Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž Ob-312/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariji Erdec, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika DZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanom po punomoćniku Zoranu Špoljariću, odvjetniku u Zagrebu, Nova cesta 171 A, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P Ob-190/2017-132 od 8. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P Ob- 190/2017-132 od 8. svibnja 2025. pod točkama:
- I.1.,
- I.2.,
- II.,
- III.1.,
- III.2 izreke,
- kao i dio pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanjem tabularne isprave za uknjižbu njenog suvlasničkog dijela na k. č. br. [katastarska čestica] [adresa] za 1/3 dijela (2/5 dijela nekretnine kao cjeline) te za uknjižbu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], preko već uknjiženog njenog suvlasničkog dijela od ½ dijela (ili 2.500/5.000 dijela) još i za razliku između zatraženih 4/10 dijela (ili 2.000/5.000 dijela) i preinačujućim dijelom ove drugostupanjske presude dosuđenih 1.432/5.000 suvlasničkog dijela.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P Ob-190/2017-132 od 8. svibnja 2025. pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanjem tabularne isprave za uknjižbu njenog suvlasničkog dijela na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], preko već uknjiženog njenog suvlasničkog dijela od ½ dijela još i za 1.432/5.000 suvlasničkog dijela, kao i pod točkom V. izreke, pa se o tom ovako odlučuje:
1. Tuženik je dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – grad, gdje je upisana k. č. br. [katastarska čestica] kuća od 69 m2 i dvorište od 219 m2, uknjiži još i suvlasništvo tužiteljice na 1.432/5.000 suvlasničkog dijela (tako da s od ranijih uknjiženih ½ suvlasničkog dijela (odnosno 2.500/5.000 dijela), i ovih 1.432/5.000 suvlasničkog dijela, ima ukupno 3.932/5.000 suvlasničkog dijela), a da se utoliko umanji suvlasnički dio tuženika.
2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava žalbe i odgovora na žalbu tuženika.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P Ob-190/2017-132 od 8. svibnja 2025. odlučeno je:
"I.1. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici na ime njezinih ulaganja u kuću izgrađenu na k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] iznos od 31.965,75 eura u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.
I.2. Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom da joj tuženik na ime ulaganja u nekretninu navedenu u toč.I.1. izreke ove presude isplati iznos veći od 31.965,75 eura, odnosno tužiteljica se odbija sa tužbenim zahtjevom da joj tuženik isplati iznos od 7.834,25 eura.
II. Utvrđuje se da bračnu stečevinu tužiteljice ZZ i tuženika DZ predstavlja cjelina k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – grad kuća površine 69 m2, dvorište površine 219 m2, što u naravi predstavlja kuću koja se sastoji od prizemlja, dva kata i tavana sa okućnicom.
III. Tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:
" 1. Utvrđuje se da bračnu stečevinu tužiteljice ZZ i tuženika DZ predstavljaju
- 4/10 dijela k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], novosagrađena obiteljska stambena zgrada popisni broj 19289 i dvojna garaža i dvorište na [adresa] površine 965 m2 koja je podijeljena među upisanih zk. suvlasnika tako da 4/10 dijela u naravi predstavlja kuću koja se sastoji dvoetažnog stana, podruma, kotlovnice, tavanskog prostora, garaže i kućice u dvorištu sa pripadajućim zemljištem,
2.Utvrđuje se da je doprinos tužiteljice ZZ u stjecanju imovine koja se odnosi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u 1/3 dijela, a doprinos u stjecanju imovine u k. o. [katastarska općina] – grad k. č. br. [katastarska čestica] u 9/10 dijela,
IV. Nalaže se tuženiku da izda tužiteljici tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava suvlasništva tužiteljice na suvlasničkom dijelu tuženika k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – grad u 4/10 dijela i na suvlasničkom dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za 1/3 dijela (2/15 dijela nekretnine kao cjeline) a koju će ispravu za slučaj neizdavanja zamijeniti ova pravomoćna presuda", odbijaju se.
V. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.794,05 € (tritisućesedamstodevedesetčetrieuraipetcenta), u roku od 15 dana."
2. Protiv dijela navedene presude, i to: - točka I. 2 (omaškom napisano II.1) u kojem je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 7.834,25 €, - točka II. izreke (utvrđenje da je kuća u [adresa] bračna stečevina u jednakim dijelovima), - dio točke III. kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi doprinos tužiteljice u kupnji i adaptaciji te nekretnine u 9/10 udjela, - dio točke IV. kojim je odbijen zahtjev da tuženik izda tabularnu ispravu za prijenos 4/10 svoga suvlasničkog dijela na tužiteljicu, te - pripadajuću odluku o trošku postupka sadržanu u točci V. izreke presude, pravodobno se žali tužiteljica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način predložen u žalbi. Traži naknadu troškova sastava žalbe.
3. Protiv dijela navedene presude, i to: - točka I. 1 - točka II. - točka V. izreke presude, pravodobno se žali tuženik sadržajno zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP. Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način predložen u žalbi.
4. Tužiteljica je dostavila pismeni odgovor na žalbu tuženika u kojoj pobija njegove žalbene razloge. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
5. Žalbe su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.
8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za predajom pokretnine u posjed te naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene slijedeće bitne činjenice:
- tužiteljica i tuženik bivši su bračni i izvanbračni drugovi koji su se vjenčali 28. studenoga 1970, u braku su imali dvoje djece, BZ rođenog 1971. i TZ rođenog 1974, razveli su se 8. travnja 1981. da bi i nakon toga nastavili živjeti u izvanbračnoj zajednici koja je trajala do podnošenja predmetne tužbe 13. travnja 2017;
- razvod braka iz 1981. godine bio je samo prividan, napravljen prema sporazumu stranaka, da bi tuženica lakše mogla od poslodavca dobiti stanarsko pravo na stanu, što im je u konačnici uspjelo kad je tužinici dodijeljeno stanarsko pravo na stanu u [adresa];
- nakon zaključena braka stranke su živjele zajedno u kući na [adresa] ali se po razvodu braka 1981. tužiteljica odselila kod svoje majke u njen stan u [adresa], a kad je od poslodavca dobila stanarsko pravo na stanu u [adresa] obje stranke su se odselile u taj stan i ondje živjele neko vrijeme, malo tužiteljica sama s djecom, malo svi skupa, od 1986. do 1992. za koje vrijeme su adaptirale kuću na [adresa], a potom se svi vratili u kuću na [adresa];
- nakon obnove kuće u [adresa]. godine tužiteljica je promijenila prebivalište te sad živi u [adresa] gdje se bavi iznajmljivanjem soba turistima;
- predmet ovog postupka su dvije nekretnine, prva je nekoć označena kao k. č. br. [katastarska čestica] novosagrađena obiteljska kuća stambena zgrada popisni broj 19289 i dvojna garaža i dvorište na [adresa] od 965 m", upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], gdje su na B listu vlastovnici uknjiženi suvlasnici FZ u 4/10 dijela i JZ u 6/10 dijela, ali je u katastru provedena nova izmjera pa ova čestica u katastru ima dva broja: 1743/4 koji je u posjedu obitelji FZ i 1744 u posjedu obitelji JZ, a u međuvremenu je i u zk provedena parcelacija pa sad dio kog posjeduje obitelj FZ, i koji je predmet ovog spora, ima oznaku k. č. br. [katastarska čestica] kuća br. 85A, [adresa], garaža i dvorište od 335 m2, a dio kog posjeduju obitelj JZ ima oznaku k. č. br. [katastarska čestica] kuća br. 85, [adresa], garaža i dvorište od 630 m2, uisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ali su ostali isti suvlasnički omjeri na obje novoparcelirane čstice (listovi 5, 862 - 864 spisa);
- druga predmetna nekretnina jest k. č. br. [katastarska čestica] kuća od 69 m2 i dvorište od 219 m2, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – grad, gdje su na B listu vlastovnici uknjiženi kao suvlasnici na ravne dijelove ZZ i FZ (list 6 spisa), a u naravi se radi o kući u [adresa];
- nekretninu u Zagrebu stekao je tuženik 20. studenoga 1972. temeljem darovnog ugovora od svojih roditelja, da bi tijekom bračne i izvanbračne zajednice stranaka vršena stanovita ulaganja u istu, ali je dijelom sporan njihov opseg i vrijednost;
- sud je utvrdio kako su meritorna ulaganja u kuću na [adresa] vršena između 1984. i 1998. godine te je očevidom i vještačenjem utvrdio njihovu narav i vrijednost;
-vještačenjem je utvrđeno kako je radovima povišena vrijednost kuće za 68.556,50 eura, ali kako je u nekretninu ulagao i BZ, vrijednost čijih radova je utvrđena u iznosu od 4.625,00 eura, ulaganja stranaka zapravo vrijede 63.931,50 eura;
- vrijednost cijele nekretnine na [adresa] jest 623.000,00 eura;
- sud utvrđuje kako je doprinos stanaka u ulaganjima od 63.931,50 eura u nekretnin na [adresa] podjednak;
- nekretnina u [adresa] stečena je temeljem kupoprodajnog ugovora kog su tužiteljica i tuženik zaključili s ranijim vlasnikom EZ **.**.2002. (listovi 7-9 spisa);
- kuću u [adresa] stranke su platile 67.500,00 eura (listovi 7, 410 spisa) i to, prema tvrdnjama tužiteljice, sredstvima ostvarenim prodajom stanova u
[adresa] i [adresa] u [adresa];
-stranke su adaptirale kuću u [adresa] od siječnja/ožujka 2003. do prosinca 2004. godine;
- tužiteljica tvrdi kako je bila vlasnica dva stana u [adresa], jednog u [adresa], a drugog u [adresa], koji su bili njena posebna imovina;
- sud je utvrdio kako je stan u [adresa] prodan nakon kupnje kuće u [adresa]
[adresa], a stan u [adresa] prije;
- majka tužiteljice, AZ, darovala je tužiteljici ZZ **.**.1984. stan površine 21,24 m2 u [adresa] (list 88, 393 spisa), i taj je stan bio njena posebna imovina, a ona ga je prodala 2002. za barem 44.000,00 dem;
- stan u [adresa], od 65 m2, bio je društveno vlasništvo na kojem je tužiteljica ZZ imala stanarsko pravo i kog je, nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj: 27/91, 54/91, 6/92, 8/92, 8/92, 33/92, 46/92, 49/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02, dalje ZPS), ona otkupila 23. svibnja 1996. od Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, za 56.198,38 kuna (list 388-391 spisa);
- sud utvrđuje kako je stan u [adresa] nakon otkupa 1996. godine bio njihova zajednička imovina, a novac ostvaren prodajom tog stana njihova bračna stečevina sa suvlasničkim udjelima na ravne dijelove:
- tužiteljica je prodala stan u [adresa] 21. listopada 2002. godine za iznos od 125.000,00 dem (63.911,45 eura) i taj je novac jednim dijelom utrošen na kupovinu kuće u [adresa];
- ostatak novca kojim su stranke raspolagale od prodaje stana u [adresa], te novac ostvaren prodajom stana u [adresa], uloženi su u obnovu kuće u [adresa];
- ulaganja koje su stranke izvršile u nekretninu u [adresa] bila su vrlo velika što je osobiti vidljivo na fotografijama u sudskom spisu (omotnica na listu 65 spisa) kad se usporede fotografije snimljene na početkom ovog razdoblja i one tijekom obnove i nakon nje, ali i iz opsežne dokumentacije obnove koja se nalazi u sudskom spisu;
- u obnovu te kuće uložena su i sredstva od tuženikove otpremnine koju mu je isplatio poslodavac u iznosu od 10.000,00 eura (nalaz vještaka Cimere) ali mu je predao i građevinski materijal u istoj vrijednosti;
- u obnovu nekretnine u [adresa] tuženik je uložio i 2.989,05 eura koja je sredstva dobio od osiguravatelja nakon što je raskinuo policu životnog osiguranja;
- vještačenjem je utvrđeno kako je prema stanju u vrijeme kupnje nekretnina u [adresa] vrijedila, prema današnjim cijenama, 152.900,00 eura, ulaganja su vrijedila 180.000,00 eura, dok današnja vrijednost ove nekretnine jest 497.100,00 eura (list 822 spisa);
- tužiteljica je bila zaposlena u Institutu za brodogradnju Zagreb, kasnije Brodarski institut Zagreb, od 20. listopada 1966. do umirovljenja 22. prosinca 2001. kao tehnički crtač, ali je vodila restoran društvene prehrane, i ostvarivala redovne mjesečne plaće ( listovi 90 - 95 spisa);
- tuženik je za vrijeme trajanja bračne i izvanbračne zajednice bio zaposlen u društvu Monting d.d. kao strojarski tehničar i to od 1970 do 30. lipnja 2003. godine i ondje ostvarivao redovnu mjesečnu plaću (listovi 145 – 148 spisa), a nakon toga je primao mjesečnu novčanu pomoć do 31. srpnja 2004. (listovi 148-150 spisa).
9. Na ove činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 281. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj: 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94, 162/98, dalje: ZBPO), čl. 252., čl. 253., čl. 262. i čl. 363., Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 162/98, dalje: ObZ/98), čl. 248., čl. 258., 255. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 75/14, 5/15, 103/15, dalje: ObZ/03), čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV), čl. 235., čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), te odlučio kao u izreci osporene presude.
10. Sud prvog stupnja nije sasvim pravilno niti potpuno utvrdio sve bitne činjenice te nije sasvim pravilno primijenio materijalno pravo.
11. Što se tiče nekretnine na [adresa] sud je prvog stupnja utvrdio kako je to posebne imovina tuženika koju je on stekao darovanjem od oca, ali su stranke tijekom braka i izvanbračne zajednice svojim ulaganjima povećala vrijednost iste, a uložena sredstva potiču od rada stranaka i njihova su zajednička imovina, odnosno bračna stečevina. Vrijednost je uvećana za 68.556,50 eura, ali kako je u nekretninu ulagao i BZ, vrijednost čijih radova je utvrđena u iznosu od 4.625,00 eura, ulaganja stranaka zapravo iznose 63.931,50. Također je utvrdio da su doprinosi stranka podjednaki (za ulaganja do 30. lipnja 1999, a nakon toga vrijedi presumpcija o bračnoj stečevini na ravne dijelove). Stoga je prihvatio dio tužbenog zahtjeva i naložio tuženiku da tužiteljici isplati njenu polovinu za koliko je uvećana vrijednost njegove nekretnine, a s ostatkom ju je odbio (točke I.1. i I.2. izreke osporene odluke).
12. Ovaj viši sud prihvaća gornja činjenična utvrđenja i smatra kako su pravna shvaćanja suda prvog stupnja pravilna.
13. Žalbeni razlozi tužiteljice u kojima ona drži kako su ulaganja bila vrjednija od utvrđenog, te kako je sud prvog stupnja trebao prihvatiti i onaj odbijeni dio zahtjeva, nisu osnovani. Sud je vrijednost ulaganja utvrdio adekvatnim dokazima, građevinskim vještačenjem nakon očevida na kojem je vještak uzeo na licu mjesta sve potrebne podatke o opsegu i vrsti radova za izradu nalaza i mišljenja. Stoga je pravilno utvrdio činjenice na temelju tog objektivnog i adekvatnog dokaza. Tužiteljičine procjene su subjektivne prirode.
14. Tuženikovi žalbeni razlozi koji se odnose na ovaj dio osporene odluke su slični, ali s obrnutim predznakom. On kaže: "Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju svojih zaključaka glede gore pobijane točke izreke presude nije na valjan, argumentiran i provjerljiv način odgovorio na jednostavno pitanje od kuda tužiteljici novac koji bi odgovarao dosuđenom iznosu ulaganja tužiteljici. Dosuđeni iznos nije moguće provjeriti temeljem dokaza koji prileže predmetu te se slijedom toga ista točka pobijane presude ne može ispitati čime je ostvaren žalbeni temelj bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku."
15. Ono gore rečeno odnosi se i na njegovu žalbu s tim što treba dodati kako nije sporno da su stranke tijekom braka ostvarivale redovne prihode i to u obliku svojih plaća od poslodavca, pa i na druge načine ali također radom (osim najamnine za stanove o čemu će biti riječi kasnije). To nije niti sporno. Sud je ocijenio kako su ti prihodi bili podjednaki što je od važnosti za period do 1. srpnja 1999, a nakon toga, zbog promjene zakona, postaje irelevantno. Valja kazati kako ja prema načelima zajedničke imovine (do 30. lipnja 1999.) i bračne stečevine (nakon 1. srpnja 1999) sve ono što stranke zarade svojim radom njihova zajednička imovina odnosno bračna stečevina. Drugima riječima, tuženikova plaća je zajednička imovina stranaka do 1. siječnja 1999, a nakon toga bračna stečevina u suvlasništvu stranaka na ravne dijelove. Ali i tužiteljičina plaća. Stoga, kad je sud utvrdio da su doprinosi stranaka u stjecanju podjednaki (do 1. siječnja 1999.) onda je sasvim nebitan žalbeni razlog tuženika "od kuda tužiteljici novac koji bi odgovarao dosuđenom iznosu ulaganja tužiteljici" – pa od njenih podjednakih primanja po osnovu rada.
16. Što se tiče stjecanja kuće u [adresa] situacija je složenija i nešto drugačija. Ta je imovina stečena u pretežitom dijelu od prodaje dvaju stanova, jednog u [adresa], i drugog u [adresa] za koje tužiteljica smatra kako su bili njena vlastita imovina, dok tuženik drži da su njihova bračna stečevina, odnosno zajednička imovina.
17. Sud prvog stupnja pogrešno smatra kako ova nekretnina nije stečena i od kupovnine od prodaje stana u [adresa] jer da je ona prodana nakon kupnje nekretnine u [adresa]. Kupovnina od stana u [adresa] je zasigurno uložena u veliku, i skupocjenu, a unaprijed planiranu, obnovu kupljene nekretnine. Obnovom je toliko podignuta vrijednost i izmijenjena bit ove nekretnine da je ona nakon obnove postala bitno drugačija stvar. To osobito proizlazi iz rezultata građevinskog vještačenja prema kojem je vrijednost nekretnine u vrijeme kupnje, prema tadašnjem stanju, iznosila, prema današnjim cijenama i valuti, 152.900,00 eura, ulaganja su vrijedila 180.000,00 eura, dok današnja vrijednost ove nekretnine jest 497.100,00 eura (list 822 spisa). Dakle, sredstva uložena u stjecanje ove nekretnine, kako iznos kupovnine tako i sredstva obnove, valja promatrati kao cjelinu prilikom odlučivanja o predmetnom zahtjevu jer se odlučuje o nekretnini u današnjem njenom stanju.
18. Utvrđeno je kako je stan u [adresa] prodan 2002. za barem 44.000,00 dem, odnosno 22.496,84 eura. Prema shvaćanju ovog višeg suda zbog vremenske podudarnosti ova dva događaja prihvatljiva je tvrdnja tužiteljice kako su ova sredstva utrošena u obnovu nekretnine u [adresa], a da sud prvog stupnja to nije imao u vidu odlučujući o zahtjevu tužiteljice kako je njen suvlasnički razmjer bitno već od tuženikovog.
19. Sud je prvog stupnja utvrdio kako je stan u [adresa] bio vlastita imovina tužiteljice jer ga je ona stekla 30. ožujka 1984. darovanjem od svoje majke, dakle ne radom, pa je to onda njena posebna/vlastita imovina (čl. 272. st. 2. ZOBPO). U ovoj fazi postupka to više nije ni sporno. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad ovaj doprinos nije uzeo u obzir prilikom utvrđenja suvlasničkih razmjera.
20. Najamnina koja potiče od posebne imovine također predstavlja posebnu imovinu, pa tako i najamnina od 600,00 dem mjesečno kroz 5 godine koju je tužiteljica dobivala od iznajmljivanja stana u [adresa] od 1984. pa nadalje. Ali ovdje je riječ o novcu koji je pristizao postupno i koji se doista mogao trošiti na tekuće potrebe obitelji stranaka, to jest koji je predstavljao "zajedničku kasu". Nije izveden niti jedan objektivan i pouzdan dokaz koji ukazuje na zaključak da je tužiteljica taj novac akumulirala i uložila u stjecanje kuće u [adresa]. godine. Stoga ovaj žalbeni razlog tužiteljice nije osnovan.
21. Na stanu u [adresa] je tužiteljica od svog poslodavca, Brodarskog instituta Zagreb, dobila stanarsko pravo 1985. godine. Stranke su se čak prividno razvele da bi tužiteljica, kao navodno samohrana majka (vidi njenu izjavu od 12. lipnja 1981, list 361 spisa, te iskaz tuženika list 413 spisa), zauzela bolji položaj na listi prvenstva. To je specifično socijalističko stvarno pravo koje nije istovjetno s pravom vlasništva niti je samo po sebi imovinsko pravo. Stanovi na kojima je postojalo stanarsko pravo bili su u društvenom vlasništvu. Nakon promjene društvenog uređenja 1991. započeo je proces pretvorbe društvenog vlasništva, a u odnosu na predmetnu kategoriju stvari u društvenom vlasništvu donesen je 1991. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. I tužiteljica je iskoristila tu zakonsku mogućnost te kao nosilac stanarskog prava isti otkupila 23. svibnja 1996. od Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, za 56.198,38 kuna (list 388-391 spisa), te upisom u knjigu položenih ugovora stekla vlasništvo istog.
22. Samo je tužiteljica bila evidentirana kao nositeljica stanarskog prava i samo je ona zaključila ugovor o kupoprodaji stana 23. svibnja 1996. Ne i tuženik s kojim u tom trenutku i nije bila u braku jer je njihov brak razveden još 1981. godine.
23. Sud prvog stupnja pogrešno smatra kako je ovaj stan bračna stečevina stranaka jer su obje stranke sudjelovale svojom zajedničkom imovinom u otplati ugovorene kupovnine. Ne uzima uopće u obzir kako je pravo na otkup stana, a njega su imali samo nositelji stanarskog prava, bilo odlučno pravo imovinske naravi koje je doprinijelo stjecanju ove nekretnine. Naime, prema odredbama ZPS, koje su takve zbog specifičnih društveno-socijalno-ratnih prilika u kojima je taj zakon donešen, stanovi su otkupljivani po veoma privilegiranoj cijeni koja je iznosila oko 1/10 dijela stvarne tržišne cijene stanova. Tako je predmetni stan kupljen za 56.198,38 kuna odnosno 15.535,57 dem, a taj je iznos kasnije, povodom odluke višeg tijela po žalbi tužiteljice, još i smanjen. Riječ je o stanu od 65 m2 u [adresa], u užoj gradskoj jezgri. Općepoznata je činjenica da su se u ono vrijeme takvi stanovi prodavali po cijeni od najmanje 1.000,00 dem za 1 m2, a danas bi se mogli prodati za najmanje 3.000,00 eura po 1 m2. Da je tome tako vidljivo je i usporedbom s cijenom za koju je ovaj stan prodan 2002. godine, dakle za 125.000,00 dem (63.911,45 eura). A općepoznata je činjenica da između 1996. i 2002, za razliku od nekih drugih razdoblja, u Republici Hrvatska stopa inflacije nije bila značajna. Dakle, prema shvaćanju ovog višeg suda pravo na otkup stana, a ono je isključivi doprinos tužiteljice, omogućilo je stjecanje ove nekretnine u daleko pretežitoj mjeri, dok je otplata s RH dogovorenom kupovninom tek u znatno manjoj mjeri doprinijela stjecanju.
24. Vjerodostojni su navodi tuženika kako je otplata izvršena od sredstava bračne stečevine stranaka, njihove uštede stečene radom za vrijeme trajanja njihove, tad već, izvanbračne zajednice. Nisu izvedeni neki objektivni dokazi da bi tome bilo drugačije. Tužiteljica, doduše, tvrdi kako je stan otplatila od "svojih osobnih sredstava što mi ih je ostavila majka" ali tu činjenicu ne potkrjepljuje nijedan objektivni dokaz, a kako je tužiteljica zainteresirana za ishod parnice, pravilno sud prvog stupnja nije povjerovao ovom njen iskazu. Sam tuženik kaže da je taj novac od najma stanova trošen na odlaske u inozemstvo i kupnju garderobe i špeceraja. Kako je sud prvog stupnja utvrdio da je doprinos u stjecanju njihove zajedničke imovine/bračne stečevine bio podjednak, a to u ovoj fazi postupka više i nije sporno, tuženikov doprinos se sastoji samo u vrijednost polovine ugovorene cijene otkupa. Dakle, pola od 56.198,38 kuna odnosno 15.535,57 dem, pa čak i manje jer im je otkupnina nešto snižena nakon žalbe.
25. Usporedbom cijene za koju je stan u [adresa] prodan 2002, naime za 125.000,00 dem (63.911,45 eura), što je neznatno više od vrijednosti stana 1996. godine, s polovinom, pa i niže, iznosa od 7.767,79 dem (tuženikova polovina vrijednosti cijene stana) dobije se razmjer od 6,21% što se prema uhodanoj sudskoj praksi smatra preniskim doprinosom da bi mogao stvoriti stvarnopravni učinak.
26. Pa kako je doprinos tužiteljice s njenim pravom na otkup stana neusporedivo veći, više od deset puta, od doprinosa tuženika kroz otplatu kupovnine, znatno niže od realne vrijednosti stana, ovaj viši sud utvrđuje po čl. 373. st. 1. toč. 2. ZPP kako je stan u [adresa] bio samovlasništvo tužiteljice u času njegove prodaje 2002, a time i sredstva dobivena prodajom istog. Tuženik bi tek imao pravo na obveznopravni zahtjev, kao i tužiteljica na ime ulaganja u kuću u [adresa].
27. Da je izloženo pravno shvaćanje ovog višeg suda pravilno, zakonito i ustavno, vidljivo je i iz istovrsnih shvaćanja izraženih u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3136/2003 od 25. siječnja 2006. gdje se navodi: „Nadalje, Ustavni sud smatra potrebnim istaknuti da je pravo na otkup stana za podnositelja nastalo na temelju Zakona u vrijeme dok je podnositelj bio nositelj stanarskog prava. To pravo je po svojoj naravi bilo imovinsko pravo, koje je za nositelje stanarskog prava nastalo na temelju zakona u procesu pretvaranja društvenog vlasništva i koje je postojalo pored stanarskog prava. S obzirom da je pravo na otkup stana svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva tog stana, pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi, koje je ovlašćivalo na stvaranje imovinskog prava - prava vlasništva. U odnosu na stanarsko pravo sudovi su u osporenim presudama utvrdili da ono ne predstavlja vlasničko pravo, već da se pravo vlasništva stječe tek kupnjom stana. Međutim, s obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud utvrđuje da pravo vlasništva na spornom stanu, koji je tužena otkupila na svoje ime, potječe od prava na otkup stana, koje je bilo bračna stečevina podnositelja i tužene (njegove tadašnje supruge)… Međutim, s obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud utvrđuje da pravo vlasništva na spornom stanu koji je tužena otkupila na svoje ime, potječe od prava na otkup stana, koje je bilo bračna stečevina podnositelja i tužene (njegove tadašnje supruge). U odnosu na trajanje bračne zajednice sudovi nisu utvrdili stvarni prestanak bračne zajednice već su pošli od utvrđenja da je bračna zajednica prestala postojati 1990. godine, od kada su stranke živjele odvojeno, mada je brak razveden tek 1995. godine. Polazeći od utvrđenja da pravo vlasništva na spornom stanu potječe od prava na otkup stana koje je bilo bračna stečevina podnositelja i tužene, razvidno je da je ono za njih nastalo stupanjem na snagu Zakona, dakle u vrijeme u kojem je bračna zajednica još trajala.”
28. Valja se osvrnuti i na zakonom propisanu mogućnost da supružnik nositelja stanarskog prava i sam postane nositelj stanarskog prava. To je bilo propisano čl. 64. st. 2. bivšeg Zakon o stambenim odnosima iz 1985. ("Narodne novine" broj: 51/1985, 42/1986, 37/1988, 47/1989, 12/1990, 22/1990, 51/1990, 22/1992, 58/1993, 70/1993, 91/1996, 99/1996, 99/1996, 91/1996, dalje: ZSO/85) koji je vrijedio u doba socijalističkog društvenog sustava i koji glasi: Kad je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova, koji zajedno stanuju, stanarsko pravo ima i drugi bračni drug. Dakle, ako je stanarsko pravo stekao jedan supružnik za vrijeme braka, neprijeporno je stanarsko pravo istodobno stekao i drugi, ako zajedno stanuju. Preduvjeta su dva, da su bračni drugovi i da zajedno stanuju. Prema pravnoj praksi iz 70-tih i 80-tih godina 20. stoljeća, bračni drug ne stječe stanarsko pravo samim časom zaključenja braka (sa supružnikom koji je nositelj stanarskog prava) već tek časom useljenja u stan uz dopuštenje stanara. Tako se u odluci Okružnog suda Zagreb poslovni broj Gž- 6744/76 od 14. prosinca 1976. kaže da ako nije stanovao u stanu svog bračnog druga (koji je nositelj stanarskog prava), onda nije stekao stanarsko pravo po ovoj osnovi.
29. Dakle da bi i tuženik u konkretnom slučaju stekao stanarsko pravo preko supruge bilo bi potrebno da je u braku s njom, ali i da stanuje u stanu svog bračnog druga. Te pretpostavke u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene ponajprije zbog toga jer stranke 1985. godine nisu bile u braku (razveli su se 1981), tek u izvanbračnoj zajednici, a ta nije dostatna za stjecanje stanarskog prava preko supruge po citiranom propisu. A ni drugi uvjet nije dokazan jer iz iskaza samih stranaka proizlazi da su oni malo živjeli zajedno u stanu u [adresa], malo zajedno u kući na [adresa], a malo je tužiteljica živjela sama ili s djecom u stanu u [adresa]. Socijalistička prava su zasnivana na teoriji potrebe i prioriteta, u konkretnom slučaju potrebe za stanovanjem, a strankama ovaj stan zapravo i nije bio nužan jer su za stanovanje imali na raspolaganju kuću na [adresa] i stan u [adresa].
30. Prema izjavi samog tuženika oni su kao cjelokupna obitelj, zajedno s djecom, živjeli u stanu u [adresa] od 1986. do konca 1991. da bi se potom svi zajedno vratili u kuću na [adresa] koju su u međuvremenu adaptirali. Ali potom ge je tužiteljica u više navrata napustila. Jednom je otišla u stan u [adresa] s djecom i tamo ostala 4 ili 5 mjeseci, te je bila još jednom takva situacija. Ona je ukupno od njega odlazila 8, a možda i 10 puta na dvadesetak dana ili duže. Najdulje je otišla 1992. ili 1993. i to na 4 ili 5 mjeseci. Potom se vratila kod njega u [adresa] (list 419 spisa).
31. Dakle, tuženik nije bio nositelj stanarskog prava, nije ga ni stekao preko tužiteljice kao svoje supruge, pa slijedom odredbi čl. 6. ZPSPSP iz 1991. nije imao ni pravo na otkup koje je, kako kaže Ustavni sud Republike Hrvatske, imovinsko pravo.
32. Drugim riječima, ovaj viši sud po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP utvrđuje kako je i stan u [adresa] bio posebna/vlastita imovina tužiteljice. To znači da je kuća u [adresa] stečena, kupljena i adaptirana, u daleko pretežitom dijelu sredstvima koji potiču iz tužiteljičine posebne imovine. U to su uložena sredstva koja potječu od tužiteljičine posebne imovine, i to ostvarene kupovnine za stan u [adresa] od barem 44.000,00 dem (22.496.84 eura) i za stan u [adresa] od 125.000,00 dem (63.911,45 eura). Dakle, barem 169.000,00 dem (86.408,29 eura) tužiteljičine vlastite imovine. A to su, opisno bez financijskih detalja, potvrdili ne samo tužiteljica, već i djeca stranaka, svjedoci Tomislav i BZ. Tako PZ kaže da je nekretnina u [adresa] kupljena "kapitalom od stanova u [adresa] i [adresa] u [adresa] koje je moja majka prodala kratko vrijeme prije nego što je kupljena ova kuća u [adresa] (list 724 spisa). BZ kaže kako je nekretnina u [adresa] "kupljena od prodaje dva stana u [adresa], stana u [adresa] koji je bio vlasništvo moje bake po mami i stana u [adresa] kojeg je majka dobila od njene firme kao samohrana majka mene i brata PZ" (list 725 spisa).
33. Sinovi stranaka su objektivni, u dobrim su odnosima s oba roditeljima, a imaju pouzdana saznanja o stjecanju nekretnina. Njihovi iskazi su podudarni i s utvrđenima ovog višeg suda po čl. 373. st. 1. toč. 2. ZPP koji su naprijed izloženi.
34. Kuća u [adresa] je obnovljena u približnom roku od dvije godine nakon kupnje. To nije sporna činjenica. Kako je nekretnina kupljena 4. studenoga 2002. (listovi 7-9 spisa) za 67.500,00 eura, a od prodaje stanova je uprihođeno barem 169.000,00 dem, odnosno 86.408,33 eura, preostao je iznos od 18.908,33 eura za obnovu kuće. Ali kako je obnova bila veoma opsežna stranke su nedvojbeno u nju uložile još novčanih sredstava. Prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka ukupna obnova je vrijedila 180.000,00 eura, ali prema cijenama iz siječnja 2024. (list 822). Kako je u zadnjih 20-ak godina euro doživio snažnu inflaciju, a što je općepoznata činjenica, za potrebe predmetne kalkulacije, i za okolnosti predmetnog slučaja, ovaj viši sud smatra kako 1. eura iz 2004. danas vrijedi barem 2. eura. Da je tome tako vidljivo je i iz procjene građevinskog vještaka kako nekretnina kupljena 4. studenoga 2002. za 67.500,00 eura, prema stanju u kojem se onda nalazila, po cijenama iz siječnja 2024. vrijedi 152.900,00 eura, dakle više no dvostruko. Stoga iznos od 18.908,33 eura iz 2002. valja u usporedbi s vrijednošću ulaganja iz procjene izvršene 2024. uzeti za barem 37.816,66 eura. Rezultat je razlika od 142.183,34 eura koju su vrijednost stranke morale uložiti u obnovu kuće u [adresa] u periodu 2003. - 2004. godine, odnosno prema cijenama iz perioda 2003.-2004. nominalno približno dvostruko manji iznos, dakle oko 71.091,67 eura.
35. Prema izjavama stranka ta dodatna sredstva uložena u adaptaciju bila su raznovrsna. Pa tako tužiteljica kaže da je uložila 20.000,00 eura koji su bili njena posebna imovina stečena iznajmljivanjem stanova, a i da joj je majka dala nešto svoje ušteđevine (list 410 spisa). Ali ta izjava nije vjerodostojna jer nije potvrđena nekim drugim vjerodostojnim dokazom, a što je gore već objašnjeno.
36. Stranke spominju i novac od polica osiguranja. Tužiteljica kaže da su im djeca dala novac od njihovih Grawe osiguranja, i to od mlađeg sina i snahe 4.500 eura, od DZ 2.900,00 eura, da je njenih bilo 1.500,00 eura, te da su ukupno od polica osiguranja u kuću uložili 6.000,00 eura. PZ potvrđuje kako su on i supruga prekinuli štednju o obliku životnih osiguranja taj novac dali "mojoj majci za uređenje kuće u [adresa], ali ne zna o kojem se iznosu radi (list 724 spisa). I BZ potvrđuje kako su on i brat prekinuli osiguranje i novce dali roditeljima. Stoga je vjerodostojan iskaz tužiteljice da su ove uštede uložili u kuću. Slično za sebe pripovijeda i tuženik. Pa kako su oboje zasigurno uplaćivali osiguranje od tekućih sredstva svoje plaće, a nema dokaza u suprotno, dakle i ova vrijednost je stečena radom ili potiče od rada zbog čega i to spada u bračnu stečevinu s neoborivom pretpostavkom suvlasništva stranaka na ravne dijelove. A ono što su im djeca i snaha dali, dano je obojici roditelja pa se opet radi o suvlasništvu na ravne dijelove.
37. Tužiteljica kaže da je digla kredit od 10.000,00 eura u Erste banci kako bi dovršila kategorizaciju kuće u [adresa] za iznajmljivanje. Mada nisu izvedeni dokazi koji potvrđuju postojanje ovog kredita, sve da ga je tužiteljica i digla te uložila u kuću u [adresa], i to je bračna stečevina jer se radi o kreditu koji je dignut za vrijeme izvanbračne zajednice stranaka (nije sporno), a radi potrebe nekretnine koja je i sama bračna stečevina.
38. Tuženik kaže da je u uređenje kuće u [adresa] uložio otpremninu od 20.000,00 eura koju mu je isplatio poslodavac ali još i građevinski materijal u vrijednosti 220.000,00 kuna. Kaže da je cijeli iznos otpremnine od 220.000,00 kuna kog je dobio od Montinga za materijal utrošen u adaptaciju predmetne kuće (list 415 spisa). Tuženica to donekle potvrđuje ali kaže da se nije radilo o gotovinskoj isplati već da je u Ferotermu u Zagrebu otvoren račun preko kojeg su mogli kupovati građevinski materijal ulagan u kuću u toj protuvrijednosti 10.000,00 eura (list 411 spisa). Iz ovih njihovih donekle podudarnih izjava vidljivo je kako se radi o otpremnini, bez obzira da li je riječ o gotovini ili o građevinskom materijalu, koju je poslodavac isplatio tuženiku nakon prekida radnog odnosa. dakle, riječ je sredstvima ostvarenim radom ili u svezi s radom, što znači da je i ovdje riječ o bračnoj/izvanbračnoj stečevini za koju postoji neoboriva zakonska presumpcija suvlasništva na ravne dijelove.
39. Tuženik spominje i neke druge izvore financiranja: najamnina za poslovni prostor kod je dobio kao kompenzaciju od poslodavca, ušteđevinu od njegovih poslova u Sibiru gdje je radio kompresorske stanice koje pumpaju plin za Europu, izgradnju željezare u Bjelorusiji, vođenje radilišta u Češkoj, uštede na PDV i marži te kupovanje materijalna preko firme njegovog sina BZ i slično. I ovdje se radi sve redom o bračnoj/izvanbračnoj stečevini s neoborivom pretpostavkom suvlasništva na ravne dijelove jer svi ti prihodi potiču od rada ili u svezi s radom.
40. Sumarno, može se zaključiti kako su sva dodatna sredstva uložena u adaptaciju kuće u [adresa], preko sredstva ostvarenih prodajom stanova u [adresa], bila suvlasništvo stranaka na ravne dijelove. I tu činjenicu ovaj viši sud utvrđuje po čl. 373. st. 1. toč. 2. ZPP. Riječ je o vrijednosti koja prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka iznosi 142.183,34 eura (kad se od ukupne vrijednosti ulaganja od 180.000,00 eura oduzme ostatak kupovnine od stanova od 37.816,66 eura prema vrijednostima iz siječnja 2024). Polovina od toga otpada na tuženikov doprinos, dakle 71.091,67 eura.
41. Nekretnina u malom [adresa] je, prema vještaku i prema vrijednostima iz siječnja 2024, stečena za 152.900,00 eura za vrijendost kuće u stanju iz 2002, te za vrijednost ulaganja vršenih između siječnja/ožujka 2003. do prosinca 2005. od 180.000,00 eura, dakle za 332.900.00 eura. Daleko pretežit dio odnosi se na tužiteljičinu posebnu imovinu i njenu polovinu bračne stečevine dok se tuženikov doprinos odnosi samo na njegovu polovinu bračne stečevine i dara djece, dakle na 71.091,67 eura. Pa kad se 332,900,00 eura stavi u razmjer s 71.091,67 eura ovaj sud po čl. 373.a st. 1. toč. 2 ZPP utvrđuje kako je tuženik svojim ulaganjima ostvario stvarnopravni učinak koji rezultira suvlasničkim dijelom od 21,36 % dok ostatak od 78,64 % predstavlja suvlasnički dio tužiteljice. Pa ovaj viši sud po čl. 373.a st. 1. toč. 2 ZPP utvrđuje i tu činjenicu.
42. Izraženo u razlomcima 21,36%, svedeno na najniži zajednički nazivnik, jest 1.068/5.000 dijela, 28,64% jest 1.432/5.000 dijela, a 78,64% jest 3.932/5.000 dijela. Zahtjev glasi u razlomcima, a po čl. 36. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj: 63/19, 128/22, 155/23, 127/24, dalje: ZZK) suvlasništvo se upisuje po udjelima koji se određuju s obzirom na cjelinu, a izražavaju se razlomkom.
43. U točki IV. izreke prvostupanjske presude tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za izdavanje tabularne isprave. Doduše, mehanički primjenjujući pravne norme, ona bi i trebala biti odbijena s takvim zahtjevom jer nije s tuženikom u obveznopravnom odnosu, a samo onaj tko je u obveznopravnom odnosu s drugim može od njega tražiti ispunjenje obveze, pa tako i izdavanja tabularne isprave. Ali mehanička i previše formalistička primjena prava nije u skladu s ustavnim načelima pravičnosti, jednakosti i zakonitosti, pa treba sagledati predmet u cjelokupnosti i u okolnostima konkretnog slučaja te suditi po tome što tužiteljica zapravo hoće. A ona očito hoće da se uknjiži u zemljišnim knjigama kao suvlasnica u mnogo većem dijelu no što je do sad bila. Stoga treba o takvom zahtjev odlučiti jer njen zahtjev za izdavanje tabularne isprave u sebi sadrži i zahtjev za trpljenje uknjižbe njenog knjižnog prava u zemljišnim knjigama. Da je tome tako razvidno je iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2089/2024 od 7. studenoga 2024. gdje se, upravo u svezi gore opisane pravne situacije kaže: "S time u vezi Ustavni sud ističe kako je zadaća sudova i drugih državnih tijela da pri donošenju i obrazlaganju odluka pravne norme tumače polazeći od cilja i svrhe koje je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem te da primjenjuju mjerodavnu normu u skladu s tako utvrđenom svrhom, ali i u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Pritom sudovi moraju imati u vidu zahtjeve i načela dobrog rada pravosuđa, prema kojima (među ostalim) zaštita prava građana ne može biti iluzorna i teorijska, već stvarna i učinkovita, pa ovlašteniku mora biti objektivno moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnom, ono ostaje na razini proklamiranog prava, bez mogućnosti ostvarenja u praksi." Izloženo pravno shvaćanje prihvatio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-1452/2024-4 od 18. veljače 2025.
44. Zato je ovaj drugostupanjski sud, rukovodeći se između ostalog i gore navedenim ustavnim načelima, preinačio prvostupanjsku odluku i usvojio dio tužiteljičinog zahtjeva za trpljenjem upisa u zemljišnim knjigama preko do sad uknjiženog suvlasničkog razmjera glede nekretnine u [adresa], sukladno gore opisanim utvrđenjima, prilagodivši izreku stanju upisa u zemljišnim knjigama.
45. Žalbeni razlog tuženika kako je zahtjev tužiteljice o kojem je sud prvog stupnja odlučio pod točkom II. izreke nepodoban za raspravljanje zbog nedostatka pravnog interesa, te da ga je valjalo odbaciti, nije osnovan. Naime, ovaj deklaratorni zahtjev je sadržajno vezan uz kondemnatorni zahtjev za izdavanje tabularne isprave (trpljenje upisa u zk) radi upisa tužiteljice kao suvlasnice nekretnine u [adresa] u daljnjih 4/10 dijela (preko već upisnog suvlasničkog razmjera od ½ dijela) jer ona smatra da je njen doprinos u stjecanje ove nekretnine rezultirao stvarnopravnim učinkom kojim se povećava njen suvlasnički dio na ukupno 9/10 suvlasničkog dijela. U tom kontekstu, prema shvaćanju ovog višeg suda, tužiteljica ima pravni interes za takvim utvrđenjem.
46. Stoga je valjalo po čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi osporenu presudu pod točkama I. i II. izreke, a o ostatku presude odlučiti po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP te presuditi kao u izreci.
47. Uspjeh stranaka je sad izmijenjen pa je trebalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Kad se svi zahtjevi uzmu u obzir, usporede deklaratorni i kondemnatorni zahtjevi po svom smislu i značaju, te odmjere uspjesi stranaka u parnici po svim tim zahtjevima, ovaj viši sud drži kako je uspjeh stranka sad podjednak. Stoga ovaj viši sud smatra kako je primjereno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pa je po čl. 166. st. 2. ZPP tako i odlučio.
48. Kako je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka , a to se odnosi i na žalbeni dio postupka, valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe te odgovora na tuženikovu žalbu.
U Zagrebu, 23. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević
