REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Poslovni broj: Usž-4234/2025-2
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja JE iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku iz Splita, Put Skalica 35, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Selska cesta 136, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: Us I-1870/2025-3 od 21. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: Us I-1870/2025-3 od 21. kolovoza 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja te je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora (točka I. i II. izreke rješenja).
2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga pozivajući se na povredu prava na pošteno suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1. iste Konvencije. Smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda da je tužba podnesena prijevremeno te da bi Opća uredba o zaštiti podataka predstavljala lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o općem upravnom postupku koje se odnose na rokove za donošenje i dostavu stranci rješenja donesenog u upravnom postupku, te iako je Uredba prema sudu izravno primjenjiva smatra da je trebalo donijeti provedbene zakone. Napominje da je donesen Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka ("Narodne novine", broj: 42/18.) koji nije propisao, niti sadrži odredbe o tzv. šutnji uprave, niti rokovima za donošenje rješenja u upravnom postupku, koji je pokrenut po zahtjevu stranke za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Stoga smatra da je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti odredbe ZUP-a o rokovima za donošenje i dostavu stranci rješenja u upravnom postupku. Tužitelj skreće pozornost na praksu upravnog suda kao i praksu ovog Suda prema kojima je zauzeto pravno stajalište da je rok za donošenje i dostavu rješenja stranci u predmetima kao što je ovdje riječ 60 dana, smatrajući da je stoga imao legitimno očekivanje da je rok za donošenje i dostavu rješenja u ovom slučaju 60 dana. Smatra da Uredba nije lex specialis u odnosu na ZUP, te da je strankama trebalo ostaviti neko vrijeme poradi izmjene pravnog shvaćanja vezano za predmetni rok, a stranke o toj promjeni nisu upoznate. Odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja, kao i trošak naknade upravnog spora, smatra da je povrijeđeno pravo vlasništva, koja odluka ima za posljedicu da tužitelj mora snositi trošak zastupanja, što predstavlja financijski teret, a isto tako snosi i trošak sudskih pristojbi. Predlaže poništiti osporeno rješenje, uz naknadu troškova spora.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući osporeno rješenje prvostupanjskog upravnog suda, u skladu s odredbom članka 134. stavak 1. te odredbe članka 128. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani.
5. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelj prvostupanjskom upravnom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi šutnje uprave, odnosno propuštanja donošenja odluke o zahtjevu koji je 13. svibnja 2025. godine podnio poradi povrede prava na zaštitu osobnih podataka, koja tužba je podnesena 22. srpnja 2025. godine.
6. Nadalje, ovdje osporenim rješenjem (točka I. izreke) prvostupanjski upravni sud je tužbu tužitelja odbacio kao nedopuštenu pri čemu se pozvao na odredbu članka 46. stavak 1. točka 1. ZUS-a obrazlažući da se u konkretnom slučaju kao lex specialis treba primijeniti odredba članka 78. stavak 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine ("Službeni list Europske unije" L119, u daljnjem tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka) u odnosu na rokove za donošenje rješenja iz članka 101. stavak 1. i 2. ZUP-a, te da je propisano da svaki ispitanik ima pravo na učinkoviti pravni lijek, ako nadzorno tijelo na temelju članka 55. i 56. ne riješi pritužbu ili ne izvijesti ispitanika u roku tri mjeseca o napretku ili ishodu pritužbe podnesene na temelju članka 77, a prema kojoj je rok za odlučivanje o predmetnom zahtjevu tužitelja, dakle, tri mjeseca te koji rok u trenutku podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu još nije bio protekao.
7. Ovaj Sud ocjenjuje pravilnim navedeno stajalište prvostupanjskog upravnog suda. Naime, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nespornim proizlazi da je tužitelj 13. svibnja 2025. godine podnio zahtjev zbog povrede prava na zaštitu osobnih podataka, a upravni spor pokrenuo 22. srpnja 2025. godine, slijedom čega nespornim proizlazi da od trenutka podnošenja zahtjeva za zaštitu osobnih podataka pa do trenutka traženja upravnosudske zaštite nije protekao tromjesečni rok iz odredbe članka 78. stavak 2. Uredbe o zaštiti podataka za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja, pa je takvu tužbu trebalo odbaciti.
8. Treba reći da upućivanje tužitelja na ranija pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i pravna shvaćanja ovog Suda u predmetima koje navodi u svojoj žalbi nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom konkretnom slučaju. Osim toga propisi Europske unije, o kakvom je riječ u konkretnom slučaju, imaju prednost u primjeni pred zakonom, to je primjena roka koji je propisan Općom uredbom o zaštiti podataka u skladu s načelom zakonitosti propisanim ZUS-om (članak 5.) te je trebalo izmijeniti ranija stajališta ovog Suda na koja upućuje tužitelj svojim žalbenim navodima.
9. Obzirom da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost osporenog rješenja prvostupanjskog suda, to nema osnove za usvajanje žalbe.
10. Kako tužitelj nije uspio sa tužbom, ista je pravilno odbačena, pa je osnovano primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odbijen i zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora. Nadalje, kako tužitelj nije uspio niti sa žalbom, to je u smislu iste zakonske odredbe odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
11. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 135. stavak 1. u vezi s odredbom članka 128. stavak 4. ZUS-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 18. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
