Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3576/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko–upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1254/2024 od 11. travnja 2025., dana 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja JK kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1254/2024 od 11. travnja 2025. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu preostalog dijela zatraženog iznosa.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn- 1254/2024 od 11. travnja 2025. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju JK iznos od 168,00 EUR– a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pod točkom II. izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja JK za isplatu iznosa od 168,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 10. travnja 2020. pa do isplate, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja JK za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 135,50 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 11. travnja 2025. pa do isplate, kao neosnovan.

3. Nalaže se tužitelju JK naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja JK za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju JK naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 62,50 EUR–a u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška nastalog povodom žalbe u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 62,50 EUR–a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 168,00 EUR a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 10. travnja 2020. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu preostalog dijela zatraženog iznosa (točka I. izreke),

- nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 135,50 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 11. travnja 2025. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2.1. Protiv navedene presude, pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za isplatu preostalog dijela zatraženog iznosa (od 177,29 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama), žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se njegov zahtjev u tome dijelu prihvati, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 213,79 EUR–a.

2.2. Protiv navedene presude, pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 168,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pod točkom II. izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 125,00 EUR–a.

3.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.2. Žalba tuženice je osnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 345,29 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 29. svibnja 2013. pa do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženice na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, i to prava na ugled, čast i dostojanstvo, a koju je tužitelj pretrpio jer je 1 dan, i to 28. svibnja 2013. (od ukupno 1240 dana), proveo u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru, nakon čega je presudom od 16. listopada 2018. pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva čije mu se počinjenje do tada stavljalo na teret, sve sukladno odredbama iz 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97) te čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO–a.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda u dijelu u kojem ju tužitelj pobija nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju isti upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe ZOO–a, kada je zaključio da je prigovor zastare tužiteljevog potraživanja neosnovan te kada je pod točkom I. izreke prvostupanjske presude prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 168,00 EUR– a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

8. Iz stanja spisa ovog predmeta proizlazi:

- da je tužitelj u postupku koji se kod Županijskog suda u Splitu vodio pod poslovnim brojem K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 110/97),

- da je tužitelj bio u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. pa do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u siječnju 2020.,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) sukladno odredbi iz čl. 480. st. 1. t. 1. ZKP/97,

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu štete u iznosu od 46.078,40 EUR–a s osnova povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru,

- da je navedenim dopisom tužitelj upućen da je, u slučaju neprihvaćanja ponude, ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos, nego je podnio tužbu 24. travnja 2024.,

- da je tuženica tijekom postupka istaknula prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

9. Pogrešno je prvostupanjski sud zaključio da je neosnovan prigovor zastare tužiteljevog potraživanja koji je tuženica istaknula tijekom postupka, iz razloga što je za čitavo razdoblje od 10. travnja 2020., kada je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pa do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023., došlo do zastoja zastare, s time da se smatra da je očitovanjem od 2. veljače 2023. priznat dug, od kojeg trenutka bi zastara počela iznova teći.

10.1. Sukladno odredbi iz čl. 477. st. 1. ZKP/97, pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud, od dana primitka odluke višeg suda.

10.2. Odredbom iz čl. 477. st. 2. ZKP/97 propisano je da je prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

10.3. Odredbom iz čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano je da, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, a odredbom iz čl. 478. st. 2. ZKP/97 propisano je da, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara (Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.).

11. Pravne posljedice zastoja zastare definirane su odredbom iz čl. 238. st. 1. ZOO– a, kojom je propisano da, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, kao i odredbom iz čl. 238. st. 2. ZOO–a, kojom je propisano da, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

12. U konkretnom slučaju, sukladno odredbama iz čl. 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva Ministarstvu zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao svega tri mjeseca, budući da je protekom roka od tri mjeseca oštećenik bio ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je za čitavo to razdoblje trajao zastoj zastare, imajući u vidu ovlaštenje tužitelja da po proteku tri mjeseca podnese tužbu nadležnom sudu.

13. Također nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 245. st. 1. ZOO–a, neovisno o tome što je Ministarstvo, postupajući po zahtjevu tužitelja za naknadu štete, dopisom od 2. veljače 2023. ponudilo tužitelju isplatu iznosa od 46.078,40 EUR–a na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti do koje je došlo neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a na koju ponudu tužitelj nije pristao.

14. Priznanje duga, u smislu odredbe iz čl. 240. ZOO–a, mora biti jasno i nedvosmisleno, i u pogledu osnove, i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (istovjetno pravno shvaćanje sadržano je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

15.1.1. Očitovanje Ministarstva ne može se tumačiti kao priznanje duga na način kako je to propisano odredbom iz čl. 240. ZOO–a, koje bi za posljedicu imalo prekid zastare, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe u smislu odredbe iz čl. 150. ZOO–a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona (ZKP/97), a koju ponudu je tužitelj odbio, tako da nagodba nije ni sklopljena.

15.1.2. Naime, činjenica priznanja pravne osnovanosti zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor protivne strane kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe sukladno odredbi iz čl. 150. ZOO–a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

16. Sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev- 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: ''Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO-a može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja.''

17. Kako su od zaprimanja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. u siječnju 2020. pa do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (24. travnja 2024.) protekle 4 godine, od kojeg se razdoblja oduzimaju tri mjeseca kad zastara nije tekla, tako je protekao trogodišnji zastarni rok koji je propisan odredbom iz čl. 477. st. 1. ZKP/97.

18. Slijedom toga, tužitelj u konačnici, suprotno stavu prvostupanjskog suda, neosnovano od tuženice potražuje (dosuđeni) iznos od 168,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, budući da je za njegovo potraživanje nastupila zastara.

19. Samim time, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tužitelja u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe ZOO–a, kada je pod točkom I. izreke prvostupanjske presude odbio kao neosnovan njegov zahtjev za isplatu preostalog dijela zatraženog iznosa (od 177,29 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama).

20. Nadalje, osnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa), prilikom donošenja odluke o zahtjevu tužitelja i zahtjevu tuženice za naknadu troška parničnog postupka.

21. S obzirom na to da u konačnici sa svojim zahtjevom u pogledu glavne stvari u cijelosti nije uspio, tužitelj nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu u dosuđenom iznosu od 135,50 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a.

22. Imajući u vidu da je u konačnici u pogledu glavne stvari u cijelosti uspjela, kao i da vrijednost predmeta spora iznosi 345,29 EUR–a, tuženica ima pravo na naknadu troška sastava odgovora na tužbu od 6. svibnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR–a i troška pristupa na ročište od 21. veljače 2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 100,00 EUR–a, dakle pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu u ukupnom iznosu od 200,00 EUR–a, a koji joj je odlukom ovog drugostupanjskog suda valjalo i dosuditi, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 23. prosinca 2025., kada je ova drugostupanjska odluka donesena pa do isplate, sve sukladno odredbama iz Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 163. ZPP–a.

23. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao preostale žalbene navode tužitelja u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pogrešno utvrdio odlučne činjenice.

24. Naime, u ovom je predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP–a, riječ o sporu male vrijednosti pa se prvostupanjska presuda sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP–a ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a) te pogrešne primjene materijalnog prava.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a kao pod točkom II. izreke ove odluke.

26. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

27. U pogledu zahtjeva tuženice za naknadu troška nastalog povodom žalbe, a koji se odnosi na trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR–a, valja dodati da tuženica, uzimajući pri tome u obzir da vrijednost pobijanog dijela prvostupanjske presude iznosi 168,00 EUR–a, kao i da je sa žalbom u cijelosti uspjela, dakle u omjeru od 100%, ima pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe u konačnom iznosu od 62,50 EUR–a, dok joj to pravo u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 62,50 EUR–a ne pripada, sve sukladno odredbama iz Tbr. 10. t. 1., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife, u svezi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 163. ZPP–a, tako da je primjenom navedenih odredaba valjalo odlučiti kao i pod točkom IV. i V. izreke ove odluke.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović