Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-101/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Ljerke Šram 20, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici MŠ, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1311/2020-32 od 9. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1311/2020-32 od 9. studenog 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim se nalaže tuženici isplatiti tužiteljici iznos 2.128,42 eura / 16.036,57 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te u odluci o troškovima postupka kojom se nalaže tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.466,59 eura / 11.050,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
II. Preinačuje se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki I. izreke navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 1.466,59 eura / 11.050,00 kuna (za iznos od 207,38 eura / 1.562,50 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu odlučuje:
Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 207,38 eura / 1.562,50 kuna (preko iznosa od 1.466,59 eura / 11.050,00 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1311/2020-32 od 9. studenog 2022.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 2.128,42 eura / 16.036,57 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude te je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.673,97 eura / 12.612,50 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 9. studenog 2022. pa do isplate.
2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe od 13. rujna 2021.
3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu i rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 248,86 eura uz pripadajući PDV te naknadu troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 510,37 eura.
4. Žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.
5. Žalba tuženice protiv rješenja nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. ZPP-a, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, a isto tako niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice kao potrošača i tuženice, kao kreditora, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te razlozi odbijanja prigovora zastare i dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.
7. Jednako tako tuženica neosnovano upire na bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u odnosu na kondemnatorni dio izreke presude, s tvrdnjom da je u točki I. izreke naloženo banci da tužiteljici iplati iznos od 16.036,57 kuna, pri čemu svi iznosi pojedinačnih mjesečnih anuiteta zbrojeno daju drugačiji viši iznos od 16.036,60 kuna. To stoga što je sud prvog stupnja na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj:. 57/22 i 88/22), dvojno iskazao dosuđene iznose koje je izrekom naložio tuženici da isplati tužiteljici, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz toga Zakona (1 eur = 7,53450), pa to što je u zbroju anuiteta izraženih u kunama došlo do neznatno većeg iznosa (što se ima pripisati zaokruživanju prilikom preračunavanja), nije odlučno, niti pobijanu presudu u tom dijelu čini proturječnom, s obzirom na to da je odlučan zbroj anuiteta koji je izražen u eurima, kojem zbroju tuženica žalbenim navodima ne prigovara, koja valuta je u primjeni od 1. siječnja 2023., na temelju koje valute će se (po pravomoćnosti ove odluke koja će uslijediti nakon uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), izvršiti naplata predmetnog potraživanja.
8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
9. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi sadržajno upire. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužiteljica je dokazala sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njoj.
10. Konačno, u odnosu na glavnu stvar, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
11. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen (u skladu s rezultatima financijskog vještačenja) podneskom od 13. rujna 2021. (list 140-143 spisa), za isplatom iznosa od 2.128,42 eura / 16.036,57 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019., tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor.
12. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporan i istaknuti prigovora zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice.
13. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:
- da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao kreditor, 27. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208135550/06 koji je solemniziran kod javne bilježnice Renate Kutija Kušpilić 29. prosinca 2006., pod brojem OU-1654/06,
- da je namjena kredita bila kupnja vozila marke Raenult Clio, a iznos kredita 16,217.15 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), uz redovnu godišnju kamatu po stopi od 5,00%, promjenjivu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke (čl. 2. st. 1. Ugovora) i s rokom otplate 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 229,22 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora),
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, banke, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, sve to sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP 03) i člancima 81., 82. i 90., te odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, utvrđeno da isti u članku 1., 2. i 6. sadrži sporne odredbe kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF (jer je iznos kredita određen kao kunska protuvrijednost 16.217,15 CHF, a mjesečni anuitet kunska protuvrijednost 229,22 CHF),
- da se sporna ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka nalazi na početku ugovora sklopljenog između stranaka i lako je uočljiva, međutim da iz sadržaja ugovora, kao i iz sadržaja samih spornih odredbi, nisu razvidni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz odredbi kojima se glavnica veže uz švicarski franak, slijedom čega sadržaj sporne odredbe nije bio razumljiv upravo zbog izostanka informacije o riziku o kojem tuženica tužiteljicu nije upoznala,
- da tuženica nije informirala tužiteljicu o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, da su sporne odredbe iz Ugovora o kreditu sadržane u čl. 1. 2. i 6. prema kojima se iznos glavnice kreditne obveze i mjesečnog anuiteta veže uz valutu švicarski franak, tužiteljici bile nerazumljive jer joj nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da je tuženica, kao banka, bila svjesna rizika po tužiteljicu, kao potrošača, zbog ugovaranja ovakvog kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da ju je svjesno propustila o tome informirati,
- da je namjena kredita kupnja vozila marke Reanult Clio 2, što je tužiteljica potvrdila u svom iskazu, a tuženica suprotno nije dokazivala,
- da je radi utvrđenja visine zahtjeva izvedeno financijsko vještačenje po vještaku Denisu Smolaru temeljem kojeg je utvrđeno, uzevši u obzir promjenu tečaja CHF koji je tuženica primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta i visine anuiteta, da se primjenjivao tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, da je tužiteljica preplatila iznos u visini 17.036,32 kuna specificiranih po mjesecima u Tablici br. 1 (Tablica C. Priloga) koja je sastavni dio nalaza i mišljenja,
- da se u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještak očitovao na prigovore tuženice kojima, u biti, iznosi prigovor obračuna i računski prigovor pa je tako, iskazavši i razdoblje tzv. negative razlike, utvrdio da ukupna preplata tečaja iznosi 16.570,97 kuna (kada se od pozitivne preplate u utvrđenoj visini od 17.036,32 kuna oduzmu manje plaćeni iznosi u otplatnom razdoblju), a kako je prikazano u Tablici 1, u konačnome iskazujući da opisana preplata, kada se iznosi korigiraju zbog promjene visine ugovorene kamatne stope kroz otplatno razdoblje, iznosi ukupno 16.036,57 kuna (samo pozitivna preplata), odnosno 15.579.67 kn (kada se uzmu u obzir i tzv. negativne razlike kroz otplatno razdoblje njihovim oduzimanjem od utvrđene pozitivne preplate),
- da je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje, kao i pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao stručan, detaljan i obrazložen, na temelju relevantne dokumentacije te kao takav jasan, potpun i neproturječan.
14. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula), pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a te na odredbe ZZP/03 i Zakona o obveznim odnosima važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificiran tužbeni zahtjev, cijeneći da se i u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru, da se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da ista odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i da je kao takva ništetna.
15. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem naprijed navedene ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu (kojom je ugovorena valutna klauzula) koja je ništetna, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, kao razlike između iznosa koje je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a, koji iznos je utvrđen vještačenjem.
16. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate prvostupanjski sud dosuđuje od stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate.
17. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a da je spomenuta odluka pravomoćna 14. lipnja 2018. (predmet Pž-6632/2017), dok je predmetna tužba podnesena 5. ožujka 2020., unutar roka od pet godina.
18. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.
19. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 27. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF, dakle, uz valutnu klauzulu.
20. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 27. prosinca 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03.), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.
21. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.
22. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, pri čemu je istovjetno propisivao i kasniji Zakon o zaštiti potrošača iz 2007.), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na spornu odredbu te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o vezanosti glavnice uz valutu CHF.
24. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kako je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
25. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da je kao takva protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredba Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti, koji žalbeni navodi se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužiteljice, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.
26. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije utvrđivao konkretne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, pa tako niti pregovaranja i informiranja, valja odgovoriti da, suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuju niti priložena dokumentacija koju je tuženica dostavila uz odgovor na tužbu na koju tuženica upire žalbenim navodima, pri čemu na navedene okolnosti tuženica nije predlagala salušanje tužiteljice, slijedom čega neosnovano žalbenim navodima upire na to da tužiteljica nije saslušana na okolnost njezine informiranosti vezano uz valutnu klauzulu.
27. Naime, tužiteljica je po vlastitom prijedlogu saslušana u ovom postupku na okolnost svojstva potrošača, pa kako tuženica (na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog pa tako i teret dokaztivanja informiranosti tužiteljice u konkretnom slučaju vezano uz valutnu klauzulu), u tom pravcu nije pravodobno predložila saslušati tužiteljicu, dakle, kako saslušanje tužiteljice nije bio dokazni prijedlog tuženice (već tužiteljice, i to samo na okolnost utvrđivanja njezina svojstva potrošača), iz navedenog razloga, pravilno sud prvog stupnja temeljem prekasno podnesenog prijedloga tuženice (tek na ročištu za glavnu raspravu od 16. rujna 2022, list 167-168 spisa), nije saslušavao tužiteljicu na okolnost njezine informiranosti u vezi sporne odredbe ugovora.
28. Stoga su svi žalbeni navodi kojima tuženica prigovara da tužiteljica nije saslušana na okolnost njezine informiranosti vezano uz valutnu klauzulu, bez utjecaja na pravilnost zaključka suda prvog stupnja o nepoštenosti i ništetnosti navedene ugovorne odredbe, pri čemu iz dostavljene dokumentacije uz odgovor na tužbu, suprotno žalbenim navodima tuženice, ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje potrošača s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedene ugovorne odredbe, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredaba te je li tuženica s potrošačem o tome pojedinačno pregovarala.
29. S obzirom na to da tuženica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog (čl. 219. s. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a), u ovom konkretnom postupku nije dokazala da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, tvrdnje tuženice da je ugovaranje valutne klauzule zakonom dopušteno, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne stranke nisu bile u nejednakom položaju te da je tužiteljica svojevoljno ušla u predmetni ugovorni odnos i pristala na sadržaj ugovora kojem niti u jednom trenutku nije prigovarala. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nije od utjecaja niti pozivanje tuženice na praksu domaćih sudova u drugim slučajevima za koje tvrdi da su istovjetni ovome konkretnom sporu.
30. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ, na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
31. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
32. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene klauzule, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.
33. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu izuzimanja od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude R, nastavio razvijati test znatne neravnoteže, te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.
34. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
35. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, niti ju je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužiteljica nije sudjelovala, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi pozivanje tuženice na to da nije znala, niti je mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.
36. Imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama, neosnovani su navodi žalbe u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije te na pogrešno tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ.
37. U odnosu na pozivanje tuženice na stajalište Suda Europske unije zauzetom u presudi broj C-186/16 donesenoj u predmetu Raxandra BŠ i dr. protiv Banca Romanesca, valja reći da isto nije primjenjivo na konkretan slučaj, jer se ne radi o identičnoj pravnoj stvari. Naime, u navedenoj presudi radi se o ugovoru o kreditu koji je dan u stranoj valuti, tako da se ne radi o ugovoru o kreditu koji je ugovoren u stranoj valuti, ali se isplaćuje i vraća u domaćoj valuti prema tečaju te valute kreditora, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.
38. U odnosu pak na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju u žalbi tuženica također upire, za navesti je da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Naime, ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule, tako da niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu je za reći i to da naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi tuženice nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
39. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužiteljica nije imala primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi M143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
40. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.
41. Tu je za naglasiti da je u presudi RŠV protiv Cajasur Banco SAU (C‑154/15), RŠVS protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA(BBVA) (C‑307/15) te Banco Popular Español, S. A. protiv MŠV i BŠV (C‑308/15), u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.
42. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetne odredbe preplatila tuženici.
43. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužiteljice, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka Denisa Smolara kojim nalazom i mišljenjem je utvrđena razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na pozitivnu tečajnu razliku, iznosi 16.036,57 kuna, s time da je tužiteljica u konačnome tužbeni zahtjev postavila upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.
44. Pri tome, u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud pravilno nije uzimao u obzir tzv. negativne tečajne razlike (za koje tuženica smatra da utječu na visinu potraživanja tužiteljice), s obrazloženjem da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu mogli biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega sud donosi odluku, a da tuženica tijekom postupka nije isticala protutužbeni zahtjev, niti prigovor radi prebijanja.
45. Žalbenim navodima tuženica ustraje kod tvrdnji koje je isticala i tijekom prvostupanjskog postupka – da je tužbeni zahtjev za isplatu valjalo umanjiti za tzv. negativnu tečajnu razliku (kada je tečaj za CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita).
46. O tome - može li sud u ovom postupku (u kojem tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli), tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. negativnim tečajnim razlikama, prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u predmetu broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., dalo odgovor koji glasi:
"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.", uz obrazloženje da:"(...) ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, pa s obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate".
47. Stoga, rukovodeći se naprijed iznesenim pravnim stavom revizijskog suda kojeg prihvaća i ovaj sud, uzimajući u obzir da tuženica tijekom postupka nije istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, kao niti procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev (već je tuženica samo istaknula prigovor upravljen na visinu iznosa), pravilan je pristup suda prvog stupnja u kojem prilikom odlučivanja o visini postavljenog tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjio potraživani iznos, čime je suđeno sukladno shvaćanju revizijskog suda u naprijed navedenoj odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.
48. Utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude svi preostali žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje na potrebu uračunavanja negatrivne tečajne razlike, pozivajući se na drugačiju sudsku praksu u predmetima za koje tvrdi da su istovjetni ovom.
49. Stoga, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženici iznos od ukupno 2.128,42 eura / 16.036,57 kuna, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).
50. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa.
51. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja s obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je predmetna tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. ožujka 2020., odnosno unutar općeg zastarnog roka od pet godina, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da je potraživanje zastarjelo u cijelosti prije podnošenja tužbe, neosnovani.
52. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.).
53. Slijedom obrazloženog, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i daljnje žalbene tvrdnje tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na svoju savjesnost te na izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., i pravno shvaćanje koje govori o ugovornim stranama kao savjesnim stjecateljima iz ništavog ugovora o zajmu te pravu na zatezne kamate od podnošenja zahtjeva.
54. U odnosu na žalbeni prigovor da se odredbe čl. 502a i čl. 502c ZPP-a ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju, budući da je ugovorni odnos iz 2006., treba reći da je ZPP procesni zakon gdje se u prijelaznim i završnim odredbama uređuje njegova primjena u odnosu na različite stadije postupaka koji su u tijeku, dok je vrijeme sklapanje predmetnoga Ugovora o kreditu relevantno samo za pravilnu primjenu materijalnoga prava, dakle ZOO-a i ZZP-a koji su bili na snazi u vrijeme kada je ugovorni odnos nastao.
55. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari, te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.
56. U odnosu na rješenje kojim je sud dopustio preinaku tužbe od 13. rujna 2021. povećanjem zahtjeva iz tužbe nakon izvedenog financijskog vještačenja te postavljanjem određenog zahtjeva u odnosu na sporedno potraživanje zateznih kamata, kako je navedeno vještačenje izvedeno upravo na okolnost utvrđivanja ukupno preplaćenog iznosa, uz iskazivanje preplate i pojedinačno po mjesecima, pravilno sud prvog stupnja smatra da se radilo o preinaci u smislu čl. 190. st. 2. ZPP- a. Naime, tužiteljica je još u tužbi postavila zahtjev za isplatu iznosa glavnice od 12.000,00 kuna zajedno s pripadajućim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate počevši od dana uplate do isplate, tako da to što u tužbi pojedinačne iznose preplate nije određeno postavila, u konkretnoj procesnoj situaciji nije od odlučnog značaja za odluku o dopuštenju preinake tužbe.
57. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda (točka I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).
58. U odnosu na žalbene navode da je u odnosu na preinačeni dio tužbe za iznos razlike nastupila zastara, po ocjeni obvoga suda izneseni žalbeni navodi su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužiteljica je podneskom od 13. rujna 2001. specificirala tužbeni zahtjev nakon izvedenog financijskog vještačenja, jer ga nije mogla bez svoje krivnje specificirati do zaključenja prethodnog postupka, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, u situaciji kada je tužiteljica već u tužbi utužila preplaćenu tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, slijedom čega u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a točni iznosi su utvrđeni tek vještačenjem, pa činjenica da je vještak kojeg je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio drugačiji i veći iznos, za koji je tužiteljica preinačila tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužiteljice, jer tužiteljica je, kako je i navedeno, već samom tužbom utužila preplaćenu razliku valute.
59. Naime, da tuženica nije osporavala visinu preplaćene razlike s osnova ništetne odredbe, kako ju je tužiteljica još u tužbi navodila i postavila (pozivajući se na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli), tada ne bi bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje, pa time niti specificirati tužbeni zahtjev u skladu s njim, slijedom čega niti u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13, dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio ZŠ - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022).
60. Međutim, žalbeni navodi tuženice kojima prigovora pravilnosti odluke o parničnim troškovima, ukazuju se djelomično osnovanim. Naime, odluka o troškovima postupka utemeljena je pravilno na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja navedene troškove pravilno obračunao sukladno tada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), kao troškove koji su u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni radi vođenja parnice, u kojoj situaciji neosnovano tuženica prigovara da je sud prvog stupnja pobijanu odluku donio isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa i obrazloženja pobijane odluke. Međutim, osnovano tuženica prigovara pravu tužiteljice na naknadu za sastavljanje podneska od 12. lipnja 2020. (kojim je tužiteljica odgovarala na navode odgovora na tužbu tuženice) i 1. travnja 2022. (kojim je specificirala tužbeni zahtjev u skladu s rezultatima izvedenog vještačenja). Naime, cijeneći odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a, navedeni trošak podnesaka u konkretnom slučaju nije bio potreban za vođenje parnice, s obzirom na to da se podneskom od 12. lipnja 2020. tužiteljica bespotrebno referirala na odgovor na tužbu tuženice, ponavljajući sve već navedeno u samoj tužbi, dok specifikacija tužbenog zahtjeva iz podneska od 1. travnja 2022. nije bila potrebna, imajući u vidu da je tužiteljica kasnijim podneskom od 13. rujna 2021. u konačnome specificirala svoje potraživanje, za koji kasniji podnesak joj je priznato pravo na naknadu. Utoliko su neodlučni žalbeni navodi kojima tuženica u svezi s podneskom od 12. lipnja 2020., upire na povredu odredbe čl. 106.a ZPP-a, imajući u vidu da iz naprijed navedenog razloga tužiteljica nema pravo na naknadu za sastavljanje predmetnog podneska.
61. U preostalom dijelu, žalba tuženice je neosnovana budući da je prvostupanjski sud jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
62. Stoga je odluku o troškovima postupka za iznos od 1.466,59 eura / 11.050,00 kuna, valjalo potvrditi, te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, a u preostalom dijelu za iznos od 207,38 eura / 1.562,50 kuna (za ukupno 125 bodova uz pripadajući PDV), presudu preinačiti, i taj dio zahtjeva tužiteljice odbiti primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a te odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.
63. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva koji se odnosi na troškove postupka, sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a. (točka II. izreke rješenja).
64. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 23. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
