REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-441/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. UK iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Bruketi, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Stečajne mase iza Hrvatske gospodarske banke d.d. u stečaju, Zagreb, Kruge 9, OIB: 08453172585, zastupanog po punomoćnici Marijani Marijan Koruga, odvjetnici u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-742/2011-2 od 16. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-92/08-21 od 17. lipnja 2010., u sjednici održanoj 17. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužiteljice.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj Ovr-1249/06 od 27. travnja 2007. za iznos novčane tražbine od 398.749,03 kn (toč. I. izreke), te je odbačen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je istinita posebna uplatnica od 27. studenoga 2002., na kojoj je kao uplatitelj naveden EK, a kao primatelj Hrvatska gospodarska banka d.d. - u stečaju, Zagreb, i na kojoj je kao svrha doznake navedena otplata kredita po obračunu od 11. studenoga 2002. u iznosu od 256.620,25 kn/ 34.417,02 EUR (toč. II. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu odluku, potražujući naknadu troškova revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet spora je zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Požegi poslovni broj Ovr-1249/2006 od 27. travnja 2007., te utvrđenja istinitosti isprave - posebne uplatnice od 27. studenoga 2002. kojom je uplatitelj EK primatelju Hrvatskoj gospodarskoj banci d.d. u stečaju uplatio iznos od 256.620,25 kn.
8. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te je odbačena tužba u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev radi utvrđenja istinitosti isprave. Sud prvog stupnja ocijenio je kako tužiteljica nije dokazala da je dugovanje radi čije je naplate određena sporna ovrha podmireno, budući da iz spisu priložene uplatnice na iznos od 256.620,25 kn proizlazi da je navedena uplata izvršena na nepostojeći račun, dok su navodi o uplati navedenog iznosa „na ruke“ stečajnog upravitelja prednika tuženika ocijenjeni neuvjerljivima i nevjerodostojnima. Prigovor zastare predmetnog potraživanja sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim, s obzirom da je navedeno potraživanje osigurano hipotekom na nekretninama tužiteljice. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje istinitosti isprave, sud prvog stupnja ocijenio je kako navedeni zahtjev nedopušten, budući da tužiteljica u parnici u koju je upućena radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe nije ovlaštena isticati druge tužbene zahtjeve.
9. Sud drugog stupnja je također ocijenio kako tužiteljica nije dokazala da je EK, kao glavni dužnik i korisnik kredita radi čije je naplate pokrenut predmetni ovršni postupak, podmirio sporno potraživanje, kao i da nije nastupila zastara navedenog potraživanja, s obzirom da je isto osigurano založnim pravom.
10. Tužiteljica u reviziji navodi kako su u donošenju pobijane odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 354. st. 1. toč. 6. i toč. 13. (pravilno toč. 11.) ZPP, ističući kako je sud odbijanjem provođenja dokaza grafološkim i knjigovodstvenim vještačenjem tužiteljicu onemogućio u raspravljanju, te da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da je izreka presude u suprotnosti sa svim izvedenim dokazima, da pobijana presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nadalje ističe kako je glavni dužnik EK podmirio cjelokupno dugovanje po kreditu i da je tražbina po navedenom ugovoru o kreditu dospjela 1. lipnja 2001., a što je trebalo utvrditi predloženim knjigovodstvenim vještačenjem. Navodi, kako su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili istinitost i pravno značenje posebne uplatnice od 27. studenoga 2002., a time i pogrešno utvrdili kako navedena isprava ne predstavlja dokaz o podmirenju dijela spornog dugovanja, te osporava pravilnost odluke o odbacivanju tužbe u odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja istinitosti iste isprave. Ujedno ističe kako je prigovor zastare spornog potraživanja otklonjen pogrešnom primjenom materijalnog prava, budući da je nastupila zastara samog prava u smislu odredbe čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje: ZOO), pri čemu se poziva na pravno stajalište izraženo u odluci ovog suda broj Rev-853/2006 od 23. kolovoza 2007.
11. Suprotno navodima revizije, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu u međusobnom proturječju. Slijedom navedenog, ocijenjeno je kako nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
12. Neosnovani su i navodi revizije o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka propisanoj čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Naime, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U konkretnom slučaju, s obzirom na sadržaj drugih izvedenih dokaza, posebno spisu priloženih isprava čiji su sadržaj nižestupanjski sudovi jasno i detaljno analizirali u svojim odlukama, ocijenjeno je kako sud odbijanjem izvođenja dokaza grafološkim i knjigovodstvenim vještačenjem tužiteljicu nije onemogućio u raspravljanju, već je postupio u okvirima svojeg ovlaštenja propisanog odredbom čl. 220. st. 2. ZPP.
13. U odnosu na revizijske navode kojima tužiteljica osporava pravilnost odluke o odbačaju tužbe u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev radi utvrđenja istinitosti isprave, valja istaknuti kako isti navodi sadržajno ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred sudom prvog stupnja, a što ne predstavlja dopušteni revizijski razlog u smislu odredbi čl. 385. st. 1. ZPP.
14. Nadalje, u pogledu navoda revizije kojima tužiteljica ističe kako je dugovanje u cijelosti podmireno i ukazuje na istinitost isprave - posebne uplatnice od 27. studenoga 2002., valja napomenuti kako se istim navodima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, što u ovom stupnju postupka, u smislu odredbi čl. 385.
ZPP, revizijski sud nije ovlašten preispitivati.
15. Navodi tužiteljice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava također su ocijenjeni neosnovanima. Naime, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je predmetno dugovanje (tražbina pravnog prednika tuženika kao kreditora na temelju Ugovora o namjenskom kreditu broj 9/98 od 28. svibnja 1998. sklopljenog s EK kao korisnikom kredita) osigurana založnim pravom upisanim na nekretnini prednice tužiteljice.
16. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZOO, kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Slijedom navedenog, s obzirom da se predmetni ovršni postupak vodi upravo radi namirenja sporne tražbine iz vrijednosti založene stvari (nekretnine tužiteljice), to je neosnovano pozivanje tužiteljice na zastaru prava u smislu odredbi čl. 373. ZOO, te su nižestupanjski sudovi prilikom ocjene osnovanosti prigovora zastare spornog potraživanja pravilno primijenili materijalno pravo.
17. S time u svezi, valja istaknuti kako su neosnovani revizijski navodi kojima se tužiteljica poziva na odluku ovog suda broj Rev-853/2006-2 od 23. kolovoza 2007., budući da u navedenoj odluci nije izraženo pravno shvaćanje u okviru procesnopravne situacije koja bi bila podudarna sa činjeničnim utvrđenjima u ovom predmetu.
18. Iz navedenih razloga, revizija tužiteljice u cijelosti se ukazuje neosnovanom, te ju je valjalo odbiti na temelju čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 17. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
