Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2478/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandža kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Vodoopskrbe i odvodnje Zaprešić d.o.o., Zaprešić, Zelengaj 15, OIB:29113541841, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-465/2021-9 od 15. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice Vodoopskrbe i odvodnje Zaprešić d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-465/2021-9 od 15. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-465/2021-9 od 15. ožujka 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isplatiti tužitelju Vodoopskrba i odvodnja Zaprešić d.o.o. iznos od 14.280,81 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 418,69 kn od 18. veljače 2014. do isplate, na iznos od 352,41 kn od 21. ožujka 2014. do isplate, na iznos od 368,12 kn od 21. travnja 2014. do isplate, na iznos od 450,31 kn od 16. svibnja 2014. do isplate, na iznos od 440,09 kn od 18. lipnja 2014. do isplate, na iznos od 426,60 kn od 17. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 445,51 kn od 21. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 441,17 kn od 17. rujna 2014. do isplate, na iznos od 429,87 kn od 17. listopada 2014. do isplate, na iznos od 472,89 kn od 18. studenoga 2014. do isplate, na iznos od 429,65 kn od 16. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 428,02 kn od 20 siječnja 2005. do isplate, na iznos od 552,41 kn od 17. veljače 2015. do isplate, na iznos od 429,68 kn od 17. ožujka 2015. do isplate, na iznos od 378,62 kn od 18. travnja 2015. do isplate, na iznos od 393,66 kn od 19. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 417,97 kn od 18. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 403,31 kn od 16. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 535,93 kn od 18. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 425,03 kn od 16. rujna 2015. do isplate, na iznos od 481,39 kn od 17. listopada 2015. do isplate, na iznos od 509,52 kn od 17. studenoga 2015. do isplate, na iznos od 438,88 kn od 16. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 438,88 kn od 19. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 625,99 kn od 16. veljače 2016. do isplate, na iznos od 511,14 kn od 16. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 531,17 kn od 16. travnja 2016. do isplate, na iznos od 544,70 kn od 17. svibnja 2016. do isplate, na iznos od 584,95 kn od 16. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 544,07 kn od 16. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 548,52 kn od 17. kolovoza 2016. do isplate, kao i isplatiti iznos od 1.581,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 175,00 kn od 23. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 256,00 kn od 23. travnja 2015. do isplate, na iznos od 145,50 kn od 30. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 156,00 kn od 27. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 145,50 kn od 4. studenoga 2015. do isplate, na iznos od 256,00 kn od 25. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 145,50 kn od 18. travnja 2016. do isplate, na iznos od 156,00 kn od 2. rujna 2016. do isplate te na iznos od 145,50 kn od 5. listopada 2016. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana. "

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženiku kao jamcu za ispunjenje nepodmirenih obveza od strane sada pokojne ZD, koje ista kao korisnica stana na adresi [adresa], nije podmirila tužiteljici. Tužiteljica od tuženika, kao vlasnika predmetnog stana, potražuje iznos od 14.280,81 kunu/1.895,39 EUR[1] s osnove nepodmirene naknade za izvršene vodne usluge, te iznos od 1.581,00 kunu/209,83 EUR s osnove troškova nastalih tužiteljici u ovršnim postupcima protiv korisnice predmetnog stana, sve sa zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose, uz naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna/132,72 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tužiteljice u kojima ona ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Prvostupanjski sud je u predmetnom postupku utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljica isporučitelj vodnih usluga na području Grada Zaprešića,

- da je tuženik vlasnik dvosobnog stana na petom katu, površine 55.41 čm, koji se nalazi u stambenoj zgradi u [adresa], na adresi [adresa], sagrađenoj na čestici br. 4261/2 k. o. [katastarska općina],

- da je korisnica tog stana na temelju ugovora o najmu sklopljenog s tuženikom 10. prosinca 1999. bila ZD (umrla **.**.2017.), koja je ujedno kod tužiteljice bila evidentirana kao korisnica i obveznica plaćanja vodnih usluga za taj stan pod šifrom partnera/matičnim brojem korisnika 533140,

- da je tužiteljica radi naplate isporučene vodne usluge za predmetni stan protiv evidentirane korisnice stana podnosila prijedloge za ovrhu i to: 23. srpnja 2014. radi naplate iznosa od 2.456,22 kune s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od 418,69 kuna od 18. veljače 2014. do isplate, na iznos od 352,41 kunu tekućom od 21. ožujka 2014. do isplate, na iznos od 368,12 kuna tekućom od 21. travnja 2014. do isplate, na iznos od 450,31 kunu tekućom od 16. svibnja 2014. do isplate, na iznos od 440,09 kuna tekućom od 18. lipnja 2014. do isplate, te na iznos od 426,60 kuna tekućom od 17. srpnja 2014. do isplate, a povodom kojeg je po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz [adresa] dana 23. srpnja 2014. izdano rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-1502/14, koje je postalo pravomoćno i ovršno 18. kolovoza 2014., i u kojem su troškovi postupka određeni u iznosu od 175,00 kuna,

- da je tužiteljica zatim 23. travnja 2015. podnijela prijedlog za ovrhu protiv korisnice stana radi naplate iznosa od 4.007,82 kune s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od 445,51 kunu od 21. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 441,17 kuna tekućom od 17. rujna 2014. do isplate, na iznos od 429,87 kuna tekućom od 17. listopada 2014. do isplate, na iznos od 472,89 kuna tekućom od 18. studenog 2014. do isplate, na iznos od 429,65 kuna tekućom od 16. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 428,02 kune tekućom od 20. siječnja 2015. do isplate, na iznos od 552,41 kunu tekućom od 17. veljače 2015. do isplate, na iznos od 429,68 kuna tekućom od 17. ožujka 2015. do isplate, te na iznos od 378,62 kune tekućom od 18. travnja 2015. do isplate, a povodom kojeg je po istom javnom bilježniku dana 23. travnja 2015. izdano rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv- 781/15, koje je postalo pravomoćno i ovršno 30. srpnja 2015., i u kojem su troškovi postupka određeni u iznosu od 256,00 kuna, a predvidivi troškovi u iznosu od 145,50 kuna,

- da je tužiteljica zatim 27. kolovoza 2015. podnijela prijedlog za ovrhu protiv korisnice stana radi naplate iznosa od 1.750,87 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od 393,66 kuna od 19. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 417,97 kuna tekućom od 18. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 403,31 kunu tekućom od 16. srpnja 2015. do isplate, te na iznos od 535,93 kuna tekućom od 18. kolovoza 2015. do isplate, a povodom kojeg je po istom javnom bilježniku dana 27. kolovoza 2015. doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-2282/15, koje je postalo pravomoćno i ovršno 4. studenog 2015., i u kojem su troškovi postupka određeni u iznosu od 156,00 kuna, a predvidivi troškovi u iznosu od 145,50 kuna,

- da je tužiteljica zatim 23. ožujka 2016. podnijela prijedlog za ovrhu protiv korisnice stana radi naplate iznosa od 3.430,83 kune s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od 425,03 kune od 16. rujna 2015. do isplate, na iznos od 481,39 kuna tekućom od 17. listopada 2015. do isplate, na iznos od 509,52 kune tekućom od 17. studenog 2015. do isplate, na iznos od 438,88 kuna tekućom od 16. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 438,88 kuna tekućom od 19. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 625,99 kuna tekućom od 16. veljače 2016. do isplate, te na iznos od 511,14 kuna tekućom od 16. ožujka 2016. do isplate, a povodom kojeg je isti javni bilježnik dana 25. ožujka 2016. izdao rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-465/16, koje je postalo pravomoćno i ovršno 18. travnja 2016., i u kojem su troškovi postupka određeni u iznosu od 256,00 kuna, a predvidivi troškovi u iznosu od 145,50 kuna,

- da je tužiteljica zatim 30. kolovoza 2016. podnijela prijedlog za ovrhu protiv korisnice stana radi naplate iznosa od 2.753,41 kunu s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od 531,17 kuna od 16. travnja 2016. do isplate, na iznos od 544,70 kuna tekućom od 17. svibnja 2016. do isplate, na iznos od 584,95 kuna tekućom od 16. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 544,07 kuna tekućom od 16. srpnja 2016. do isplate, te na iznos od 548,52 kune tekućom od 17. kolovoza 2016. do isplate, a povodom kojeg je isti javni bilježnik dana 2. rujna 2016. izdao rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-1767/16, koje je postalo pravomoćno i ovršno 5. listopada 2016., i u kojem su troškovi postupka određeni u iznosu od 156,00 kuna, a predvidivi troškovi u iznosu od 145,50 kuna.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da iz dostavljenih specifikacija Financijske agencije o izvršenju osnova za plaćanje te dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu od 17. ožujka 2016. i 8. veljače 2017. proizlazi da je tužiteljica bezuspješno pokušala od korisnice stana ZD naplatiti iznose određene gornjim rješenjima o ovrsi na njezinim novčanim sredstvima, s time da tužiteljica navodi da je u pogledu rješenja o ovrsi od 23. srpnja 2014. od prvotno utuženog iznosa od 2.456,22 kune naplaćen dio glavnice u iznosu od 118,34 kune, tako da je sveukupno preostao iznos duga glavnice od 14.280,81 kunu/1.895,39 EUR, i troškova ovrhe u iznosu od 1.581,00 kunu/209,83 EUR koje tužiteljica i potražuje u ovom postupku.

9. Odredbom iz čl. 84. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., dalje: ZV) propisano je da, ako je dužnik obveze na povremena davanja za komunalne usluge u svezi s uporabom nekog posebnog dijela nekretnine osoba koja posebni dio nekretnine rabi ili iskorištava na temelju najma, zakupa ili drugoga ugovora sa suvlasnikom na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo toga posebnoga dijela, taj suvlasnik jamči dobavljaču za ispunjenje te obveze.

10. Prvostupanjski sud je zaključio da je ZD kao najmoprimac na temelju ugovora o najmu sklopljenog s tuženikom kao najmodavcem i vlasnikom predmetnog stana-posebnog dijela nekretnine, dakle kao korisnica stana, bila obveznica plaćanja vodnih usluga ovdje tužiteljici u smislu odredaba čl. 205. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj: 153/09., 63/11., 130/11., 56/13. i 14/14), a s obzirom da tu obvezu u utuženom iznosu od 14.280,81 kunu/1.895,39 EUR, za što je tužiteljica ishodila pravomoćna i ovršna rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nije podmirila, da tako tuženik kao vlasnik tog posebnog dijela nekretnine jamči tužiteljici za ispunjenje te obveze, s time da takvo jamstvo nije solidarno, već supsidijarno, pa da se na tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), koje reguliraju takvu vrstu jamstva.

11. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da u smislu odredbe čl. 104. ZOO-a postoji obveza tuženika ispuniti obvezu glavnog dužnika-korisnice stana ZD prema tužiteljici, a da je tužiteljica ovlaštena od tuženika zahtijevati ispunjenje te obveze, budući da ju glavna dužnica nije ispunila u roku dospijeća (čl. 111. st. 1. ZOO-a), niti ju je tužiteljica uspjela naplatiti prisilnim putem. Sukladno odredbi čl. 109. st. 3. ZOO-a tuženik bi bio u obvezi naknaditi tužiteljici i potrebne troškove koje je tužiteljica učinila u ovršnom postupku radi naplate duga od glavne dužnice.

12. No, prvostupanjski sud je povodom istaknutog prigovora zastare od strane tuženika zaključio da je spomenuta obveza tuženika kao jamca prema tužiteljici u međuvremenu zastarjela. Naime, na predmetno potraživanje tužiteljice prema korisnici stana za isporučene vodne usluge primjenjivao se jednogodišnji zastarni rok iz čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO-a. U smislu odredbe čl. 241. ZOO-a zastara je prekinuta podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku, s time da do tih dana zastara svakako nije bila nastupila. Podnošenjem spomenutih prijedloga za ovrhu javnom bilježniku zastara je prekinuta i prema tuženiku kao jamcu (čl. 126. st. 3. ZOO-a). Donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koja su postala pravomoćna i ovršna 18. kolovoza 2014., 30. srpnja 2015., 4. studenog 2015., 18. travnja 2016. i 5. listopada 2016., sporna tražbina tužiteljice utvrđena je pravomoćnom odlukom nadležnog javnog bilježnika i stoga je takva tražbina prema glavnoj dužnici u konačnici zastarijevala za deset godina (čl. 233. st. 1. ZOO-a).

13. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da, kako prema odredbi čl. 126. st. 2. ZOO-a, kad je rok za zastaru obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom (a što ovdje nije slučaj), to je, s obzirom da je rok za zastaru obveze glavne dužnice ZD bio deset godina, obveza tuženika kao jamca zastarijevala nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavne dužnice. Budući da su obveze glavne dužnice dospjele trenutkom pravomoćnosti i ovršnosti izdanih rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (najkasnije 5. listopada 2016., dok su ovrhe pokrenute u razdoblju od 2015. -2017. izravnom naplatom na novčanim sredstvima ostale bezuspješne zbog nemogućnosti izvršenja), a da je tužba u ovoj pravnoj stvari protiv tuženika podnesena 25. siječnja 2021., da je tako protekao dvogodišnji rok zastare, te da je obveza tuženika kao jamca za ispunjenje utužene obveze prema tužiteljici zastarjela, pa da je, prema odredbi čl. 214. st. 1. ZOO-a, tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

14. Činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda kao pravilno utvrđeno, i zaključke prvostupanjskog suda, prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

15. Tužiteljica u žalbi neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o supsidijarnom, a ne o solidarnom jamstvu. Naime, solidarno jamstvo posebna je vrsta jamstva, te isto podrazumijeva da je ugovoreno ili zakonom određeno da je jamstvo solidarno. Primjerice, prema ZOO-u (čl. 111. st. 4.) jamac za obvezu nastalu iz trgovačkog ugovora odgovara kao jamac platac, ako nije što drugo ugovoreno. Ugovorom o jamstvu solidarno jamstvo je ustanovljeno kada jamac potpiše ugovor u kojem stoji da isti jamči kao „solidarni jamac“ ili „jamac platac“. Dakle, jamstvo nastaje na temelju zakona ili pravnog posla, a solidarnost mora proizlaziti iz sadržaja ugovora ili iz zakonske odredbe.

16. U konkretnom slučaju tuženik kao vlasnik predmetnog stana jamči tužiteljici za ispunjenje utuženih obveza u smislu čl. 84. st. 3. ZV-a, međutim iz navedene odredbe ne proizlazi da je takvo jamstvo solidarno, niti se u predmetnom sporu radi o situaciji u kojoj su stranke solidarno jamstvo ustanovile ugovorom o jamstvu s izričitom odredbom o solidarnosti. Prema tome, tuženik je supsidijarni jamac za utuženu tražbinu, a ne solidarni jamac, kako to neosnovano ističe tužiteljica.

17. S tim u vezi valja istaknuti i da se, a suprotno žalbenim navodima tužiteljice, odredba iz čl. 233. st. 1. ZOO-a ne primjenjuje na ovdje tuženika s obzirom da isti nije obuhvaćen ranije navedenim pravomoćnim i ovršnim javnobilježničkim rješenjima o ovrsi, koja su donesena u odnosu na sada pokojnu glavnu dužnicu ZD.

18. Prema tome, kako prema odredbi čl. 126. st. 2. ZOO-a, kad je rok za zastaru obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine (kao u konkretnom slučaju jer je tražbina tužiteljice prema glavnoj dužnici zastarijevala za deset godina sukladno čl. 233. st. 1. ZOO-a), tada obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom (a što ovdje nije slučaj), dakle obveza ovdje tuženika kao supsidijarnog jamca zastarijevala je nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavne dužnice.

19. Budući da su obveze glavne dužnice dospjele trenutkom pravomoćnosti i ovršnosti izdanih rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (najkasnije 5. listopada 2016., dok su ovrhe pokrenute u razdoblju od 2015. -2017. izravnom naplatom na novčanim sredstvima ostale bezuspješne zbog nemogućnosti izvršenja), a da je tužba u ovoj pravnoj stvari protiv tuženika podnesena 25. siječnja 2021., iz navedenog slijedi da je protekao dvogodišnji rok zastare, odnosno da je obveza tuženika kao supsidijarnog jamca za ispunjenje utužene obveze prema tužiteljici zastarjela.

20. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je, sukladno odredbi iz čl. 214. st. 1. ZOO-a, tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

21. Odluka o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka pravilno je donesena sukladno odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža