moguće vidjeti i utvrditi nedostatke u radovima koje je izveo tuženik, već je iste bilo moguće utvrditi upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka sačinjenog u postupku osiguranja dokaza, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

20. Iz naprijed navedenog proizlazi da je žalba tuženika neosnovana pa je odlučeno kao u točki I izreke.

U odnosu na žalbu tužitelja

21. Tužitelj osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 14. lipnja 2017. do 10. ožujka 2025.

21.1 Prvostupanjski sud taj dio presude obrazlaže time što tužitelj tijekom postupka samo navodi da je otklonio nedostatke (izvršio adaptaciju) nakon provedenog postupka osiguranja dokaza, a pritom ne navodi niti dokazuje određeno kada je to bilo, zbog čega je sud prvog stupnja tužitelju zakonsku zateznu kamatu dosudio počevši od dana donošenja ove prvostupanjske presude (točka I. izreke te presude), dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za isplatom kamate odbijen kao neosnovan (točka II izreke te presude).

21.2. Prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, koja općenito regulira kad dospijeva obveza naknade, određeno je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a prema odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO-a, koja regulira "obujam i visinu imovinske štete", specijalno "običnu štetu i izmaklu korist", određeno je da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo, dok je čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

21.3. U skladu s odredbama čl. 1086. i 1089. st. 2. ZOO-a tužitelju bi na iznos utvrđene naknade štete pripadale zatezne kamate od trenutka kada je sanirao loše izvedene radove.

21.4. Budući da tužitelj nije izričito naveo kada je otklonio nedostatke zbog loše izvedenih radova, to prvostupanjski sud nije mogao nedvojbeno utvrditi početak tijeka zateznih kamata, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana utuženja.

22. Nadalje, tužitelj navodi da je u tužbi tražio isplatu iznosa od 481,13 eura, radi troškova koje je imao u postupku osiguranja dokaza u ukupnom iznosu od 481,13 eura, koji uključuje i honorar odvjetnika kojeg je platio za taj postupak, ističući da je ovo potraživanje dospjelo u vrijeme podnošenja tužbe te da mu pripada zatezna kamata od dana podnošenja tužbe.

22.1. Iz isprava u spisu je vidljivo da je Općinski građanski sud u Zagrebu u rješenju poslovni broj R1-779/16-11 od 27. siječnja 2017. u točki II izreke odlučio da se trošak postupka osiguranja određuje u ukupnom iznosu od 2.125,04 kn, koji se sastoji od troška sudske pristojbe na prijedlog 100,00 kn, pristojbe na odluku 150,00 kn, troška vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn i troška sudske komisije u iznosu od 375,04 kn, koji trošak pada na teret predlagatelja (TI) koji ga može realizirati u eventualnoj parnici.

22.2. Dakle, prvostupanjski sud je tužitelju dosudio upravo ovaj iznos troška koji mu je priznat u postupku osiguranja dokaza, koji prema tečaju konverzije 1,00 euro = 7,5345 kn iznosi 282,04 eura, i to u skladu s odredbom čl. 151. st. 1. ZPP-a, zbog čega su žalbeni navodi tužitelja i u tom dijelu neosnovani.

22.3. Prema odredbi čl. 168. st. 1. ZPP troškove postupka za osiguranje dokaza podmiruje stranka koja je podnijela prijedlog za osiguranje dokaza . Ona je dužna nadoknaditi i troškove protivnoj stranci odnosno postavljenom privremenom zastupniku. Te troškove stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova, prema uspjehu u parnici (st. 2.).

Dakle, troškovi osiguranja dokaza čine dio parničnih troškova.

Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od podnošenja tužbe 14. lipnja 2017. pa do 10. ožujka 2025., te dosudio zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a kojom je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

23. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

24. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu te odlučiti kao u točki III izreke.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Nika Grospić Ivasović