Poslovni broj: Usž-1782/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić , predsjednice vijeća , Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan , članice vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja NTiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupnog po opunomoćeniku Leu Farkašu , odvjetniku iz Požege , Arslanovci 24 , OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske , Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1 , Zagreb , OIB: 66486182714 , radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku , poslovni broj: Us I-869/2024-6 od 12. ožujka 2025. , na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025. ,

pretpostavljam da je

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku , poslovni broj: Us I-869/2024-6 od 12. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika , KLASA: UP/II 560-01/24-01/154 , URBROJ: 512-2501-24-2 od 9. svibnja 2024. i rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske , Uprave za ljudske potencijale , Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima , Službe za poslove obrane , Područnog ureda za poslove obrane Osijek , KLASA: UP/I 560-01/24-01/567 , URBROJ: 512M2-76-24-2 od 21. ožujka 2024. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 9. svibnja 2024. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 21. ožujka 2024., kojim je odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite Mjesne zajednice Bektež (dalje: NZ Bektež) za razdoblje od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

3. Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe da mu nije dana mogućnost sudjelovanja u upravnom sporu jer unatoč tome što je držana rasprava kojoj je nazočio i on osobno, prvostupanjski sud ga je odbio je saslušati. Smatra da su na opisani način na njegovu štetu povrijeđena načela izjašnjavanja stranke i usmene rasprave. Dalje navodi da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog saslušanja svjedoka te mu je na taj način onemogućeno sudjelovati u upravnom sporu jer nije mogao postavljati pitanja svjedocima koji su bili saslušani u upravnom postupku bez njegova sudjelovanja i bez mogućnosti da svjedocima postavlja pitanja. Osporava i zaključak prvostupanjskog suda da on nije bio pripadnik naoružanih odreda NZ Bektež s obzirom na to da suprotno proizlazi iz suglasnih izjava svjedoka. Ističe da je imao svoje naoružanje što proizlazi iz prijepisa oružnog lista koji je izdan 2000. godine, a ne 2010., kako je to pogrešno navedeno u presudi. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je pobijana presuda zakonita i donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7. Upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 2. kolovoza 2023. za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja na temelju pripadnosti NZ Bektež za razdoblje od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Iz zahtjeva proizlazi da je tužitelj sudjelovao u izgradnji bunkera i držao stražu, a priložio je izjave svjedoka CT i ĐT te oružni list od 29. kolovoza 2000. za držanje i nošenje oružja, lovačkih puški.

8. U upravnom postupku saslušan je tužitelj i svjedoci ĐT i CT, pribavljeni su podaci iz evidencija Ministarstva obrane Republike Hrvatske te je izvršen uvid u popis pripadnika Narodne zaštite bivšeg Ureda za obranu Požege.

8.1. Iz podataka službene evidencije proizlazi da tužitelj nije evidentiran kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata te nije evidentiran na popisima pripadnika Narodnih zaštita.

8.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da se javio u odrede mjesne zajednice Bektež čim je „krenula narodna zaštita i držanje straža“, da je bio pripadnik tih odreda pod zapovjedništvom CT te je imao vlastito naoružanje, lovački karabin i sačmaricu za koje posjeduje oružni list. Izjavio je da je držao straže u bunkeru, da su bili u više situacija da su skoro i pucali te da je zadatke obavljao u kontinuitetu od srpnja 1991. Osim oružnog lista, druge materijalne dokaze ne posjeduje.

8.3. Svjedoci ĐT, predsjednik Kriznog štaba i CT, zapovjednik NZ Bektež, potvrdili su navode tužitelja da je u traženom razdoblju bio pripadnik naoružanih odreda Bektež od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., da je obavljao dužnost pripadnika-vojnika stražara i imao je svoje naoružanje. Ostali su kod pisanih izjava od 5. lipnja 2022.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i sudskog spisa te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, članak 3. stavke 1. i 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., 98/19. i 84/21.; dalje: Zakon), koje je citirao u pobijanoj presudi.

10. Za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata podnositelj zahtjeva mora kumulativno ispuniti uvjete iz članka 3. stavaka 1. i 2. Zakona, odnosno morao je pripadati jednoj od sastavnica oružanih snaga Republike Hrvatske ili naoružanim odredima Narodne zaštite, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. te je u tom razdoblju morao sudjelovati u obrani suvereniteta Republike Hrvatske na način da je pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj svezi s tim otporom.

11. Budući da iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je tužitelj u predmetnom razdoblju obavljao aktivnosti, stražarenje i dežuranje, koje se ne mogu smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje traženog statusa.

12. Napominje se tužitelju da je status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata osobno pravo koje se utvrđuje samo ako su u odnosu na određenu osobu kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 3. stavaka 1. i 2. Zakona. S obzirom na to da je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava kumulativne uvjete jer nije pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj svezi s tim otporom čak i kada bi se prihvatili iskazi svjedoka da je tužitelj bio pripadnik naoružanih odreda Bektež od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., isto ne bi bilo od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari.

13. Nadalje, iz sudskog spisa proizlazi da je u prvostupanjskom upravnom sporu održano ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tužitelja osobno te su opunomoćeniku tužitelja dostavljeni podnesci tuženika te stoga ovaj Sud smatra da je tužitelju , u skladu s člankom 6. ZUS-a , dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodi te činjeničnim. i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Tužitelj pogrešno poistovjećuje sudjelovanje stranke u postupku (koji se ostvaruje podnescima te sudjelovanjem stranke na usmenoj raspravi i pri provedbi dokaznih radnji), sa dokaznim sredstvom saslušanje stranke. S obzirom da je tužitelj i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, imao mogućnost, koju je iskoristio, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to mu nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti u upravnom sporu.

14. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi ( članak 49. stavak 3. ZUS-a ). Osnovano je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio nepotrebnim budući da su svjedoci , čije je saslušanje predloženo, usmeno saslušani u upravnom postupku. Također iz zapisnika o njihovom saslušanju koji se nalaze u spisu tuženika proizlazi da su isti saslušani u prisutnosti tužitelja te su stoga navodi tužitelja da mu u upravnom postupku nije omogućeno da svjedocima postavlja pitanja u suprotnosti sa sadržajem zapisnika koje je tužitelj potpisao.

15. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

16. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić