Poslovni broj: Usž-2964/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Ja

RJE Š ENJE

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić , članice vijeća , te sudske savjetnice Tajane Šimunović , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja THiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Katarini Kranjčević Zanki , odvjetnici u Zadru , Kovačka ulica 5 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Uprave za ljudske potencijale , Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud Zagreb , Ulica grada Vukovara 33 , OIB: 36162371878 , radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presuda i rješenja Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-2058/2023-11 od 2. travnja 2024. , na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje točka I izreke presude Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-2058/2023-11 od 2. travnja 2024.

ja

rije š io je

Odbija se žalba tužitelja objavljena na rješenje Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-2058/2023-11 od 2. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 2058/2023-11 u točki 1. odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, klasa: UP/II-114- 04/23-02/63, urbroj: 511-01-158-23-5 od 13. lipnja 2023. te za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: UP/I-114-04/23-02/54, urbroj: 511-01-158-23-5 od 30. ožujka 2023. Točkom 2. predmetne presude poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud klasa: UP/II-114- 04/22-02/138, urbroj: 511-01-158-23-4 od 29. kolovoza 2023. te se poništava rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: UP/I-114-04/21-02/405, urbroj: 511-01-158-22-8 od 18. veljače 2022. i upravni postupak se obustavlja.

2. Rješenjem Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2058/2023-11 od 2. travnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

3. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split od 30. ožujka 2023., kojim je tužitelj oglašen odgovornim da je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavak 1. točke 7. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj 34/11. – 66/19. – dalje u tekstu: Zakon) kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kad teško šteti ugledu policije" činjenično i pravno opisano u izreci predmetnog rješenja te mu je izrečena disciplinska kazna – prestanak državne službe uz rok kušnje od dvanaest mjeseci s tim da se kazna neće izvršiti pod uvjetom da policijski službenik – tužitelj u tom roku ne počini novu težu povredu službene dužnosti.

4. Tužitelj osporava naznačenu presudu u toč. I izreke i rješenje prvostupanjskog suda u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primjene prava te odluke o trošku. Tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije dao valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja pod točkom 1. izreke presude čime se smatra da je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka. Prije svega navodi da je rješenje o trošku apsolutno nezakonito jer se zakonita odluka u upravnom sporu može temeljiti samo na pravilno utvrđenim činjenicama i činjeničnom stanju. Činjenica da je odbijena točka I. presude dok je točkom II. presude usvojen raniji predmet koji se vodio pod poslovnim brojem:

Us I-2595/23, dakle, tužitelj je uspio djelomično u sporu s tim da je u odnosu na točku II. koja je usvojena proveden spor pune jurisdikcije jer je prvostupanjski sud sam riješio upravnu stvar. Dakle, sa svoje pozicije tužitelj je uspio u dijelu upravnog spora jer je točkom II. presude osporeni akt poništen. Odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova upravnog spora stranka, iako je djelomično uspjela u sporu, ostaje uskraćena za naknadu opravdanog troška koji joj je nastao tijekom spora, a koji se jasno može razdvojiti u odnosu na postupak koji se vodio pod poslovnim brojem: Us I-2058/23. Odbijanjem cijelog zahtjeva za naknadu troška povrijeđeno je pravo tužitelja na pristup sudu što je u suprotnosti s načelom vladavine prava jer je taj sud o troškovima upravnog spora u kojem je tužitelj u točki II. uspio (jer je poništen upravni akt koji je osporavao tužbom i upravni postupak je obustavljen). Poziva se na odredbu članka 79. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS) te navodi da naknada troškova postupka predstavlja jednu od komponenti prava na pristup pravosuđu koja je imanentno pravu na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava, odnosno iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ako stranka djelomično uspije u sporu sud može obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodjele razmjerno uspjehu u sporu. Dakle, temeljno načelo priznavanja prava na naknadu troškova spora je načelo uspjeha u sporu (načelo causae) koje podrazumijeva da stranka ima pravo, ovisno o uspjehu u upravnom sporu na naknadu opravdanih troškova. Drugim riječima, to znači da po okončanju upravnog spora stranka ne može biti na gubitku u pogledu troškova koji su joj nastali u upravnom sporu koji je pokrenula radi zaštite njezinih prava i pravnih interesa povrijeđenih nezakonitom odlukom javnopravnih tijela i u kojem je uspjela.

Što se tiče odbijanja tužbenog zahtjeva pod točkom I. presude ističe da je prije svega upravni sud navodeći na stranici 10. presude utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan čime čini bitnu povredu odredbi upravnog spora jer je izreka u suprotnosti sa sadržajem obrazloženje presuda i rješenja. Ne može biti tužbeni zahtjev neosnovan kada je jedna točka tužbenog zahtjeva usvojena, a druga nije, dakle, tužbeni zahtjev je djelomično osnovan. Nadalje, u rješenju čije poništenje je tužitelj zatražio, a o čemu je presuđeno točkom I. ove presude, upravno tijelo nije dalo ocjenu vjerodostojnosti nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za informatiku i telekomunikacije, mr. sc. Renate Bradvica, univ. spec. crim., a što je bitna povreda odredaba upravnog postupka, a prvostupanjski sud je samo naveo da smatra da postojanje ovog dokaza ne bi utjecalo na drugačije rješavanje ove upravne stvari i da razloge koji su navedeni u pobijanom prvostupanjskom i drugostupanjskom rješenju u cijelosti prihvaća. Obrazloženje presude i rješenja nije prihvatljivo, a kojim obrazloženjem zapravo sud pokušava nadomjestiti manjkavosti osporenog rješenja kao i prvostupanjskog rješenja. Zaključak tuženika da bi se moglo raditi o fizičkom nasrtaju nije prihvatljivo, niti je to vidljivo uopće na kamerama, a i uvidom u izvješća MH i ABC, na koje se poziva prvostupanjski disciplinski sud, nije navedeno da je TH pokušao nasrnuti na RH s ciljem da ga fizički napadne. Također, tijekom postupka nije dokazana nikakva namjera bez koje disciplinske odgovornosti nema. Niti jedan jedini dokaz ne govori u prilog postojanja namjere, a upravo je to biće ovog dijela iz članka 96. stavak 7. Zakona o policiji, bez čega niti ne može egzistirati djelo za koje se tereti tužitelj. Tuženik temelji svoja rješenja na video zapisu hodnika kao i fotografijama izvedenih iz tog video zapisa, a ignorira provedeno vještačenje, pa je trebalo ili prihvatiti vještačenje ili ne prihvatiti uopće kao dokaze video zapis i DVD snimke fotografija kao relevantne dokaze na kojima se temelji odgovornost policijskog službenika. Tužitelj ističe kako sud ignorira dokaze koji govore u prilog tužitelja i ne postojanju njegove odgovornosti, a koji svi provedeni dokazi upućuju da tužitelj nije počinio disciplinsko djelo koje mu se stavlja na teret onako kao je navedeno u zahtjevu te je sud trebao usvojiti zahtjev pod točkom I. presude. Navodi kako pravila i sredstva dokazivanja čine dio cjeline postupovnih pravila upravnog postupka i upravnog spora, sadržanih u ZUS-u i ZUP-u i kao takva su nedjeljiva sastavnica postupovnih jamstava pravičnog suđenja zaštićenih Ustavom. Stoga se ne može ignorirati činjenica da je postupanje nadležnih upravnih tijela i upravnog suda ograničenjem dokaznih sredstava, odnosno mogućnosti utvrđivanja relevantnih činjenica u skladu s načelom materijalne istine, uz bitne nedostatke u obrazlaganju zauzetih stajališta, dovelo do povrede tužiteljevih ustavnih prava na pravično suđenje s aspekta općih jamstava sadržanih u članku 29. stavak 1. Ustava koja jamstva moraju biti poštovana i u postupku sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata uprave iz članka 19. stavak 2. Ustava. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da se žalba tužitelja uvaži i poništi napadana točka I. presude i rješenje Upravnog suda u Splitu te preinači u korist tužitelja, a podredno poništi i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

5. U odgovoru na žalbu tuženik smatra da je navedena žalba tužitelja neutemeljena pa predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske da ju odbije. Ističe da tužitelj u bitnom ponavlja neargumentirane tvrdnje koje je isticao u upravnom postupku i tužbi, a koje su javnopravna tijela i prvostupanjski sud odbili uz davanje valjanih i detaljnih obrazloženja. U odnosu na naknadu troškova upravnog spora tuženik smatra da je odluka prvostupanjskog Upravnog suda zakonita. Naime, disciplinski postupak je vođen radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti odnosno disciplinski postupak protiv tužitelja okončan je izvršnom odlukom kojom mu je izrečena disciplinska kazna, a takvu odluku je potvrdio i Upravni sud u Splitu. Dakle, tužitelj nije uspio u upravnom sporu u kojem je osporavao rješenje o disciplinskoj odgovornosti. Zbog ispravke rješenja o disciplinskoj odgovornosti doneseno je izvršno rješenje tuženika kojim je žalba tužitelja odbijena kao bespredmetna dok je Upravni sud u Splitu obustavio upravni postupak s obrazloženjem da prvostupanjsko rješenje tuženika više ne egzistira pa je postupak po žalbi trebalo obustaviti. Dakle, predmet upravnog spora je bilo odlučivanje o zakonitosti odluke tuženika o disciplinskoj odgovornosti i u tom sporu je odbijen tužbeni zahtjev, a tužitelj nije uspio niti u tužbi kojom traži poništenje odluke o ispravljenom rješenju jer sud nije utvrdio da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporavanu presudu u točki I. izreke sukladno odredbi članka 73. stavak 1. ZUS-a u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

8. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način je strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja se predmet ovog upravnog spora. Svoju odluku prvostupanjski sud donio je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, slijedom čega je prema ocjeni ovog Suda pravilno zaključio kako je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti koja mu se stavlja na teret i na način kako je ona činjenično opisana i za koju mu je izrečena kazna.

9. Prema ocjeni ovoga Suda, iz podataka spisa predmeta proizlazi da nisu povrijeđene odredbe Zakona o policiji ("Narodne novine", 36/11. – 66/19. – dalje: Zakon), kao niti odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) jer iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je okolnostima počinjenja teške povrede službene dužnosti tužitelj dao izjavu, održane su usmene rasprave na kojoj je tužitelju i njegovoj opunomoćenici bilo omogućeno davati izjave, kao i očitovati se o svim izvedenim dokazima. Ovo posebice stoga što je na raspravi održanoj pred prvostupanjskim tijelom tužitelj u bitnome izjavio da je u prostoriji u kojoj se nalazio RH ulazio dva ili tri puta, jer je bio revoltiran, ali su ga u tome sprečavali prisutne kolege. Ujedno je naveo i da ostaje pri svojoj prethodnoj izjavi koju je dao na zapisnik 31. listopada 2021., pa stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je iz istoga razvidno da tužitelj ne spori da je predmetne prigode došao u prostoriju II. PP Zadar gdje se već nalazila osoba koja ga je udarila šakom u glavu, pri čemu ne spori da je došlo do laganog naguravanja od strane njega i drugih policijskih službenika.

10. Vezano uz prigovor tužitelja da se ignorira provedeno vještačenje i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za informatiku i telekomunikacije mr. sc. Renate Bradvice, univ. spec. crim., ovaj Sud isti nalazi neosnovanim, obzirom da prvostupanjski disciplinski sud ističe razloge zbog kojih smatra da je DVD snimka nadzornih kamera vjerodostojan dokaz kojem je poklonio vjeru (unatoč nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka), jer obzirom na vrijeme i mjesto nastanka video zapisa koji se nalazi na DVD-u sa snimkama nadzornih kamera u II. PP Zadar, kao i na činjenici da se snimka događaja u bitnom podudara sa izvješćima policijskih službenika koji su bili prisutni na mjestu događaja, odnosno da spomenuti policijski službenici događaj za koji se tereti tužitelj opisuju onako kako je to zabilježeno i na video zapisu, pa stoga nesporno proizlazi kako je na video zapisu zabilježeno upravo terećeno ponašanje tužitelja i postupanje prisutnih policijskih službenika prema njemu. Nadalje, ovaj Sud utvrđuje da je na žalbene prigovore već detaljno odgovoreno u obrazloženju osporavane presude te su za te odgovore dani potpuni i pravno utemeljeni razlozi, koji razlozi proizlaze iz spisa predmeta upravnog postupka te koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Naime, iz suglasnih izvješća i službenih zabilješki o obavijesnim razgovorima sa policijskim službenicima, po ocjeni Suda, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj nasrnuo na RH ne slušajući nedvojbene naredbe prisutnih policijskih službenika T i S da se udalji iz prostorije u kojoj se nalazio RH, radi čega je udaljen tjelesnom snagom od strane ostalih policijskih službenika. Pravilno prvostupanjski sud navodi da tužitelj koji je bio izvan službe nije se smio ponašati na opisani način, jer to ne priliči policijskih službenicima koji, kako u službi, tako i izvan službe, trebaju izbjegavati svako ono ponašanje koje predstavlja neprilično ili uvredljivo ponašanje prema bilo kojoj osobi pri tome vodeći računa o vlastitom ugledu te ugledu policijske službe u cjelini.

11. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju pravilna činjenična i pravna kvalifikacija disciplinskog djela za koje je tužitelju utvrđena odgovornost, pa se prema ocjeni ovog Suda osporena točka I. izreke presude temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka, pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se točka I. izreke presude pobija.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci ove presude.

13. Nadalje, tužitelj smatra i rješenje o trošku apsolutno nezakonitim zbog činjenice da je odbijena točka I. presude, dok je točkom II. presude usvojena, pa da je dakle tužitelj djelomično uspio u sporu, s time da je u odnosu na točku II. izreke proveden spor pune jurisdikcije, jer je prvostupanjski sud sam riješio upravnu stvar i obustavio postupak. Poziva se i na odredbu članka 79. ZUS-a te smatra da je trebalo priznati pravo na trošak po načelu uspjeha u sporu.

14. Prema ocjeni ovog Suda, pravilno od strane prvostupanjskog suda nisu priznati zatraženi troškovi uz obrazloženje da tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, upravo zbog činjenice jer je u odnosu na meritum predmeta, odnosno u odnosu na disciplinsku odgovornost tužitelja, isti odbijen sa tužbenim zahtjevom za poništavanje osporavanih rješenja. Naime, osporavanim rješenjem od 29. kolovoza 2023. odbijena je žalba tužitelja na prvostupanjsko rješenje od 18. veljače 2022. kao bespredmetna, obzirom da je u ponovljenom postupku prvostupanjski disciplinski sud tuženika u Splitu rješenjem od 30. ožujka 2023. otklonio povredu postupka sukladno pravnom shvaćanju Upravnog suda u Splitu, odnosno da se ne radi o tehničkoj pogrešci koja se može otkloniti primjenom odredbe članka 104. ZUP-a. Stoga, prvostupanjsko rješenje od 21. prosinca 2021. koje je bilo predmetom ispravka više ne egzistira, pa je u tom situaciji, kako pravilno navodi prvostupanjski sud, postupak po žalbi trebalo obustaviti.

15. Imajući dakle u vidu da tužitelj nije uspio u upravnom sporu u kojem je osporavao rješenje o disciplinskoj odgovornosti, pravilno je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 79. stavak 4. ZUS-a odbio zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

16. Stoga je Sud temeljem odredbe članka 74. stavak 1. u svezi s odredbom članka 67. stavak 3. ZUS-a odlučio kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 17. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković