REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-24/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, OIB: 28163265527, Zagreb, Horvatovac 102a, kojeg zastupa punomoćnik Ninoslav Jagar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jagar i Grebenar u Zagrebu, protiv tuženice Republika Hrvatska, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, OIB: 49508397045, Zagreb, Donje Svetice 38, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2305/2021-2 od 10. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1369/2020 od 1. travnja 2021., na sjednici održanoj 17. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju se odbija.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 6.152,64 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to precizirano u izreci presude (toč. I. izreke). Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.496,87 kn sa zateznom kamatom (toč. II. izreke), dok je za iznos od 1.521,88 kn njegov zahtjev odbijen (toč. III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka u toč. I. i II. izreke (toč. I. izreke).
3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1522/2022-2 od 8. veljače 2023., dopuštena je revizija tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2305/2021-2 od 10. prosinca 2021. zbog pravnog pitanja važnog za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, koje glasi:
"Je li odredba čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07 i 63/11) kojom je propisano da sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama se doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni ih proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke, znači odgovornost države za sve isplate koje oni vrše kao poslodavci ili odgovornost njih kao poslodavaca za raspodjelu sredstava sukladno mogućnostima?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), a zbog materijalnopravnog pitanja radi kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači, podredno ukine. Potražuje trošak sastava revizije.
5. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio njene navode i predložio reviziju odbiti.
Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija tuženice nije osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete koju je tužitelj pretrpio jer je na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2852/14 od 7. srpnja 2015., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2245/15 od 14. srpnja 2017., tužitelju naloženo platiti djelatnici ĐĆ iznos od 4.214,76 kn na ime naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 3.125,00 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Nije sporno da je prisilnim putem s tužiteljevog računa 10. prosinca 2018. naplaćen iznos od 6.152,64 kn, a na temelju navedene presude.
8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da obveza tužitelja na isplatu svojoj zaposlenici naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada proizlazi iz odredbe čl. 48. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine", broj 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08, 46/08, 93/08 i 2/09 - dalje: KU), a za ispunjenje te obveze da tuženica nije osigurala niti isplatila tužitelju sredstva što je bila obvezna prema odredbi čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine", broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07, 46/07, 45/09 i 63/11 - dalje: ZZDVO), kojom je propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama istima doznačuju kao ukupni iznos za njihov rad a oni ih svojim proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke, sukladno statutu i odlukama svojih nadležnih tijela.
9. Stoga taj sud smatra da je tuženica, koja je s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja (dalje: Sindikat) sklopila KU temeljem kojeg radniku pripada i dodatak za posebne uvjete rada, propustivši doznačiti sredstva iz proračuna za tu svrhu, što predstavlja štetnu radnju, odgovorna za štetu sukladno odredbama čl. 1045., 1046. i 1090. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), što prihvaća i drugostupanjski sud.
10. Tuženica iznosi da ona nije poslodavac radnika tužitelja, pa da je prema odredbi čl. 192. i 297. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05) tužitelj taj koji treba ispuniti obveze iz KU prema radnicima. Nadalje, da proračun sveučilišta donosi senat na prijedlog rektora, da prema odredbi čl. 4. st. 4. i 5. ZZDVO, akademska samouprava na visokim učilištima u Republici Hrvatskoj obuhvaća i upravljanje resursima s kojima raspolažu visoka učilišta.
11. Tužitelj u odgovoru na reviziju naglašava da je on kao poslodavac i proračunski korisnik imao legitimno očekivanje da će tuženica poštivati svoje zakonske obveze odnosno doznačiti novčana sredstva za svrhe za koje se obvezala prema kolektivnim ugovorima u iznosima i opsegu utvrđenim između Vlade RH i Sindikata.
12. Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim. Odredbom čl. 107. ZZDVO propisano je da se visoka učilišta financiraju iz više izvora, a među ostalim i iz državnog proračuna.
13. U konkretnom slučaju, pravni temelj tužbe je odštetna odgovornost tuženice odnosno, naknada imovinske štete koja se sastoji u umanjenju imovine tužitelja za isplaćeni iznos svom radniku na ime prava iz radnog odnosa.
14. S obzirom na okolnost da je Vlada Republike Hrvatske sa Sindikatom sklopila KU kojim je ugovoreno da zaposlenici koji rade u posebnim uvjetima imaju pravo na dodatak, to je tuženica imala obvezu tužitelju doznačiti sredstva potrebna za isplatu tog dodatka tužiteljevoj djelatnici, što tuženica nije učinila.
14.1. Budući da tuženica nije doznačila tužitelju sredstva potrebna za isplatu dodatka u visini plaće navedenoj djelatnici, tužitelju je za utuženo razdoblje u trenutku kada je u ovršnom postupku ovršen za navedeni iznos, nastupila šteta. Stoga je, pozivom na odredbu čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO, pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev na naknadu štete u iznosu koji među strankama nije sporan.
15. Slijedom navedenog, u odgovoru na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom sporu, ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje koje je u svojoj odluci iznio i nižestupanjski sud.
15.1. Naime, time što je tuženica sa Sindikatom sklopila KU kojim je radniku tužitelja priznala pravo na dodatak za posebne uvjete rada, koji KU obvezuje tužitelja kao poslodavca i koji je dužan radniku ispuniti sva prava utvrđena zakonom i drugim propisom među koje ulazi i KU, a pritom nije tužitelju u ispunjenju svoje obveze iz čl. 107. ZZDVO doznačila sredstva potrebna za financiranje i te obveze tužitelja, tuženica je propuštajući dakle, ispuniti svoju obvezu osigurati tužitelju sredstva potrebna da bi tužitelj ispunio svoju zakonsku obvezu prema svom radniku koju je on ispunio iz postojećih sredstava kojima raspolaže, počinila štetnu radnju kojom je tužitelju umanjena njegova imovina za isplaćeni iznos.
15.2. Tuženica je stoga dužna taj iznos naknaditi tužitelju (u tom smislu i ovaj sud u odlukama poslovni broj Rev-46/2022-3 od 28. rujna 2022., Rev-276/2022-2 od 13. travnja 2022., Rev-1060/2022-3 od 24. siječnja 2023. i dr.).
16. Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tuženice odbiti i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP.
17. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom II.
Zagreb, 17. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
Rev-24/2025-2-1
IZDVOJENO MIŠLJENJE
predsjednika vijeća Đura Sesse u predmetu ovog suda broj Rev-24/2025
Zahtijevam da se ovo izdvojeno mišljenje dostavi strankama uz odluku u ovom predmetu i da se objavi na mrežnim stranicama E-spisa i Supra Nove zajedno sa odlukom u ovom predmetu.
1. U gore označenom predmetu ovaj sud je odlučivao u revizijskoj fazi postupka o pravilnosti pravnog shvaćanja suda drugog stupnja - Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske glede odštetnog zahtjeva tužitelja Sveučilišta u Zagrebu, Prirodoslovnog-matematičkog fakulteta u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, zbog isplate koju je tužitelj bio dužan isplatiti svom radniku na ime dodataka na plaću zbog posebnih uvjeta rada.
2. Protiv presude suda drugog stupnja tuženica podnosi reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd-1522/2022-2 od 8. veljače 2023. zbog pitanja koje glasi:
„Je li odredba čl. 109 st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kojom je propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni ih proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke znači odgovornost države za sve isplate koje vrše poslodavci ili odgovornost poslodavca da raspodjeli sredstva sukladno mogućnostima?“.
3. U ovoj parnici radi se o odštetnom zahtjevu s naslova odštetne odgovornosti tuženice jer je tužitelj bio dužan temeljem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje („Narodne novine“, broj 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08, 46/08, 93/08, 2/09 i 142/10 - dalje: KU) isplatiti svom djelatniku naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a za ispunjenje te obveze tuženica nije osigurala i isplatila tužitelju sredstva sukladno odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07, 46/07, 45/09, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17 i 96/18 - ZZDVO), gdje je čl. 107. st. 1. t. 2. propisano da se visoka učilišta, a među koje spadaju i sveučilišta te fakulteti kao njegove sastavnice financiraju iz državnog proračuna, dok je čl. 109. st. 3. istog Zakona propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni ih svojim proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke.
Nije niti sporno da je tuženica sa Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja (dalje: Sindikat) sklopila KU temeljem kojeg radniku pripada i dodatak za posebne uvjete rada i da je radnici tuženice ĐĆ isplaćen utuženi iznos upravo na ime tog dodatka, na kojeg rečena radnica nesporno ima pravo jer je to utvrđeno i pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu Pr-2852/14 od 7. srpnja 2015.
Nije niti sporno da tuženica nije tužitelju u sklopu ispunjenja svoje obveze iz čl. 107. ZZDVO nije posebno doznačila sredstva za pokriće te obveze tužitelja kao poslodavca.
Rev-24/2025-2-1
4. Većina u vijeću smatra da je pravni osnov potraživanja tužitelja naknada imovinske štete koja se sastoji u umanjenju imovine tužitelja za isplaćeni iznos svom radniku na ime prava iz radnog odnosa.
Sukladno odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) imovinska šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njenog povećanja.
5. Slijedom navedenog, u odgovoru na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom sporu, većina u vijeću u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje koje je u svojoj odluci iznio i sud drugog stupnja, to jest da je time što je tuženica sa Sindikatom sklopila KU kojim je radniku tužitelja priznala pravo na dodatak za posebne uvjete rada, koji obvezuje tužitelja kao poslodavca i koji je dužan radniku ispuniti sva prava utvrđena zakonom, drugom propisima među koje ulazi i KU, a pri tome nije tužitelju u ispunjenju obveze iz čl. 107. ZZDVO doznačila sredstva potrebna za financiranje i te obveze tužitelja tuženica je propuštajući ispuniti svoju obvezu osigurati tužitelju sredstva potrebna da bi tužitelj ispunio svoju zakonsku obvezu prema svom radniku koju je on i ispunio iz postojećih sredstva kojima raspolaže, počinila štetnu radnju kojom je tužitelju umanjena njegova imovina za isplaćeni iznos pa je tuženica stoga dužna taj iznos naknaditi tužitelju.
6. Na žalost ne mogu se složiti sa stavom većine u ovoj pravnoj stvari i povodom odgovora na pitanja koje je u reviziji postavljeno, jer bi to značilo da smo svi u krivu, a to ne mogu dozvoliti, iz razloga koje iznosim u nastavku.
7. Odredbom čl. 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“. broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07, 46/07, 45/09, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17 i 96/18 - dalje: ZZDVO) propisano je:
(1) Akademsku zajednicu čine svi nastavnici, suradnici, studenti i drugi sudionici u procesu visokog obrazovanja.
(2) Visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj temelji se na akademskim slobodama, akademskoj samoupravi i autonomiji sveučilišta, u skladu s Ustavom, međunarodnim ugovorima i ovim Zakonom.
(3) Akademske slobode pripadaju svim članovima akademske zajednice a obuhvaćaju slobodu znanstvenog i umjetničkog istraživanja i stvaralaštva, poučavanja, međusobne suradnje i udruživanja, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, međunarodnim ugovorima i ovom Zakonu.
(4) Akademska samouprava na visokim učilištima u Republici Hrvatskoj obuhvaća:
- utvrđivanje pravila studiranja i upisa studenata,
- izbor čelnika i nastavnika,
- upravljanje resursima s kojima raspolažu visoka učilišta.
(5) Autonomija sveučilišta na svim sveučilišnim visokim učilištima u Republici
Hrvatskoj, sukladno ovom Zakonu, obuhvaća:
- uređenje unutarnjeg ustroja,
- utvrđivanje obrazovnih, znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa,
- financijsku autonomiju u skladu s ovim Zakonom,
- odlučivanje o prihvaćanju projekata i međunarodnoj suradnji,
- ostale oblike autonomije, sukladno ovom Zakonu.
Rev-24/2025-2-1
(6) Akademske slobode, akademska samouprava i autonomija sveučilišta uključuju i odgovornost akademske zajednice prema društvenoj zajednici u kojoj djeluje.
8. Dakle glede obveza tužitelja posebno valja istaknuti načela autonomije sveučilišta i njenih sastavnica u upravljanju resursima i glede financijske autonomije (čl. 4. st. 4. al. 3. i st. 5. al. 3.).
9. Odredbom čl. 107. ZZDVO propisano je:
(1) Visoka učilišta, instituti i druge znanstvene organizacije financiraju se iz:
1. sredstava osnivača,
2. državnog proračuna Republike Hrvatske,
3. proračuna županija, gradova i općina,
4. školarina,
5. prihoda od znanstvenih, istraživačkih, umjetničkih i stručnih projekata, znanstvenih i stručnih elaborata i ekspertiza,
6. zaklada, donacija i pomoći,
7. prihoda od nakladničke djelatnosti,
8. prihoda ostvarenih na tržištu,
9. prihoda od imovine, udjela u trgovačkim društvima, prihoda ostvarenih od pravnih osoba iz članka 66. ovoga Zakona, kao i prihoda od ulaganja fizičkih i pravnih osoba,
10. ostalih izvora.
Dakle izvori financiranja visokih učilišta pa i tužitelja nisu samo sredstva iz proračuna već i druga sredstva, koja po prirodi stvari visoka učilišta koriste ili bi trebali koristiti za svoje potrebe ali i za ispunjavanje svojih zakonskih obveza.
10. Člankom 109. st. 3. ZZDVO određeno je da se javna sveučilišta, veleučilišta i visoke škole financiraju iz državnog proračuna uzimajući u obzir utvrđene kapacitete pojedinoga visokog učilišta, cijenu pojedinih studija te ocjenu o njihovoj kvaliteti na temelju vrednovanja iz čl. 16. ovoga Zakona (st. 1.), te da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju korisnicima u ukupnom iznosu, a korisnici ih svojim proračunom raspoređuju za pojedine namjene, sukladno statutu i drugim općim aktima. Proračun sveučilišta donosi senat na prijedlog rektora, a proračun veleučilišta i visoke škole stručno vijeće na prijedlog dekana (st. 3.).
11. Dakle iz ove odredbe slijedi da je sveučilište dužno sredstva raspoređivati sukladno namjeni, ali sukladno statutu i drugom općim aktima.
12. Prema Statutu Sveučilišta u Zagrebu - pročišćeni tekst iz 2017. Senat Sveučilišta donosi proračun na prijedlog Rektorskog zbora (čl. 21. st. 1. t. 4. Statuta).
13. Prema čl. 43. Statuta Fakultetsko vijeće donosi proračun i završni račun Fakulteta (st. 3. t. 5.).
Rev-24/2025-2-1
14. Sukladno Pravilniku o osnovama financiranja Sveučilišta u Zagrebu, čl. 2. st. 2. propisano je da Sveučilište i njegove sastavnice kroz financijsko poslovanje osiguravaju materijalna i druga prava zaposlenika najmanje u mjeri predviđenoj kolektivnim ugovorim.
15. Člankom 3. Pravilnika u proračun Sveučilišta kao pravne osobe ulaze svi prihodi i rashodi Sveučilišta, a iz čl. 4. st. 1. Pravilnika slijedi da proračun sadržava sve prihode i rashode te primitke i izdatke sistematizirane financijskim propisima, a izrađeni su uvažavajući zakone i druge propise.
16. Prema tome, jasno je da autonomija sveučilišta i njegovih sastavnica, što je nesporno i tužitelj u sebi sadrži i autonomiju stavljanja proračuna ali i obvezu ispunjavanja svih obveza pa i onih predviđenih kolektivnim ugovorom.
Kako Fakultetsko vijeće ima pravo i obvezu donositi proračun visokog učilišta u koji ulaze svi prihodi i rashodi, s time da prihode čine sredstva iz raznih izvara a ne samo iz prihoda državnog proračuna (čl. 107. ZZDVO), prema pravnom shvaćanju suca izvjestitelja time što tužitelj nije svojim autonomnim aktima koje ima ovlast sam autonomno donositi nije predvidio izdatke za prava iz kolektivnog ugovora, pa i izdatke za dodatke na ime posebnih uvjeta rada, niti je očito smatrao potrebnim izmijeniti donesene proračune da bi se i toj obvezi udovoljilo iz sredstva prihodovne strane proračuna ne može na strani tuženice ležati odštetna odgovornost za izdatke tužitelja koje je on po zakonu morao izvršavati, neovisno što tuženica nije izvršila doznaku sredstva posebno i za podmirenje izdataka na ime prava radnika na dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada.
17. Slijedom navedenog pravno shvaćanje, kojeg iznosim u ovom izdvojenom mišljenju, trebalo je glasiti:
Odredba čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kojom je propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni ih proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke znači da ne postoji odgovornost države za sve isplate koje vrše poslodavci već je na poslodavcu odgovornost da sukladno zakonu i drugom propisima sredstva raspoređuje tako da može ispunjavati uredno sve svoje obveze.
Zagreb, 17. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
