REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2855/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d. Zagreb, Heinzelova 4, OIB 29743547503, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika: 1. EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćosić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb i 2. HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB 55545787885, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-774/2025-2 od 7. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1893/2022-29 od 10. siječnja 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1893/2022-45 od 8. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava se odbacuje.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-774/2025-2 od 7. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1893/2022-29 od 10. siječnja 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1893/2022-45 od 8. rujna 2025., i to u dijelu kojim nije uspio u sporu, zbog tri pravna pitanja koja glase:
1. „U slučaju kada tužitelj odgovara za štetu na temelju objektivne odgovornosti (ćl. 1063-1067. ZOO-a) te u svom nalazu i mišljenju vještak navede kako bi visina i opseg štete kojem je doprinio tuženik predstavljalo nagađanje, mora li sud u tom slučaju primijeniti pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a radi utvrđivanja tuženikovog doprinosa šteti?
2. Može li sud u postupku naknade štete utvrditi postojane suodgovornosti bez prethodnog utvrđenja uzročno-posljednične veze povećanja štete do stupnja izvjesnosti kada je vještak utvrdio da ta veza nije utvrdiva?
3. Može li sud nakon što je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, samostalno utvrditi postojanje pravno relevantne uzročne činjenice koju je vještak izričito ocijenio kao neodredivu, i to bez obrazloženja?“
1.2. Kao razloge važnosti navedenih pitanja tužitelj ukazuje na pravna shvaćanja iz odluke istog drugostupanjskog suda (Pž-3349/2019 od 10. lipnja 2020.), kao i na praksu revizijskog suda (Revt-219/2018 od 22. veljače 2022.) te smatra da pobijana presuda od iste odstupa.
1.3. Ujedno tužitelj navodi da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav) budući da su nižestupanjski sudovi, zanemarivši pravila o teretu dokazivanja, te posljedično pogrešno primijenivši materijalno pravo, donijeli arbitrarnu presudu na štetu tužitelja.
2. U odgovoru na tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije 1. tuženik ističe da nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke za dopuštenje revizije i predlaže prijedlog odbaciti.
3. Postupajući u skladu s čl. 385.a st. 1. i 2., čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku koji je prethodio revizijskom povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje koje apostrofira u prijedlogu.
4. U ovom sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP) u kojem je tužitelj zahtijevao da mu tuženici isplate 2.905,75 EUR koliko je on isplatio svom osiguraniku na ime naknade štete do koje došlo oštećenjem njegovog motornog vozila uslijed naleta na divlju životinju (srnu), nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev za 2.034,02 EUR, a tužbeni zahtjev je odbijen za 871,73 EUR. Po ocjeni prvostupanjskog suda, koju je prihvatio drugostupanjski sud, vozač vozila osiguranika tužitelja pridonio je nastanku štete za 30%, budući da je utvrđeno da se vozilom kretao brzinom od 84,1 km/h, na mjestu gdje je prometnim znakom brzina kretanja ograničena je 50 km/h, a postojao je i prometni znak s upozorenjem „divljač na cesti”, zbog čega je vozač također trebao prilagoditi brzinu kretanja vozila, da je vozač teretnog vozila iskazao da mu je bilo poznato da se tom dijelu ceste pojavljuju divlje životinje, kao i da je sudski vještak na ročištu iskazao „da bi pri naletnoj brzini vozila od 50 km/h šteta na vozilu bila manja” (ali nije se izjasnio o tome za koliko bi bila manja).
5.1. Sva tri pitanja istaknuta u tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije su zapravo povezana, a suštini su u većoj mjeri činjenična, a na pravna. Drugo i treće pitanje pritom i nisu sasvim jasna, odnosno iz njih proizlazi da je po mišljenju tužitelja vještak taj koji na određeni način „sudi“, što nije točno pa treba reći da sud izvodi dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP), ali utvrđene činjenice sud ocjenjuje u skladu s odredbom čl. 8. ZPP. Pri tom treba dodati da je sud uzeo u obzir činjenice koje su utvrđene vještačenjem, uključujući i činjenicu da bi šteta na vozilu nastala i pod pretpostavkom da se vozač osiguranika tužitelja kretao dopuštenom brzinom od 50 km/h, ali bi ta šteta bila manja. Očito je da tužitelj smatra da je odlučno to što vještak nije naveo za koju svotu novca bi šteta bila manja odnosno da je teret dokaza bio na tuženiku da dokaže za koliko bi šteta bila manja.
5.2. Međutim, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina odnosno količina ne može utvrditi, sud će o tome odlučiti po slobodnoj ocjeni (čl. 223. ZPP). U ovom slučaju je utvrđeno da bi šteta na vozilu nastala i pod pretpostavkom da se vozač osiguranika tužitelja kretao dopuštenom brzinom od 50 km/h, ali bi u tom slučaju šteta na vozilu bila manja. Vještačenjem ili na drugi način nije bilo moguće utvrditi za koju svotu bi bila manja. Stoga je sud upravo i bio ovlašten u smislu te zakonske odredbe odlučiti po slobodnoj ocjeni za koliko bi šteta bila manja. To što sud nije citirao odredbu čl. 223. ZPP u skladu s kojom je postupio nije moglo utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude pa to ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 1. ZPP-a. Što se tiče pravila o teretu dokaza iz čl. 221.a ZPP, treba reći da je tuženik dokazao da je vozač osiguranika tužitelja doprinio nastanku štete, a koliki je taj doprinos odlučio je sud po slobodnoj ocjeni kako je već navedeno.
6. Presuda drugostupanjskog suda nije suprotna sudskoj praksi na koju se tužitelj poziva. U odluci Visokog trgovačkog suda Pž-3349/2019 od 10. lipnja 2020., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-219/2018 od 22. veljače 2022. navodi se da prekoračenje brzine kretanja vozila nije u uzročnoj vezi s nastalom štetom, ako bi do prometne nezgode s istim posljedicama došlo i u slučaju da se vozač kretao dopuštenom brzinom. Međutim, u ovom konkretnom slučaju je utvrđeno putem vještačenja da posljedice nisu iste, tj. utvrđeno je da bi šteta bila manja. U obrazloženju iste odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navedeno je: „Imajući u vidu da je vještak utvrdio da je navedena okolnost utjecala na visinu štete, to je pravilno drugostupanjski sud utvrdio da je osiguranik tužitelj suodgovoran u omjeru od 10%”. Isti stav je zauzet i u ovom konkretnom slučaju, ali omjer doprinosa nastanku štete je po naravi stvari različit jer ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Odluke VTS RH Pž-3338/2024 od 4. ožujka 2025. i VSRH Revt-424/2018 ne odnose se na istu činjeničnu i pravnu situaciju, odnosno drugostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje koje ne bi bilo podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetom u tim odlukama. O teretu dokaza (odluka VTS RH) već je bilo riječi, a tome da se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti, a ne vjerojatnosti (odluka VSRH) treba reći da u konkretnom slučaju sud nije odlučivao temeljem činjenica koje su utvrđene kao vjerojatne jer je vještačenjem utvrđeno da bi šteta nastala i u slučaju da se vozač osiguranika tužitelja kretao brzinom koja je bila dopuštena, ali bi u tom slučaju šteta bila manja. O tome za koliko bi bila manja, kako je već ranije i rečeno, sud je bio ovlašten u smislu čl. 223. ZPP. a odlučiti po slobodnoj ocjeni.
7. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.
8. Razmatrajući iznesene navode u prijedlogu u vezi povrede temeljnog ustavnog prava na pravično suđenje ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da iznese odlučne činjenice te predlaže dokaze i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a u okviru pravila koja uređuju postupanje suda u sporovima male vrijednosti. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode te one sadrže dostatne, relevantne i uvjerljive razloge o osnovi i visini prihvaćenog dijela zahtjeva tužitelja, kao i o istaknutim prihvaćenim prigovorima tuženika, te se iste ne mogu smatrati neobrazloženima ili arbitrarnima. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U- III-6090/2012 u kojoj jest navedeno da nije dovoljno samo pozvati se ili citirati određene propise, već su sudovi dužni obrazložiti na temelju kojih činjenica i okolnosti su utvrdili da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz tih propisa, u suštini govori u prilog onoga što je već rečeno u vezi s istaknutim pitanjima. Sudovi nižeg stupnja su dostatno obrazložili na temelju kojih činjenica i okolnosti su utvrdili doprinos vozača osiguranika tužitelja nastanku štete i posljedično tome djelomično odbili tužbeni zahtjev.
9. Dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).
Zagreb, 17. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
