REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Gr 1-489/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske po sutkinji mr.sc. Seniji Ledić, u pravnoj stvari tužiteljice VI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Javorović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Ulica Radoslava Lopašića 6, odlučujući o sukobu nadležnosti između Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, koji se oglasio mjesno nenadležnim rješenjem poslovni broj P-1343/2023-5 od 12. siječnja 2024. i Općinskog suda u Rijeci koji je taj sukob izazvao dopisom poslovni broj P-179/2024-5 od 9. veljače 2025., 19. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e:
Za postupanje u ovom predmetu mjesno je nadležan Općinski sud u Rijeci.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini se rješenjem poslovni broj P- 1343/2023-5 od 12. siječnja 2024. oglasio mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari i predmet ustupio Općinskom sudu u Rijeci jer se predmet spora odnosi na isplatu radi ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 5102132037 kojeg su stranke zaključile 29. studenoga 2004. i kojim su, među ostalim, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.
2. Općinski sud u Rijeci nije prihvatio svoju nadležnost te je dopisom broj P-179/2024- 5 od 9. veljače 2025. izazvao sukob nadležnosti i zatražio da se za postupanje u ovom predmetu odredi drugi stvarno nadležni sud. Ovakav prijedlog Sud obrazlaže činjenicom da je u konkretnom slučaju spomenuti Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu o kojem stranke nisu pregovarale i na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja. Zbog toga Sud ocjenjuje da i odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u sjedištu banke predstavlja nepoštenu odredbu. Nadalje, imajući na umu udaljenost od mjesta prebivališta tužiteljice do suda čija je nadležnost ugovorena, Sud ocjenjuje da bi ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti za tužiteljicu kao potrošača izazvala veće troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, pa predlaže odrediti da u predmetu postupa Općinski sud u Zlataru (Stalna služba u Krapini) kao sud na čijem području prebiva tužiteljica.
3. Prijedlog nije osnovan.
4. Odredbom je članka 68. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) propisano da nadležni sud prvog stupnja može sam ili na prijedlog stranke zatražiti od najvišeg suda određene vrste da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.
5. Prema odredbi članka 70. stavka 1. ZPP, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Stavkom 2. istog članka propisano je ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu nadležna dva ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova, dok je stavkom 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.
6. Načelno ocjenjujući, sporazumom o mjesnoj nadležnosti iz potrošačkog ugovora nužno se ne isključuje niti se po njemu samom nužno otežava potrošaču pravo na ostvarivanje prava iz takvog ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, posebno ne u okolnostima kakve su u konkretnom slučaju, odnosno kada je ugovorena nadležnost u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP određena po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika. Suprotno navodima predmetnog prijedloga, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može se, sama po sebi, smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 49. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19) važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, kao ni članka 53. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
7. Slijedeći praksu Suda Europske unije, Vrhovni sud Republike Hrvatske u okviru nadležnosti iz članka 23. ZPP ocjenjuje da ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost može eventualno biti nepoštena kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava dodijeljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Odredba ugovora kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu niti takva nadležnost isključuje mogućnost sudjelovanja potrošača u postupku i isticanja prava koja ima na temelju spomenute Direktive. To bi pretjerano ograničavalo prava potrošača tek u situaciji kada bi sud pred kojim bi se vodio postupak bio previše udaljen od njegova prebivališta pa mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak (tako i Sud EU u predmetu Aqua Med sp. z.o.o., broj C-266/2018, ECLI:EU:C:2019:28, od 3. travnja 2019.). Valja napomenuti da su, prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda RH (primjerice, Rev-245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.
8. U okolnostima konkretnog slučaja za suđenje u ovoj pravnoj stvari nije određena isključiva mjesna nadležnost, pa su stranke imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika i valjano su se o tome sporazumjele pri čemu valja naglasiti da se tužbenim zahtjevom i ne traži utvrđenje ništetnosti prorogacijske klauzule niti je ona do sada tijekom postupka utvrđena ništetnom. S druge strane, zaključak Suda koji je izazvao sukob nadležnosti o tome da udaljenost od mjesta prebivališta tužiteljice ([adresa]) do suda na čijem je području (Rijeka) ugovorena nadležnost izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, nije uvjerljiv. To posebno stoga što je Sud koji je izazvao sukob nadležnosti smetnuo s uma da tužiteljica nije tužbu podnijela osobno niti radnje u postupku poduzima osobno, već ju u postupku još od podnošenja tužbe zastupa kvalificirani punomoćnik, a kvalificiranog punomoćnika tužiteljica može angažirati i ovlastiti na postupanje kako na području svoga prebivališta, tako i na području grada Rijeke jer za tu radnju nije nužno osobno pristupanje uredu odvjetnika. Osim toga, sud pred kojim se vodi postupak, u slučaju potrebe, ima na raspolaganju i ovlaštenja iz članka 224. i 225. ZPP, odnosno mogućnost određivanja izvođenja pojedinih dokaza u postupku pred zamoljenim sucem, a što je u skladu s načelom ekonomičnosti (članak 10. ZPP) na kojem se, među ostalim načelima, temelji domaći građanski parnični postupak. U tom smislu trošak kojeg tužiteljica kao stranka ima za ovlašćivanje odvjetnika u Zagrebu u odnosu na ovlašćivanje odvjetnika kao punomoćnika u Rijeci nije takav da bi odvratio tužiteljicu od pristupa sudu kroz podnošenje tužbe, pravnog lijeka ili bilo kakvih prigovora jer svi odvjetnici u Republici Hrvatskoj troškove odvjetničkih usluga odmjeravaju na temelju iste tarife na čiju primjenu inače upućuje odredba članka 155. stavaka 2. ZPP. Valja također uočiti da sadržaj spisa ne ukazuje da je tužiteljica tijekom postupka isticala druge činjenične okolnosti koje bi zbog prorogacijske klauzule za nju bile odvraćajuće od traženja pravne zaštite po osnovi ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora.
9. U takvim okolnostima, kod činjenice da su stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke odredbom koja u kontradiktornom postupku nije utvrđena ništetnom niti se o ništetnosti te odredbe vodi postupak, kao i uz nepostojanje okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi nadležnost suda koji je izazvao sukob nadležnosti opravdano odvratio tužiteljicu od upuštanja u postupak, Vrhovni sud, na temelju odredbe članka 23. stavka 1. u vezi s člankom 70. stavkom 1. ZPP, ocjenjuje da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Valja napomenuti da je slično pravno shvaćanje Vrhovni sud RH zauzeo i u rješenjima poslovni broj Gr1-40/2022-2 od 17. veljače 2023., Gr1-225/2024-2 od 6. kolovoza 2024. i Gr1-20/2025 od 31. siječnja 2025.
10. Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 23. stavaka 1. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 19. prosinca 2025.
SUTKINJA
mr. sc. Senija Ledić
