Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1137/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Kozjaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kozjak i Rendić iz Varaždina, protiv prvo tuženika DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miljenku Korušiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina, i drugo tuženika VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hinku Žerjavu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hinko Žerjav i Renata Žerjav iz Varaždina, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbama prvo i drugo tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-494/2020-27 od 11. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe prvo i drugo tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-494/2020-27 od 11. siječnja 2023..

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvo tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugo tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je utvrđeno da Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 1. lipnja 2020., sklopljen između prvo i drugo tuženika, kojim je prvo tuženiku u vlasništvo pripala imovina i to ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čk.br. 2173/3. i 2173/8, zatim 1/10 dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čk.br. 664/3 te ½ dijela nekretnine čk.br. 664/3 Vinograd u Pešćenici 651 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje tražbine koja iznosi 3.041.78 €/ 22.918,26 kn[1] , zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.327.23 €/ 10.000,00 kn od 1. 11. 2014. a na iznos od 1.714.55 €/ 12.918,26 kn od 16. 09. 2016. . Pod točkom II. izreke je naloženo prvo tuženiku trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema drugo tuženiku u iznosu od 3.041.78 €/ 22.918,26 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, namiri iz iznosa dobivenog prodajom suvlasničkih dijelova nekretnina pobliže navedenih pod točkom I. izreke. Točkom III. izreke je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev drugo tuženika na utvrđenje da je solemnizirana bjanko zadužnica od 30. listopada 2014. poništena, odnosno stavljena izvan snage i izgubila pravni učinak potpisom izjave o zapljeni po pristanku dužnika od 12. listopada 2015.. Točkom IV. izreke je naloženo tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 1.608,44 €/12.118,77 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkama I., II. i IV. presude žali se prvo tuženik zbog svih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92,, 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka USRH, 84/08., 96/08 - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14 - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu ukine i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu troškova postupka tuženicima, a podredbno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Osporavajući prvostupanjsku odluku u cijelosti žalbu ulaže i drugo tuženik također zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. ZPP i prijedlogom da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju kao neosnovani, uz naknadu troškova drugotuženika, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalbe prvo i drugo tuženika nisu osnovane.

4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja s osnove pobijanja pravnih radnji dužnika te protutužbeni zahtjev drugo tuženika radi utvrđenja da je solemnizirana bjanko zadužnica od 30. listopada 2014. poništena, stavljena izvan snage i izgubila pravni učinak.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

1 Prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 primijenjenom i na ostale iznose u ovoj odluci; 6. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne, iscrpne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koji sadržajno ističu prvo i drugo tuženici.

7. U sklopu prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tuženici braća i krvni srodnici u pobočnoj liniji drugog stupnja,

-da je tužitelj kao zajmodavac sklopio sa drugo tuženikom kao zajmoprimcem 30. 10. 2014. Ugovor o zajmu ( str. 41 spisa ) pri čemu je ugovoren iznos zajma od 1990.84 €/ 15.000,00 kn koji se zajmodavac obvezao vratiti u 30 jednakih mjesečnih rata od po 66,36 €/ 500,00 kn pri čemu prva rata dospijeva 15. 12. 2014., zajmoprimac potpisivanjem ugovora bezuvjetno potvrđuje da mu je zajmodavatelj isplatio ugovoreni iznos te su stranke bezuvjetno izjavile da ugovor sadržava i predstavlja njihovu stvarnu volju,

- da je drugo tuženik 30. 10. 2014. kao dužnik potpisao bjanko zadužnicu potvrđenu po javnom bilježniku Stjepanu Trstenjaku iz [adresa] pod brojem OV-5083/14 od 10. listopada 2014. (list 59-62 spisa) te dao suglasnost da se radi naplate tražbine u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. 11. 2014. do namirenja po stopi od 12% godišnje zaplijene svi njegovi računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa izravno isplate vjerovniku ZF,

- da je tužitelj kao zajmodavac sklopio sa drugo tuženikom kao zajmoprimcem 12. 10. 2015. Ugovor o zajmu ( str. 42 spisa ) pri čemu je ugovoren iznos zajma od 2.654.46 €/ 20.000,00 kn koji se zajmoprimac obvezao vratiti najkasnije do 15. 10. 2015., a zajmoprimac potpisivanjem ugovora bezuvjetno potvrđuje da mu je zajmodavatelj isplatio ugovoreni iznos te su stranke bezuvjetno izjavile da ugovor sadržava i predstavlja njihovu stvarnu volju,

- da je drugo tuženik po javnom bilježniku Nadi Šagi-Belcar iz Ivanca pod brojem OV- 8963/15 od 14. listopada 2015. (str. 63-64 spisa) izjavom dao suglasnost da se radi naplate tražbine tužitelja u iznosu od 20.000,00 kn uvećanog za ugovorene kamate i ostale sporedne tražbine, ako ih ima, to sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća, zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe,

- da su drugo tuženik i HF kao prodavatelji ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 1. lipnja 2020. prodali prvo tuženiku DF kao kupcu svoje suvlasničke dijelove, pri čemu je drugo tuženik prodao prvo tuženiku 1/10 dijela čk.br. 2173/6 upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ½ dijela čk.br. 664/3 upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i ½ dijela čk.br. 2173/3 i čk.br. 2173/8 upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i gdje je ugovorena kupoprodajna cijena za sve nekretnine u iznosu od 3.000,00 kuna, za koju je konstatirano da je plaćena prodavatelju HF u iznosu od 1.000,00 kuna i prodavatelju 2. tuženiku VF u iznosu od 2.000,00 kuna,

- da iz obavijest Financijske agencije od 14. 11. 2019. (list 65 spisa) proizlazi kako je tužitelju vraćena zadužnica potvrđena pod brojem OV-5083/14, pri čemu na zadužnici nije naznačen nikakav iznos naplate,

- da je drugo tuženik od 8. studenog 2016. u radnom odnosu na kod Metalske industrije Varaždin koja je 28. 11. 2016. zaprimila zahtjev tužitelja za ustegu na plaći drugo tuženika temeljem izjave o zapljeni potvrđene pod brojem OV-8963/15 te poslodavac nije bio u mogućnosti provesti ustegu jer je drugo tuženik imao blokadu tekućeg računa na kojem se već provodi ovrha, a iznos izuzet iz ovrhe se uplaćivao na zaštićeni račun kod Financijske agencije,

- da je temeljem potvrde zemljišnoknjižnog odjela [adresa] od 29. ožujka 2022. (str. 57 spisa) utvrđeno da drugo tuženik nije upisan kao vlasnik nekretnina na području nadležnosti navedenog zemljišnoknjižnog odjela,

- da je temeljem uvjerenja Policijske uprave Varaždinske od 1. travnja 2022. (str. 69 spisa), utvrđeno da drugo tuženik nije evidentiran kao vlasnik vozila.

8. Temeljem takvih utvrđenja, primjenom čl. 66. 67. i čl. 71. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023; dalje: ZOO) prvostupanjski sud polazeći od relevantnih okolnosti koje se sastoje u utvrđenju postojanja dosjele tražbine tužitelja te poduzetih pravnih radnji drugo tuženika na štetu tužitelja zbog kojih drugo tuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine, utvrđuje da u ispunjene sve zakonske pretpostavke te da drugo tuženik u trenutku pravnog raspolaganja svojom imovinom nije imao nikakvu drugu vrjedniju imovinu, izuzev zaštićenog dijela plaće i najosnovnijeg namještaja, pa usvaja postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

9. U odnosu na protutužbeni zahtjev polazeći od toga da osnovanost navoda drugo tuženika ne proizlazi iz provedenih dokaza (izuzev vlastitog iskaza drugo tužitelja), dok saslušani svjedoci i prvo tuženik nemaju nikakvih saznanja o konkretnom dogovoru tužitelja i drugo tuženika o poništavanju ili stavljanju izvan snage bjanko zadužnice potvrđene po javnom bilježniku 30. 10. 2014., prvostupanjski sud ne pronalazi utvrđenom činjenicu koju ističe drugo tuženik u okviru protutužbenog zahtjeva. U odnosu na isticanje ništetnosti Ugovora o zajmu od 30. 10. 2014. te Ugovora o zajmu od 12. 10. 2015., kao zelenaških, sud prvog stupnja ne nalazi utvrđenim da bi tužitelj u smislu čl. 329. st. 1. ZOO za sebe ili nekog trećeg ugovorio korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on dao drugo tuženiku, pa slijedom takvih utvrđenja odbija protutužbeni zahtjev drugo tuženika kao neosnovan.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud kao pravilne i osnovane pri čemu izneseni žalbeni navodi prvo i drugo tuženika ne dovode u sumnju zakonitost pobijane odluke.

11. Prvo i drugo tuženici osporavaju prvostupanjsku odluku nepravilno navodeći da je imovno stanje drugo tuženika kao dužnika utvrđeno samo prema potvrdi iz 2016. godine koja je 4 godine starija sklapanja ugovora o kupoprodaji. Naime, zakonske pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika u smislu čl. 66. st. 1. ZOO zahtijevaju da vjerovnik posjeduje dospjelu tražbinu za isplatu te da je dužnik poduzeo pravnu radnju na štetu vjerovnika, pri čemu se sukladno čl. 66. st. 2. ZOO pretpostavlja da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

12. U odnosu na tako propisane zakonske pretpostavke, prvostupanjski sud nije utemeljio odluku samo na obavijesti poslodavca drugo tuženika od 1. 12. 2016., već je utvrdio i da je tužitelj protiv drugo tuženika podnio zahtjev za izravnom naplatom Financijskoj agenciji temeljem bjanko zadužnice te je FINA obaviješću od 14. 11. 2019. vratila zadužnicu iz čega proizlazi nemogućnost izvršenja takve osnove za plaćanje ( čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima "Narodne novine" broj: 68/2018.,). Uz navedeno, temeljem potvrda zemljišnoknjižnog odjela i Ministarstva unutarnjih poslova je utvrđeno da drugo tuženik nema drugih nekretnina niti motornih vozila, pa iz tako provedenog postupka proizlazi da drugo tuženik očigledno nije imao dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja. Pri tome su neosnovani i kontradiktorni navodi drugo tuženika u sklopu kojih tvrdi da je u lipnju 2020. imao dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, obzirom da je drugo tuženik očigledno nije ispunio tražbinu.

13. U odnosu na žalbene razloge drugo tuženika kojim osporava postojanje same tražbine te tvrdi da je nejasno temeljem čega je dospijeće dijela tražbine utvrđeno sa 1. 11. 2024., valja ukazati da iz provedenog postupka proizlazi kako tužitelj temelji potraživanje na potpisanoj i po javnom bilježniku potvrđenoj bjanko zadužnici od 30. 10. 2014. ( str. 59-62 spisa) te Izjavi o zapljeni po pristanku dužnika od 14. listopada 2015. (str. 63-64 spisa) potvrđenoj – solemniziranoj po javnom bilježniku Nadi Šagi- Belcar iz Ivanca pod brojem OV-8963/15.

14. Dospijeće tražbine od 10.000,00 kn sa datumom 1. 11. 2014. proizlazi upravo iz potpisane bjanko zadužnice potvrđene po javnom bilježniku 10. listopada 2014. budući je istom drugo tuženik dao suglasnost da se radi naplate te tražbine sa kamatom od 1. 11. 2014. zaplijene svih računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu sa izjavom, izravno isplate na račun vjerovnika odnosno tužitelja, pa žalbeni navod drugo tuženika u tom smislu nije osnovan.

15. U odnosu na ostale navode drugo tuženika u sklopu kojih iscrpno osporava samu visinu potraživanja, valja ukazati da je za predmet postupka odlučno utvrđenje postojanja pretpostavki u smislu čl. 66. i 67. ZOO, i gdje vjerovnik u sklopu istih mora dokazati postojanje svoje dospjele tražbine, pri čemu odredbe ZOO ne propisuju limit niti ograničenje u pogledu postojanja visine tražbine.

16. Dakle, pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika polaze od postojanja dosjele tražbine vjerovnika te pravne radnje dužnika poduzete na štetu vjerovnika uslijed koje dužnik nema dovoljno sredstva za ispunjenje tražbine, bez obzira na visinu takve tražbine.

17. U tom smislu valja primijetiti da drugo tuženik u žalbenim navodima osporava visinu, navodeći kako tražbina ne iznosi onoliko koliko je navedena u ugovorima o zajmu i bjanko zadužnici te izjavi o zapljeni po pristanku dužnika, već da navodno iznosi ukupno 11.000,00 kn.

18. Prvostupanjski sud je polazeći od savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka ( čl. 8. ZPP ), pravilno utvrdio da su iskaz i navodi drugo tuženika u pogledu visine tražbine protivni ostalim provedenim dokazima i to ne samo iskazu tužitelja, već prije svega i materijalnim dokazima u vidu dva ugovora o zajmu te bjanko zadužnice i izjave o zapljeni koje je drugo tuženik potpisao, u izjavi i bjanko zadužnici je i ovjerio svoj potpis, i kojima je priznao postojanje dugovanja upravo u iznosu koji je predmetom ovog postupka. U tom smislu nisu od utjecaja niti tvrdnje o nevrednovanju i priklanjanju vjere iskazu drugo tuženika obzirom da je ocjena dokaza provedena u skladu sa propisanom osnovom iz čl. 8. ZPP te uzimanjem u obzir činjenice da takav iskaz nema pokriće te je suprotan materijalnim dokazima provedenim u postupku.

19. Stoga žalbeni navodi drugo tuženika u odnosu na visinu potraživanja nisu osnovani, pri čemu i sam tuženik ne spori postojanje određenog dugovanja ( koje on navodi u nižem iznosu od 11.000,00 kn ) i koje kao takvo također ukazuje na ispunjavanje zakonskih pretpostavki u smislu čl. 66. st. 1. ZOO.

20. U odnosu na žalbene navode koje se odnose na pravnu prirodu pravnog posla poduzetog na štetu tužitelja kao vjerovnika, prvostupanjski sud je pravilno temeljem iskaza prvo tuženika kao kupca, utvrdio da isti nije platio nikakvu kupoprodajnu cijenu drugo tuženiku kao niti HF, a obzirom na njihove međusobne rodbinske odnose. Stoga je prvostupanjski sud u sklopu takvog utvrđenja pravilno pošao od pretpostavke propisane odredbom čl. 67. st. 3. ZOO i prema kojoj se smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za koje pobijanje se ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

21. Niti žalbeni navodi prvo i drugo tuženika u sklopu kojih osporavaju prvostupanjsku odluku polazeći od tvrdnje da je iznos tražbine tužitelja kao vjerovnika niži od propisanog odredbom čl. 80. b Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024; dalje: OZ ) nisu osnovani.

22. Naime, pobijanje pravnih radnji dužnika u smislu odredbi ZOO je institut i postupak koji se temelji na različitoj materijalno i procesnopravnoj osnovi od postupka prisilnog ostvarenja tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava odnosno ovršnog postupka.

23. Stoga ograničenja koja ovršni postupak propisuje u sklopu svojih odredbi ne mogu utjecati na zakonske pretpostavke propisane za institut pobijanja pravnih radnji dužnika ( u smislu odredbi čl. 66. -71. ZOO) već se kao takva mogu propitivati i razmatrati samo u sklopu odgovarajućeg ovršnog postupka.

24. Dakle, iako žalitelji pravilno ukazuju da odredba čl. 80. b OZ propisuje posebne uvjete za određivanje ovrhe na nekretnini ovršenika, takvi uvjeti se mogu propitivati samo u sklopu ovršnog postupka, pri čemu se u određenim slučajevima ovrha može provoditi i ako je tražbina niža od 5300,00 eura ( kod tražbina radi zakonskoga uzdržavanja ili naknade štete uzrokovane kaznenim djelom) a u određenim slučajevima se prijedlog za ovrhu može odbiti i ako je tražbina viša od propisanog minimuma (ako bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja).

25. Međutim, kako pretpostavke iz čl. 80. b. OZ ne utječu niti mogu ograničiti pravo vjerovnika u slučaju kada je dokazao zakonske pretpostavke za postojanje pobijanja pravnih radnji dužnika, to žalbeni navodi žalitelja u tom smislu nisu osnovani niti pravilni.

26. U odnosu na žalbene navode drugo tuženika kojima osporava utvrđenu neosnovanost protutužbenog zahtjeva, valja ponoviti da je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na svim provedenim dokazima i okolnostima slučaja, pri čemu nije utvrdio da bi tužitelj za sebe ili trećeg ugovorio korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on dao drugo tuženiku, pa da bi se radilo o zelenaškom ugovoru koji u smislu čl. 329. st. 1. i 2. ZOO dovodi ništetnosti kao posljedice. Prilikom ocjene odlučnih okolnosti za primjenu odredbe čl. 329. ZOO valja primijetiti da je drugo tuženik činjenicu postojanja tražbine tužitelja višekratno potvrdio svojim potpisima i to sklapajući ugovore o zajmu 30. 10. 2014. te potom 15. 10. 2015., a osim toga i izdavanjem bjanko zadužnice 30. 10. 2014. te izjave o zapljeni po pristanku dužnika od 12. 10. 2015. koje posljednje dvije isprave je podnio i javnom bilježniku radi potvrde potpisa i solemnizacije. Stoga takve isprave sačinjene potpisane od strane drugo tuženika kao punoljetne i poslovno sposobne osobe ostvaruju učinak te je za dokazivanjem toga da bi se radilo o poslovima s obilježjem zelenaških ugovora, nužno dokazati pretostavke iz čl. 329. ZOO i koje se kao takve ne mogu temeljiti isključivo na navodima drugo tuženika protivnim ugovorima, ispravama i izjavama u sklopu kojih je priznao postojanje svojeg dugovanja odnosno tražbine tužitelja.

27. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi prvo prvo i drugo tuženika nisu osnovani za je žalbe istih valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

28. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a), pri čemu nije osnovan žalbeni navod drugo tuženika kojim smatra da se vrijednost boda trebala odmjeravati prema vrijednosti u trenutku obavljanja određene konkretne radnje. Naime, temeljem odredbe čl. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022; dalje: Tarifa ) kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je pravilno vrijednost boda utvrđena primjenom Tbr. 50. Tarife.

29. Kako prvo i drugo tuženici nisu uspjeli sa žalbama, to zahtjevi za naknadom troška sastava žalbe nisu osnovani, pa je sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, valjalo odlučiti kao pod točkom II. i III. izreke.

U Zagrebu 23. prosinac 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić