REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2510/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BIOM d.o.o., OIB 84323254247, Zagreb, Matije Divkovića 71, kojeg zastupa punomoćnica Željka Rostaš Blažeković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Lučka uprava Ploče, OIB 98749709951, Ploče, Trg kralja Tomislava 21, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matulić Sumić i partneri d.o.o. u Splitu i umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete u iznosu od 5.204.322,89 Eur-a, odlučujući o prijedlogu i dopuni prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 2438/2023-3 od 4. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-98/2019 od 19. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije i dopuna prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja glede postavljenih pravnih pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije i dopuna prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu u koji je podnesen radi povrede ustavnih i konvencijskih prava.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva naložiti tuženiku da mu na ime naknade štete naknadi iznos od 5.204.322,89 Eur-a sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to navedeno u točki I. izreke te presude. Naloženo je tužitelju u roku od 8 (osam) dana platiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 149.313,15 Eur-a (točka II. izreke). Naloženo je tužitelju u rok od 8 (osam) dana platiti umješaču na strani tuženika troškove parničnog postupka u iznosu od 39.816,84 Eur- a (točka IV. izreke).

2. Protiv presude suda drugog stupnja prijedlog i dopunu prijedloga za dopuštenje revizije podnosi tužitelj zbog pitanja:

„1. Predstavljaju li lokacijska dozvola, građevinska dozvola, suglasnost vlasnika zemljišta te suglasnost vlasnika postojeće građevine (u slučaju njene rekonstrukcije), koje suglasnosti su izdane u svrhu dokaza pravnog interesa investitora u postupku izdavanja građevinske dozvola, ujedno i dozvolu investitoru-neposjedniku za faktičan ulazak u posjed čestica na kojima je sukladno dozvolama potrebno izvršiti dio građevinskih radova i je li za faktičan ulazak investitora-neposjednika u posjed čestica nužno fizičko uvođenje u posjed tih čestica od strane samog posjednika?“,

„2. Je li dužnost dužnika poduzimati radnje potrebne za ispunjenje svojih ugovornih obveza na načine koji su za to primjereni i sukladni ugovoru i primjenjivim propisima, i to bez čekanja na upute i/ili dodatne zahtjeve vjerovnika?“,

„S tim u vezi, predstavlja li pasivno držanje (propust) jedne ugovorne strane (dužnika) da

(a) ispuni svoju ugovornu obvezu da omogući drugoj ugovornoj strani (vjerovniku) i njegovim izvođačima, bez nepotrebnog odlaganja, primjereni pristup svim opisanim područjima pod nadzorom dužnika u svrhu omogućavanja ispunjavanja obveza vjerovnika sukladno ugovoru te

(b) ispuni svoju ugovornu obvezu sprječavanja ugrožavanja ili ometanja, činom ili propustom bilo koje treće osobe, prava vjerovnika da gospodarski koristi opisano područje

povredu ugovorne obveze i time štetnu radnju dužnika?“,

„3. Je li ostvarena povreda postupovnog prava koja ugrožava pravnu sigurnost i povredu ustavnih i konvencijskih prava stranke na pristup sudu i pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu drugostupanjsku odluku (čl. 375. st. 1. ZPP), u okolnostima u kojima Prvostupanjski sud u Prvostupanjskoj presudi, a Drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi tužitelja i donošenju Drugostupanjske odluke u pogledu odlučnih žalbenih razloga tužitelja protiv Prvostupanjske presude, ne odgovaraju na tvrdnje i shvaćanja tužitelja (ne daju razloge o odlučnim navodima), iznijetih tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka o pravilnoj primjeni materijalnog prava inzistirajući na razlozima koji izričito proturječe prisilnim propisima Republike Hrvatske, uključujući:

- da suglasnosti izdane kao dokaz „pravnog interesa“ da osoba „može biti investitor“, u skladu s člankom 107. stavkom 2. Zakona o gradnji nisu dokaz predaje posjeda čestica potrebnih za izgradnju građevine sukladno ugovoru odnosno izdanim dozvolama;

- da se sukladno članku 14. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima posjed prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim stjecatelj ima vlast na stvari, a predaja je izvršena čim se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju izvršavati vlast glede stvari, a ne na temelju suglasnosti;

pri čemu je zbog takvog pristupa Drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbenim razlozima tužitelja: (i) propustio uzeti u obzir navedene relevantne činjenice i materijalno pravo koji su objektivno mjerodavni za ocjenu žalbenih razloga tužitelja protiv Prvostupanjske presude; pa (ii) Drugostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje niti ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja zbog čega nije moguće provjeriti osnovu zaključivanja suda, niti ocjenu suda o (ne)osnovanosti žalbe tuženika protiv Prvostupanjske presude?“,

„4. Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio apsolutno bitnu povredu pravila parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. ZPPa, kada odredbe ugovora, u kojima je sadržana jasna i nedvosmislena volja ugovornih strana, nije primijenio onako kako one glase, niti je istraživao zajedničku namjeru ugovaratelja, niti je utvrdio koja je ugovorna strana pripremila i predložila ugovor, već ih je proglasio nejasnima i presudio u korist ugovorne strane koja je ugovor pripremila i predložila, pri čemu je prethodno i odbio sve personalne dokazne prijedloge obje stranke, svrha kojih je bilo utvrđivanje mnogih pravno relevantnih činjenica koje nije moguće u potpunosti utvrditi iz pisanih dokaza u spisu?“,

za koja ističe da udovoljavaju uvjetima dopuštenosti iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 - dalje: ZPP).

3. Istovremeno prijedlogom obuhvaća i razloge iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a zbog povrede prava na pristup sudu i prava na pravično suđenje.

4. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja predlaže da se prijedlog tužitelja odbije kao neosnovan, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.

5. Prijedlog je nedopušten.

6. U bitnom u postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je, a u ovoj fazi postupka nije moguće dovoditi u pitanje činjenična utvrđena sudova nižeg stupnja:

- da je tužitelju odlukom tuženika bila dodijeljena koncesija za izgradnju i gospodarsko korištenje postrojenja za proizvodnju biodizela u Luci Ploče,

- da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o koncesiji za izgradnju i gospodarsko korištenje postrojenja za proizvodnju biodizela, kojim je, osim izgradnje postrojenja na čest. [katastarska čestica], bila predviđeno da tužitelj izvede rekonstrukciju postojećeg tankerskog veza na u kanalu Vlaška, kao i izgradnju cjevovoda na području koje je u potkoncesiji imao drugi koncesionar,

- da je tužitelj ishodio lokacijsku i građevinsku dozvolu za predmetne radove,

- da su glede gradnje cjevovoda na području izvan koncesije tužitelja, tuženik koncesionar Luka Ploče i potkoncesionar ATT dali suglasnost za izvođenje i izgradnju cjevovoda (protivno navodu tužitelja ATT nije ograničio svoju suglasnost na svrhu izdavanja građevinske dozvole, već je ona dana bez navođenja svrhe),

- da je tuženik dozvolio tužitelju primjereni pristup svim kopnenim i morskim područjima i pod nadzorom davatelja koncesije, a i pod nadzorom potkoncesionara i drugog ovlaštenika koncesije, u konkretnom slučaju ATT,

- da tužitelj nikada nije zatražio od potkoncesionara da mu se omogući pristup česticama radi izgradnje cjevovoda, niti na područje tankerskog veza radi izvođenja radova rekonstrukcije, niti je obavijestio davatelja koncesije da mu je pristup odbijen,

- da tužitelj nije direktno od tuženika, kao druge ugovorne strane, zatražio dozvolu ili druge odgovarajuće mjere za primjereni pristup česticama u svrhu obavljanja radova, primopredaje opreme, pregleda lokacije i slično.

6.1. Na temelju naprijed navedenog, utvrđujući da tuženik nije povrijedio niti jednu ugovornu obvezu prema tužitelju, te da ne postoji niti odgovornost tuženika za to što tužitelj nije ni započeo s radovima koje se obvezao izvršiti Ugovorom o koncesiji od 10. prosinca 2014. u ugovorenom roku za završetak izgradnje predmetnog postrojenja, nižestupanjski sudovi su ocijenili da zbog toga ne postoji ni protupravna niti štetna radnja ili propust tuženika koji bi prouzročili štetu tužitelju u bilo kojem iznosu, te su ocijenili da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega su isti odbili.

7. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu i dopuni prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

7.1. Naime, s obzirom da u postupku nije utvrđeno da je tužitelj tražio fizičko uvođenje u posjed predmetnih nekretnina, niti je utvrđeno da postoji propust na strani tuženika u ispunjenju svoje ugovorne obveze, ili da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu, te s obzirom da je su sudovi utvrdili da tužitelj nikada nije zatražio od potkoncesionara da mu se omogući pristup česticama radi izgradnje cjevovoda, niti je obavijestio davatelja koncesije da mu je pristup česticama odbijen, da tuženik nije povrijedio niti jednu ugovornu obvezu prema tužitelju, te da ne postoji ni protupravna niti štetna radnja ili propust tuženika koji bi prouzročili štetu tužitelju, to od odgovora na prvo i drugo postavljena pitanja ne ovisi ishod ovog spora, slijedom čega prvo i drugo postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7.2. Nadalje, niti treće postavljeno pitanje iz prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

7.3. To stoga što, u odnosu na treće postavljeno pitanje koje se odnosi na sadržaj obrazloženja drugostupanjske presude, valja reći da odgovor na to pitanje daje odredba čl. 375. st. 1. ZPP, koja odredba je jasna i nedvosmislena, te ne ostavlja prostora za drugačije tumačenje, a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“.

7.4. Osim toga, postavljeno pitanje nije važno ni stoga što tužitelj, postavljajući navedeno pitanje, polazi od procesnih pretpostavki koje nisu ostvarene (da pobijana presuda nije dostatno obrazložena, te da ne sadrži ocjenu žalbenih navoda od odlučnog značaja), kao i zbog toga što iz sadržaja prijedloga proizlazi da navedenim postupovnopravnim pitanjem tužitelj u biti osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

7.5. Nadalje, četvrto postavljeno pitanje također nije važno pravno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

7.5.1. To stoga što četvrto postavljeno pitanje predstavlja prigovor pogrešne primjene materijalnog prava te prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravno pitanje kakvo je propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP, te kojim tužitelj polazi i od pogrešnih pretpostavki koje nisu utvrđene u postupku.

7.6. Osim toga, ocijenjeno je da postavljena pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije i dopuni prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu ni zbog toga što tužitelj u odnosu na ta pitanja nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da u odlukama koje tužitelj navodi kao razlog važnosti tih postavljenih pitanja, sudovi nisu izražavali pravno shvaćanje u vezi navedenih pitanja kako ih je tužitelj koncipirao u prijedlogu za dopuštenje revizije, niti su te odluke donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega tužitelj nije dokazao ni razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

8. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i st. 2. ZPP riješiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

9. Nadalje, tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pristup sudu i pravično suđenje zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

10. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

10.1. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze, odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkom slučajevima (a što nije ovaj slučaj).

10.2. Pri tom valja reći i to da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja, a presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, niti da mu je onemogućeno pravo na pristup sudu, pa tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

11. S obzirom da tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije i dopunu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem su isti koncipirani u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

12. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 166. ZPP). Zbog toga je valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 17. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić