Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2727/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar iz Garešnice, protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom držanom odvjetništvu u Bjelovaru, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-903/2022-10 od 27. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-903/2022-10 od 27. travnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava na računima tužitelja kao ovršenika, koja se vodi kod Financijske agencije po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika od 11. listopada 2022. kao ovrhovoditelja, radi naplate zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 €[1] za razdoblje od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018. temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Daruvaru, broj: P.570/12- 21 od 19. lipnja 2012. (st. I.), kao i da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (st. II.). Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 348,39 €/2.624,94 kn.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje odnosno preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava na računima tužitelja kao ovršenika, koja se vodi kod Financijske agencije po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika od 11. listopada 2022. temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Daruvaru, broj: P.570/12-21 od 19. lipnja 2012.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi.

6. Isto tako, tužitelj žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno;

- da iz spisa poslovni broj Ovr-2068/2022 proizlazi da je tuženik Republika Hrvatska podnio zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom tražbine od 11. listopada 2022., koja se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 € tekućom od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018., a sve na temelju presude Općinskog suda u Daruvaru broj P-570/12-21 od 19. lipnja 2012. koja je postala ovršna 25. rujna 2012.;

- da iz presude Općinskog suda u Daruvaru broj P-570/12-21 od 19. lipnja 2012. proizlazi da je ĐO naloženo da tužitelju Republici Hrvatskoj isplati iznos od 102.783,38 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. lipnja 2006. do isplate, a presuda je pravomoćna 07. rujna 2012. i ovršna 25. rujna 2012.;

- da je zaključkom posl. broj Ovr-2068/2022-4 od 20. listopada 2022. (list 27-30 spisa Ovr-2068/2022) ovršenik ĐO upućen na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - dalje: OZ)., te je uz to odbijen njegov prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava kao neosnovan;

- da iz uvida u spis istog suda poslovni broj Ovr-3942/15 proizlazi da je u istom predmetu predlagatelj osiguranja Republika Hrvatska protiv protivnika osiguranja ĐO podnio prijedlog za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava 16.listopada 2015. (list 1-2 spisa Ovr-3942/15), te je u svezi navedenog prijedloga doneseno rješenje kojim se određuje osiguranje u svezi glavnog potraživanja od 102.783,38 kn/13.641,70 € uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od 23. lipnja 2006. do isplate i to rješenje broj Ovr-3942/15-2 od 19. listopada 2015. (list 15-17 spisa Ovr-3942/15), a navedeno rješenje je pravomoćno s danom 30. listopada 2015.;

- da u vezi naplate potraživanja iz presude P-570/12-21 od 19. lipnja 2012. je uvidom u spis istog suda poslovni broj Ovr-584/2021 utvrđeno da je u istom ovršnom postupku koji je vođen od strane ovrhovoditelja RO u odnosu na ovršenika DO koji je pokrenut 21. svibnja 2021. doneseno rješenje broj Ovr- 584/2021-29 od 14. veljače 2022. (list 87-91 spisa Ovr-584/2021) kojim je iz kupovnine ostvarene prodajom nekretnina ovršenika djelomično namiren založni vjerovnik Republika Hrvatska u svezi ranije citirane presude broj P-570/12-21 od 19.lipnja 2012., a postupak je dovršen rješenjem broj Ovr-584/2021-34 od 31. ožujka 2022. koje je postalo pravomoćno 15. travnja 2022.;

- da u vezi s naplatama potraživanja po pravomoćnoj presudi je tuženik Republika Hrvatska podnio zahtjev za izravnu naplatu u svezi glavnice u iznosu od 75.513,57 kn/10.022,37 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. studenog 2021. do isplate, u svezi kamata od 16. studenog 2018. godine do 16. studenog 2021. godine, te radi naplate parničnih troškova u iznosu od 9.644,28 kn/1.280,02 €, a isto tako iz uvida u zahtjev za izravnu naplatu uz specifikaciju tražbine od 11. listopada 2022. proizlazi da je Republika Hrvatska naknadno podnio zahtjev za izravnu naplatu i u svezi zakonske zatezne kamate na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 € koje teku od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da u svezi potraživanja Republike Hrvatske koje se odnosi na naplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 € za razdoblje od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018. nije nastupila zastara. Naime, presuda broj P-570/12-21 od 19. lipnja 2012. postala je pravomoćna 07. rujna 2012. i ovršna 25. rujna 2012., a u svezi potraživanja iz navedene presude došlo je do prekida zastare 16. listopada 2015. (podnošenjem prijedloga za osiguranje u ovosudnom spisu broj Ovr-3942/15), te je zastara ponovno počela teći 15. travnja 2022. (danom pravomoćnosti rješenja o dovršetku ovrhe u ovosudskom predmetu broj Ovr-584/2021). Nadalje, u vezi zahtjeva za izravnu naplatu sa specifikacijom tražbine od 27. lipnja 2022. prvostupanjski sud zaključuje da istom specifikacijom Republika Hrvatska nije povukla zahtjev za izravnu naplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 € za razdoblje od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018., a kako to pogrešno navodi tužitelj, već je Republika Hrvatska u svezi navedenog potraživanja podnijela drugi zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom tražbine od 11. listopada 2022.. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da uzimajući u obzir da se u predmetnoj stvari radi o naplati potraživanja temeljem sudske odluke za koju zastara nastupa nakon 10 godina, da je neosnovan prigovor zastare tužitelja, a samim time je i neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim traži proglašenje ovrhe nedopuštenim pa odlučuje kao u točki I. izreke pobijane odluke.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti za proglašenje nedopuštenom ovrhe.

10. Naime, tužitelj je Zaključkom upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u žalbi odnosno iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. Ovršnog zakona

11. Prema odredbi čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

12. Žalitelj u žalbi ističe da u specifikaciji tuženika od 27. lipnja 2022. isti od tužitelja potraživao iznose kako slijedi: na ime glavnice iznos od 75.513,57 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. studenog 2021. do isplate, iznos od 13.780,18 kn koji predstavlja kamatu obračunatu za razdoblje od 16. studenog 2018. godine do 16. studenog 2021., s pripadajućom kamatom od podnošenja ovog zahtjeva do isplate te na ime na ime parničnog troška iznos od 9.644,28 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok tom specifikacijom nije od tužitelja potraživao naplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 € za razdoblje od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018. odnosno da je tuženik tako specificiranom tražbinom od 27. lipnja 2022. povukao Zahtjev za izravnu naplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 € za razdoblje od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018.

13. Međutim, takvi navodi žalitelja ne mogu se prihvatiti. Naime, iz uvida u specifikaciju tuženika od 27. lipnja 2022. ne proizlazi da je tuženik na bilo koji način odustao od zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 € za razdoblje od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018. već je djelomično specificirao zahtjev za izravnu naplatu, a niti je potraživanje zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 102.783,38 kn/13.641,70 € za razdoblje od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018. namireno. Dakle, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi žalitelja da je tuženik povukao Zahtjev za izravnu naplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos 102.783,38 kn/13.641,70 € od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018. jer navedeno nije niti bilo predmet naplate. Stoga, nije ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ zbog kojeg je žalitelj upućen u parnicu.

14. Nadalje, prema odredbi čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ, ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

15. Žalbeni navodi tužitelja da se rok zastare predmetnog potraživanja u ovom slučaju ima računati od dana pravomoćnosti presude Općinskog suda u Daruvaru, broj: P-570/12-21 od 19. lipnja 2012. odnosno od dana 7. rujna 2012. pa da je protekao desetogodišnji rok jer je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom tražbine 11. listopada 2022., ocijenjeni su kao neosnovani.

16. Naime, prema odredbi čl. 241. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelima radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Isto tako, odredbom čl. 245. st. 3. ZOO propisano je da zastara počinje ponovo teći od dana okončanja spora ili njegovog završetka na drugi način, a odredbom čl. 233. st. 1. ZOO je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina.

17. Prema tome, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je do prekida zastare došlo 16.listopada 2015. (podnošenjem prijedloga za osiguranje u ovosudnom spisu broj Ovr-3942/15), sukladno odredbi čl. 241. st. 1. ZOO.

18. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je zastara ponovno počela teći 15. travnja 2022. s danom pravomoćnosti rješenja o dovršetku ovrhe u predmetu istog suda poslovni broj Ovr-584/2021 jer je u navedenom spisu iako je pokrenut od treće osobe, tuženik Republika Hrvatska djelomično namiren kao založni vjerovnik i to za iznos od 27.269,81 kn, zatim na ime zakonskih zateznih kamata naplaćene su kamate za posljednje tri godine od 16. studenog 2018. do 16. studenog 2021. u iznosu od 4.978,12 kn i dio parničnog troška kao i dio ovršnog troška te je u tom postupku tuženik sudjelovao kao založni vjerovnik, a rješenje o namirenju je postalo pravomoćno 26. veljače 2022., a rješenje kojim je dovršena ovrha je postalo pravomoćno 15. travnja 2022., kako to proizlazi iz priloženog spisa.

19. Slijedom toga, kako tuženik nije namiren u cijelosti isti je podnio zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom tražbine od 11. listopada 2022., koja se odnosi na zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 102.783,38 kn/13.641,70 € tekućom od 23. lipnja 2006. do 15. studenog 2018. te nije protekao rok od 10 godina, a imajući u vidu da je nastupio prekid zastare kako je navedeno.

20. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti da je nastupila zastara tražbine jer nije protekao desetogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 233. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08), pa žalitelj žalbenim navodima ne može dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

21. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao u točki I. izreke pobijane odluke jer tužitelj nije dokazao da postoje pretpostavke za proglašenje ovrhe nedopuštenom na koje je upućen zaključkom posl. broj Ovr-2068/2022-4 od 20. listopada 2022.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tužitelj ne ističe posebne žalbene razloge također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

23. Stoga, kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.

24. Zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić