Poslovni broj: Usž-2437/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MIRAMARE CENTAR d.d., Zagreb, Nova Ves 4, kojeg zastupa Zdenka Koharić, odvjetnica u Zagrebu, Nova Ves 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4161/2018- 7 od 12. studenoga 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 4161/2018-7 od 12. studenoga 2019.

II. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/18-01/2603, urbroj: 513-04/18-2 od 24. rujna 2018.

III. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trnje, klasa: UP/I-410- 20/210-01/13760, urbroj: 513-07-01-11-2018-29 od 31. srpnja 2018.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 829,51 eura u roku od 60 dana od dana dostave ove presude.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4161/2018-7 od 12. studenoga 2019. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/18-01/2603, urbroj: 513- 04/18-2 od 24. rujna 2018. i za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn/829,51 eura.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trnje, klasa: UP/I-410-20/210-01/13760, urbroj: 513-07-01-11- 2018-29 od 31. srpnja 2018. koje je doneseno u ponovljenom postupku i kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 22.168.344,60 kn i utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina u iznosu od 1.108.417,23 kn.

3. Osporenu presudu tužitelj pobija žalbom zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je nesporno da je prvostupanjsko rješenje u ponovljenom postupku doneseno 24. rujna 2018. i to u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-356/16-10 od 13. ožujka 2018. godine kojom je poništeno ranije rješenje tuženika od 17. prosinca 2015. i rješenje Porezne uprave od 30. siječnja 2012. godine. U ponovljenom postupku tužitelju je kao stjecatelju nekretnine utvrđena porezna osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 22.168.344,60 kn i porez na promet nekretnina u iznosu od 1.108.417,23 kn drugostupanjskim rješenjem od 24. rujna 2018. godine, a temeljem zaključenog ugovora o kupoprodaji od 10. kolovoza 2010. godine. U vezi s tim tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze pa se sud stoga pogrešno poziva na primjenu odredbe članka 94. stavka 9. „ranije važećeg Općeg poreznog zakona“ misleći pri tom na Opći porezni zakon koji je bio u primjeni do 1. 1. 2017. godine. Tužitelj navodi da ranije važeći OPZ jednako kao i OPZ koji je sada u primjeni jasno razlikuje postupak utvrđivanje porezne obveze od postupka naplate porezne obveze te se tako razlikuje i sudski spor koji se vodi radi utvrđivanja porezne obveze od sudskog spora koji se vodi radi naplate poreza te je sud morao to uzeti u obzir u primjeni mjerodavne odredbe na koji se poziva. Da se radi o različitim postupcima naj jasnije je vidljivo iz odredaba kojima se propisuje početak tijeka zastara pa tako odredba članka 94. stavka 2. ranije važećeg OPZ-a propisuje da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu, a u konkretnom slučaju je to 2010. godina te je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2011. Početak tijeka zastare prava na naplatu poreza propisane odredbom članka 94. stavka 6. ranije važećeg OPZ-a i to način da zastara prava na naplatu počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, a u konkretnom slučaju je zastara prava na naplatu počela teći istekom godine u kojoj je tužitelju uručeno drugostupanjsko rješenje od 17. prosinca 2015. godine. Temeljem stanja spisa predmeta nedvojbeno je da se raniji sudski spor nije vodio radi poništenja odluke o ovrsi što bi značilo radi naplate. Sud pogrešno utvrđuje i to da se tuženik pogrešno pozvao na primjenu važećeg OPZ-a („Narodne novine“ 115/16. i 106/18.). Točno je da se tuženik pogrešno poziva na primjenu važećeg OPZ-a ali ne iz razloga koje sud navodi. Tuženik se pozvao na primjenu članka 108. stavka 6. OPZ-a („Narodne novine“ 115/16.) zato jer je tek tim OPZ-om koji je stupio na snagu 1. 1. 2017. godine propisan zastoj zastare za vrijeme trajanja sudskog spora radi utvrđivanja porezne obveze. Budući da je tuženik bio svjestan da ne postoji pravna osnova za primjenu članka 94. stavka 9. ranije važećeg OPZ-a zato jer se ista odredba odnosi na naplatu poreza pozvao se na donekle bližu odredbu članka 108. stavka 6. važećeg OPZ-a koji barem propisuje zastoj zastare u vezi utvrđivanja porezne obveze. Pozivanje na primjenu važećeg OPZ-a u konkretnom slučaju je pogrešno zato što je 1.1.2017. dakle na dan stupanja na snagu OPZ („Narodne novine“ 115/16.) već nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze te bi bilo pravno neprihvatljivo tumačenje da bi nakon nastupa apsolutne zastare mogao početi teći zastoj zastare. Dakle, sud se slaže s utvrđenjem da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti važeći OPZ kojim je propisan institut zastare za vrijeme trajanja sudskog spora radi utvrđivanja porezne obveze međutim u cijelosti je nerazumljivo i neargumentirano pozivanje na primjenu članka 94. stavka 9. ranije važećeg OPZ-a koji uopće ne propisuje zastoj zastare za vrijeme trajanja upravnog spora radi utvrđivanja poreza nego samo zastoj ako se sudski spor vodio radi naplate poreza. Navodeći te i druge razloge kao i kronologiju predmetnog spora predlaže Sudu da uvaži žalbu i osporenu presudu poništi.

4. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim, tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu na odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

5. Žalba je osnovana.

6. Presudom ovoga Suda poslovni broj: Usž-849/2020-2 od 16. prosinca 2020. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4161/2018-7 od 12. studenoga 2019., kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/18- 01/2603, urbroj: 513-04/18-2 od 24. rujna 2018. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

7. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4491/2021 od 20. svibnja 2025. usvojena je ustavna tužba trgovačkog društva MIRAMARE CENTAR d.o.o. sa sjedištem u [adresa] i ukinuta presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-849/2020-2 od 16. prosinca 2020. te predmet vraćen na ponovni postupak Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

8. Ustavni sud u obrazloženju svoje odluke među ostalim navodi da je zadaća Ustavnog suda bila ispitati je li Visoki upravni sud u ovom slučaju adekvatno i dostatno odgovorio na podnositeljev prigovor o nastupu apsolutne zastare prava na utvrđivanje njegove porezne obveze te je li mjerodavno materijalno pravo protumačio na ustavnopravno prihvatljiv način koji ne dovodi do povrede prava podnositelja na djelotvornu zaštitu njegovih prava. Ističe da je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, podnositelj osporavao porezno rješenje kojim mu je utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina. Navodi da u konkretnom slučaju nije sporno da je podnositelj nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnine od 10. kolovoza 2010. prijavio poreznu obvezu nadležnom poreznom tijelu 17. rujna 2010. te da je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, u skladu s člankom 94. stavkom 2. Općeg poreznog zakona/08. započela 1. siječnja 2011., te da se u konkretnom slučaju primjenjuje (stari) Opći porezni zakon/08., sve u skladu s člankom 197. stavkom 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22., dalje u tekstu: OPZ/16.).

9. Opći porezni zakon („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ/08.) propisivao je nastup relativne i apsolutne zastare te je u ovom slučaju apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze nastupila 1. siječnja 2017. Osporeno prvostupanjsko porezno rješenje doneseno je u ponovnom postupku 31. srpnja 2018. (dakle nakon nastupa apsolutne zastare), nakon ukidne presude upravnog suda od 13. siječnja 2018. te je podnositelj u žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja, između ostaloga, izričito prigovorio da je nastupila (apsolutna) zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze. Međutim, podnositeljeva žalba odbijena je kao neosnovana i to pozivom na članak 108. stavak 6. OPZ/16. uz obrazloženje da "ako se radi utvrđivanja poreza vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče". Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je podnositelj ponovno u tužbi Upravnom sudu u Zagrebu istaknuo prigovor nastupa apsolutne zastare, no po ocjeni Ustavnog suda ni Upravni sud u Zagrebu ni kasnije Visoki upravni sud nije dao ni prihvatljivo obrazloženje ni dostatan odgovor na ovaj podnositeljev prigovor. Sudovi, osim zaključka da se tuženik nije trebao pozvati na OPZ/16., već na OPZ/08., ne razlikuju zastaru prava na utvrđenje porezne obveze od zastare prava na naplatu poreza kako je to bilo uređeno OPZ/08. te ignoriraju činjenicu da je člankom 94. stavkom 9. OPZ/08. bilo propisano da zastara ne teče samo za vrijeme trajanja postupka radi naplate poreza, dok je tek novim OPZ/16. propisano da zastara ne teče ako se radi utvrđenja poreza (i kamata) ili radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, kao što je to bilo u slučaju podnositelja, ali se novi zakon ne primjenjuje na podnositeljev slučaj, već se primjenjuje OPZ/08. Ustavni sud smatra da su obrazloženja sudova o tome da nije nastupila zastara u konkretnom slučaju manjkava, kontradiktorna i nedostatna. Po mišljenju Ustavnog suda sudovi se neovisno o tome je li u konkretnom slučaju nastupila relativna zastara ili ona nije nastupila nisu dostatno i s pravnom sigurnošću očitovali o nastupu i tijeku apsolutne zastare u ovom slučaju. Naime, dok je rok relativne zastare prema OPZ/08. kraći (tri godine) i može se prekidati prije isteka, nakon čega počinje teći iznova, rok apsolutne zastare (šest godina) teče bez mogućnosti prekida te nastupom apsolutne zastare, bez obzira na to je li došlo do relativne zastare ili do nje nije došlo, prestaju prava iz porezno dužničkog odnosa. U protivnom bi se izgubio smisao instituta (apsolutne) zastare te bi bilo narušeno načelo pravne sigurnosti. Ustavni sud zaključuje da s obzirom da je zastara počela teći 1. siječnja 2011. te je rok od šest godina nastupio 1. siječnja 2017. ostaje nejasno zašto je odbijen podnositeljev prigovor (apsolutne) zastare, a sve s obzirom na činjenicu da je osporeno prvostupanjsko porezno rješenje doneseno 31. srpnja 2018., dakle, nakon nastupa apsolutne zastare.

10. Postupajući u skladu s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske i poštivajući pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom je ukinuta ranija presuda ovoga Suda, poslovni broj: Usž-849/2020-2 od 16. prosinca 2020., u ovom predmetu, sud je donio u ponovnom postupku presudu kojom je uvažio žalbu tužitelja i poništio rješenje tuženika i tijela prvog stupnja te odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora.

11. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu kao i iz dokaza provedenih pred prvostupanjskim sudom proizlazi da je prvostupanjsko rješenje od 31. srpnja 2018. doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-356/2016 od 13. ožujka 2018., kojom presudom je tuženiku naloženo da tužitelju omogući sudjelovanje u postupku razreza poreza na promet nekretnina. U ponovnom postupku utvrđena je tužitelju osnovica poreza na promet nekretnina stečenih kupoprodajnim ugovorom iz 2010. godine te mu je razrezan porez na promet nekretnina na temelju vještačenja sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina te uz njegovo sudjelovanje.

12. Odredbom članka 94. stavka 2. OPZ/08. propisano je da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate.

13. Prema odredbi članka 96. stavka 1. OPZ/08. propisano je da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi puta teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3., 4. i 5. ovoga Zakona.

14. Nadalje, odredbom članka 94. stavka 9. OPZ/08. propisano je ako se radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

15. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je vođen radi utvrđivanja porezne osnovice poreza na promet nekretnina pa treba razlikovati pravo na utvrđenje porezne obveze od zastare prava na naplatu poreza, a kako je to bilo utvrđeno OPZ/08. Naime, navedenim člankom 94. stavkom 9. OPZ/08. bilo je propisano da zastara ne teče samo za vrijeme trajanja postupka radi naplate poreza.

16. Dakle, s obzirom na to da je zastara u konkretnom slučaju počela teći 1. siječnja 2011. te da je rok od šest godina nastupio 1. siječnja 2017., a da je porezno rješenje tijela prvog stupnja doneseno 31. srpnja 2018., proizlazi da je nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze.

17. Imajući na umu navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24.) poništiti prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

18. Odluka o troškovima upravnog spora temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a odnosi se na troškove sastava tužbe i pristupa na ročište s pripadajućim PDV-om, a u iznosu od 829,51 eura kako je to tužitelj i zatražio.

U Zagrebu 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić