Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2598/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužiteljice NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nini Ćosiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Uprava za stambeno zbrinjavanje Zagreb, Republike Austrije 14, OIB 95093210687, Područna služba Petrinja, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Sisku - Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj Psp-6/2024-20 od 17. travnja 2025., dana 22. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Sisku - Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj Psp-6/2024-20 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke kao i u dijelu u kojem tuženiku nije dosuđen parnični trošak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke utvrđeno je da je tuženik smetao tužiteljicu u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu nekretnine na adresi [adresa], na prvom katu, stan broj 3, izgrađen na kč. br. [katastarska čestica], u zk. ul.: [broj ZK uloška], E-22 k. o. [katastarska općina], upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Sisku, zk. odjel [adresa] na način da su dana 11. travnja 2024. službenice tuženika, PM i ŽM pristupile ispred predmetnog stana, te angažirale bravara koji je promijenio bravu, nakon čega su službenice ušle u stan i time onemogućile da se tužiteljica nesmetano koristi svojom nekretninom, te je naloženo tuženiku suzdržati se ovakvog ili sličnog smetanja ubuduće. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 625,00 €.

2. Protiv navedenog rješenja pod točkom I. i II. izreke kao i u dijelu u kojem mu nije dosuđen parnični trošak, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za pružanje posjedovne zaštite nekretnine na adresi [adresa], na prvom katu, stan broj 3, izgrađen na kč. br. [katastarska čestica], u zk. ul.: [broj ZK uloška], E-22 k. o. [katastarska općina], upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Sisku, zk. odjel [adresa] jer je tuženik putem svojih službenica pristupio ispred predmetnog stana, te angažirao bravara koji je promijenio bravu, nakon čega su službenice ušle u stan i time onemogućile da se tužiteljica nesmetano koristi svojom nekretninom.

5. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one koje tuženik ističe u žalbi. Naime, pobijano rješenje ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima rješenja, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koju ističe žalitelj.

6. Također, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine te je navedena nekretnina Ugovorom o najmu stana prema Zakonu o stambenom zbrinjavanju dana u posjed i na korištenje tužiteljici;

- da iz Ugovora o najmu stana od 19.10.211. proizlazi da je temeljem članka 8. stavak 1. i 2. Zakona o područjima posebne državne skrbi (Narodne novine 86/08) i Zakona o najmu stanova (narodne novine broj: 91/96 i 48/98), Ministarstvo regionalnog razvoja šumarstva i vodnog gospodarstva Zagreb, kao najmodavatelj i NM, kao najmoprimatelj, sklopili ugovor o najmu stana koji se nalazi u [adresa], kat 1, br. stana 3 izgrađen na k. č. br. [katastarska čestica] i upisan u [broj poduloška], z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te iz ugovora proizlazi da tužiteljica plaća najamninu u visini zaštićene najamnine, te se najmoprimatelj ovdje tužiteljica obvezala platiti najam počevši od 1.11.2011. kao što se obvezala plaćati sve troškove vezane s redovitim korištenjem stana, a najmoprimac se obvezao ishoditi pri nadležnim komunalnim poduzećima uplatnice s naslova njihove naknade na svoje ime. Također, čl. 10. Ugovora ugovoreno je da najmodavatelj može otkazati ovaj ugovor uz prethodnu pisanu opomenu najmoprimatelju da u roku od 30 dana otkloni razloge za otkaz sukladno čl. 19. stavak 2. Zakona o najmu stanova, a koji su propisani člankom 6., a to je da najmoprimatelj nema u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan na području Republike Hrvatske ili istu nije prodao, darovao ili na bilo koji drugi način otuđio nakon 8.10.1991., odnosno nije stekao pravni položaj zaštićenog najmoprimca i nema u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan na području država nastalih raspadom SFRJ koju nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nakon naprijed citiranog datuma;

- da iz zapisnika o primopredaji stana tuženika od 11.4.2024. proizlazi da tuženik zna da postoji ugovor o najmu stana kao i suglasnost za stambeno zbrinjavanje tužiteljice, te je ušao u posjed stana temeljem članka 26. Zakona o stambenom zbrinjavanju na području posebne državne skrbi o čemu je sačinio fotografije, te su za Ministarstvo prostornog uređenja graditeljstva i držane imovine bili prisutni ŽM i PM, a korisnica stana nije bila prisutna;

- da iz iskaza svjedoka OM proizlazi da tužiteljicu poznaje jer žive na istom ulazu u istoj zgradi i zna da je tužiteljica dolazila u stan bar jedanput mjesečno, a to mu je poznato jer u zgradi ima više stanara koji rade u inozemstvu, pa je dužan prijaviti broj osoba koji koriste vodu, te s obzirom da takve osobe provedu do dvije noći u stanu ne prijavljuje da koriste vodu, osim ako mu neko od susjeda ne prigovori tada izvrši prijavu korištenja vode, jer nije logično da korisnik stana plati vodu koju nije potrošio za cijeli mjesec;

- da iz iskaza svjedoka ŠM proizlazi da zna da tužiteljica živi na [adresa] u [adresa] preko 20 godina, te je istu posjećivala u stanu te je stan koji koristi uredila za život i sada privremeno radi u Njemačkoj, a bez obzira što tužiteljica privremeno radi u Njemačkoj ista u stan dolazi vikendom skoro svaki tjedan od kada je na privremenom radu te uredno podmiruje sve režije za stan;

- da iz iskaza svjedoka ČM proizlazi da tužiteljica često dolazi iz Njemačke u Hrvatsku, te ju posjećuje barem jedanput mjesečno, a tužiteljica u stanu u [adresa] koji je predmet ovog postupka živi cca 15 do 18 godina te osim stana koji je predmet postupka nema drugih nekretnina.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se u ovoj pravnoj stvari tuženik poziva na zakonske propise koji mu omogućuju ostvarenje prava zbog nekorištenja stambene jedinice u državnom vlasništvu, ali postupa mimo zakona, odnosno vrši se mijenjanje brave i pečaćenje stana bez da je raskinut ugovor o najmu stana i podnesena tužba radi iseljenja i predaje u posjed, odnosno tuženik sve ove radnje vrši bez sudske odluke, a niti nije dokazano da je tužiteljica primila poslane opomene ili bilo kakve obavijesti.

9. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđeno da je upravo tužiteljica dana 11.4.2024. bila u posljednjem mirnom posjedu nekretnine u naravi stan u [adresa] na prvom katu, stan broj 3, izgrađen na kč. br. [katastarska čestica], u zk. ul. [broj ZK uloška], E-22 k. o. [katastarska općina], upisan u zemljišne knjige Općinskog suda u Sisku, zk. odjel [adresa] pa budući posjed tužiteljice u odnosu na nekretninu koja je predmet postupka nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja već se temelji na faktičnom posjedovanju temeljem prvotnog rješenja o stambenom zbrinjavanju, a nakon toga na temelju ugovora o najmu, a kako u postupku nije sporno da je upravo tuženik 11.4.2024. promjenom brave na ulaznim vratima stana tužiteljice i stavljanjem službenog pečata onemogućio tužiteljici pristup stanu, to je riječ o činu smetanja posjeda koji se može štititi u sudskom postupku utemeljenom na članku 22. ZV-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

11. Naime, odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst – dalje: ZVDSP), propisano je da je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, dok je st. 2. istog članka propisano da sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

12. Tuženik osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju povredu postupka tuženik sadržajno u žalbi također ističe.

13. Nadalje, tuženik žalbenim navodima ističe da je dokazao da tužiteljica ne stanuje ili rijetko stanuje u predmetnom stanu, a što potvrđuje i sama tužiteljica u svom iskazu od 25. ožujka 2025., a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka iz čega da proizlazi da tužiteljica nema namjeru neprekidno boraviti u stanu, kao što to nije činila niti posljednjih godina od kada je na radu u Njemačkoj iz čega se može izvesti logičan zaključak kako tužiteljica ne vrši faktičnu vlast nad stvari koja je predmet posjedovne zaštite u ovom postupku.

14. Međutim, takvi navodi se ne mogu prihvatiti. Naime, tijekom postupka je dokazano da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine bez obzira koliko često boravi u njoj pa čak ni tuženik u svojoj žalbi sadržajno ne osporava zaključak suda prvog stupnja o posjedu tužiteljice jer i sam navodi da "tužiteljica rijetko stanuje u predmetnom stanu", što nije ništa drugo doli priznanje tužiteljičinog posjeda dok nije odlučno koliko često tužiteljica boravi u predmetnom stanu. Bitno je da li ona vrši faktičnu vlast nad stanom, a sve dok ona ima ključ od ulaznih vrata stana i može u njega ući i boraviti kad god zaželi, ona je u posjedu stana i ima pravo na posjedovnu zaštitu.

15. Preostali žalbeni razlozi tuženika odnose se na osporavanje tužiteljičinog prava na posjed što nije odlučno za donošenje odluke u ovoj vrsti parnice obzirom zaštita koju sud u postupku zbog smetanja posjeda pruža posjedniku protiv samovlasnih smetanja njegovog posjeda, ograničena je samo na pitanje je li posjed postojao i bio samovlasno smetan (čl. 21. st. 1. ZVDSP) te sud odlučuje isključivo prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika.

16. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije tvrdio niti dokazivao da bi imao bilo kakvu odluku po osnovi koje bi mu ovdje tužiteljica bila u obvezi predati predmetnu nekretninu u posjed već se samo poziva da ima pravo na predmetno iseljenje temeljem odredbe čl. 26. st. 1. toč. 2. Zakona o stambenom zbrinjavanju („Narodne novine“, br. 106/18. , 98/19.i 28/23: dalje ZOSZ).

17. Naime, tom je zakonskom odredbom propisano u čl. 1. da će središnji državni ured stupit u posjed stambene jedinice u državnom vlasništvu: ako je korisnik koji je ostvario pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stambene jedinice kao samac umro, ako korisnik stambenog zbrinjavanja i članovi obitelji koji su ostvarili pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stambene jedinice ne borave u stanu ili obiteljskoj kući više od šest mjeseci kontinuirano bez obavijesti Središnjem državnom uredu odnosno ako su napustili stambenu jedinicu, dok je čl. 2. propisano da središnji državni ured utvrđuje da korisnik stambenog zbrinjavanja i članovi obitelji koji su ostvarili pravo na stambeno zbrinjavanje ne borave u stambenoj jedinici više od šest mjeseci kontinuirano odnosno da su je napustili, i to očevidom na terenu, stanjem potrošnje električne energije, plina i sl., izjavama susjeda ili predstavnika suvlasnika.

18. U konkretnom slučaju, a protivno navodima žalitelja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe članka 26. stavka 1. točke 2. Zakona o stambenom zbrinjavanju („Narodne novine“, br. 106/18. , 98/19.i 28/23:dalje ZOSZ), u smislu da bi tužiteljica bila korisnik stambenog zbrinjavanja koja ne bi koristila predmetni stan pa da bi Središnji državni ured mogao ući u prazan stan po odredbama samog Zakona. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica bila u posjedu predmetnog stana kako to proizlazi iz saslušanih svjedoka i tužiteljice, a tuženik je promjenom brave i plombiranjem stana odnosno ulaskom u stan onemogućio daljnji posjed, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani jer je tuženik promjenom brave i ulazom u predmetni stan počinio samovlast, odnosno čin smetanja posjeda tužiteljice koji nije dopušten zakonom.

19. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 21. st. 1. i 2. ZVDSP, dok su žalbeni navodi tuženika bez utjecaja na pravilnosti i zakonitost pobijane odluke.

20. U pogledu odluke o parničnom trošku, valja reći da je odluka o troškovima postupka također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova pri čemu kako je tuženik izgubio parnicu dužan je naknaditi tužiteljici parnični trošak dok istom ne pripada pravo na parnični trošak.

21. U odnosu na žalbene navode da sud nije odlučio o trošku tuženika kojim se očituje na privremenu mjeru, valja reći da sud nije priznao tuženiku takav trošak jer nije uspio u parnici u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke. Osim toga, takav podnesak kojim se tuženik očituje na predloženu mjeru nije u konkretnom slučaju bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1 ZPP.

22. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 438. ZPP-a potvrđeno je pobijano rješenje i odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom I.

23. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 22. prosinca 2025.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić