Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4560/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JURMAN d.o.o. iz Zagreba, Amruševa 8. OIB: 94461025336, zastupanog po punomoćniku Goranu Vujaniću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, OIB: 28921383001, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8582/2023-7 od 11. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8582/2023-7 od 11. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nedopuštena ovrha - postupak izravne naplate pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja JURMAN d.o.o., koja se provodi na temelju zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog Financijskoj agenciji 18. svibnja 2023. od strane tuženika na temelju Rješenja Hrvatskih voda, [broj], [broj], od 07. prosinca 2018. protiv tužitelja JURMAN d.o.o. (st. I.) kao i da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. (st. II.)

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje radi donošenja na zakonu osnovane odluke uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštene izravne naplate pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja koja se provodi na temelju zahtjeva za izravnu naplatu na temelju Rješenja Hrvatskih voda, [broj], [broj] od 07. prosinca 2018.

5. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koji ističe žalitelj.

6. Isto tako, nije počinjena niti bitna povreda čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju ističe žalitelj jer da sud nije saslušao zakonskog zastupnika tužitelja. Naime, u odnosu na neprovođenje dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja prije svega valja reći da se radi o ovlaštenju suda da odluči koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, a u konkretnom slučaju sporno je samo pitanje da li je nastupila zastara pa nije jasno na koje okolnosti je takav dokazni prijedlog predložen. Prema tome, pravilno je sud odlučio da neće saslušati tužitelja jer je među strankama sporno pravno pitanje da li je nastupila zastara, pa saslušanje tužitelja kraj priležeće materijalne dokumentacije nije potrebno tako da neprovođenjem saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja nije tužitelju onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

7. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da je tužitelj Zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Ovr- 1554/2023-3 od 29. lipnja 2023. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim i to iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona («Narodne novine» broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20: dalje u tekstu OZ);

- da je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika, Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu od 18.05.2023. radi izravne naplate tražbine na temelju ovršne isprave – Rješenja Hrvatskih voda, [broj], [broj], od 07.12.2018. te da je tužitelju s bankovnih računa prisilno zaplijenjen ukupni iznos od 2.186,92 €;

- da iz rješenja Hrvatskih voda od 07. prosinca 2018. proizlazi da se obvezniku Jurman d.o.o., za građevinu izgradnja stambene građevine na lokaciji [adresa], k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] utvrđuje iznos vodnog doprinosa od 12.777,75 kn/1.695,90 €[1] ukupno (točka 1. izreke) te da je utvrđeni iznos vodnoga doprinosa obveznik u obvezi uplatiti u obrocima u korist uplatnog računa Hrvatskih voda broj [broj bankovnog računa], kako slijedi: prvi obrok u iznosu od 4.227,86 kn/561,13 € koji dospijeva dana 06.01.2019., drugi obrok u iznosu od 4.290,41 kn/569,44 € koji dospijeva dana 08.04.2019., treći obrok u iznosu od 4.259,48 kn/565,33 € koji iznos dospijeva dana 06.07.2019., (točka 2. izreke) te da se na nepravodobno plaćene iznose vodnoga doprinosa obračunavaju i obveznik/ica je dužan platiti zakonske zatezne kamate, da se zatezne kamate obračunavaju na način određen člankom 3. Zakona o kamatama, uz stopu zatezne kamate određenu člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to od prvog dana nakon dana dospijeća do isplate (točka 3. izreke).

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je Općim poreznim zakonom, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje i koji je u konkretnom slučaju lex specialis regulirano pitanje zastare, pa nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje u tekstu ZOO), a navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su Iv 148/2018 od 15. lipnja 2018. po kojem se tražbina po osnovi vodnih doprinosa i naknade za zaštitu voda, računa prema čl. 94. st. 1. i 2. Općeg poreznog zakona (u sada važećem OPZ-u čl. 108. st. 1. i 2.) u vezi s čl. 74. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj prema predmetnom rješenju Hrvatskih voda od 07. prosinca 2018. u obvezi tuženiku platiti iznos od 12.777,75 kn/1.695,90 € u obrocima od kojih svi dospijevaju 2019. pa sukladno navedenom, a primjenom odredbe iz čl. 108 st. 4 OPZ-a zastara počinje teći istekom godine na koju se odnosi obveza plaćanja vodnog doprinosa, odnosno od 01. siječnja 2020. Slijedom toga, kako je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu 17. svibnja 2023., to nije protekao šestogodišnji rok zastare te u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja tuženika pa je dopušten prijenos i pljenidba novčanih sredstava tužitelja proveden u postupku prisilne naplate, slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti za proglašenje nedopuštenom izravne naplate po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja.

12. Tužitelj je Zaključkom upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim i to iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ, kojom je propisano da ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

13. Zakonom o financiranju vodnog gospodarstva (Narodne novine br. 153/09, 90/11, 56/13, 154/14, 119/15, 120/16, 127/17 i 66/19; dalje u tekstu ZFVG) utvrđuju se izvori sredstava za financiranje vodnoga gospodarstva, a osobito vodne naknade, uključivo obvezu plaćanja, obveznika, osnovicu, način obračuna, određivanje visine, namjene trošenja tih sredstava, ovrhu, zastaru i druga pitanja vezana za ostvarenje i korištenje tih sredstava. dok je odredbom čl. 74. ZFVG-a propisano da se na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz stavka 2. ovoga članka, primjenjuje Opći porezni zakon (Narodne novine, broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 144/22; dalje u tekstu OPZ).

14. Nadalje, odredbom čl. 108. st. 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, a stavkom 4. istoga članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

15. Neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud pogrešno utvrdio tijek zastarnog roka, odnosno pogrešno da je utvrdio da zastara počinje teći 01.01.2020. pri čemu nije utvrdio kada je nastala porezna obveza.

16. Naime, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud tužitelj je prema rješenju Hrvatskih voda od 07. prosinca 2018. u obvezi tuženiku platiti iznos od 12.777,75 kn/1.695,90 € u obrocima od kojih svi dospijevaju 2019. Sukladno navedenom, a primjenom odredbe iz čl. 108 st. 4 OPZ-a zastara počinje teći istekom godine na koju se odnosi obveza plaćanja vodnog doprinosa, odnosno od 01. siječnja 2020. Stoga, kako je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu 17. svibnja 2023., to nije protekao šestogodišnji rok zastare.

17. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je za predmetnu tražbinu iz 2019. godine zastara počela teći 1. siječnja 2020., te bi zastara nastupila protekom šestogodišnjeg zastarnog roka, odnosno 1. siječnja 2026., ali kako je tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio 17. svibnja 2023., to nije nastupila zastara.

18. Slijedom svega navedenog, kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao u izreci presude kao pod točkom I.

19. Zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić