Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-640/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i naplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-186/2025-8 od 2. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba se djelomično uvažuje, a u pretežnom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-186/2025-8 od 2. svibnja 2025.

a) preinačuje u dijelu točke II izreke u pogledu određenih zateznih kamata za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do dana plaćanja na način da se one od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

b) potvrđuje u točki I izreke, preostalom dijelu točke II izreke i u točki II izreke

II Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu 5140030250-60010478769/2008 sklopljenog dana 31. ožujka 2008. godine između tužitelja EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju - Osijek, Kapucinska 29), a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed“.

II. Nalaže se Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju - Osijek, Kapucinska 29), da tužitelju EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 647,44 EUR (šestočetrdesetsedameuračetrdesetčetiricenta) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 21.travnja 2008. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju - Osijek, Kapucinska 29) da tužitelju EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 428,08 EUR, sa zateznim kamatama počev od dana 2. svibnja 2025. po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o kreditu 5140030250-60010478769/2008 od 31. ožujka 2008. (u daljnjem tekstu: Ugovor) sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženikove pravne prednice kao kreditora kojim se korisnica kredita obvezala platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed, kao i zahtjev za povrat plaćenog temeljem te ništetne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja te naknade pa do vraćanja.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženikova pravna prednica kao kreditor 31. ožujka 2008. sklopili Ugovor za kupnju stana kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita iznos od 44.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok vraćanja 27 godina u jednakim mjesečnim anuitetima i da je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga od 1,5%, koja je tužiteljici naplaćena 21. travnja 2008. u iznosu od 4.878,12 kn / 672,00 eura.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u ugovor unijela i nametnula spomenutu odredbu o naknadama jer da je riječ o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane banke, a na spomenute odredbe tužiteljica, kao potrošač da nije mogla utjecati niti izbjeći njihovo ugovaranje. O toj odredbi da se nije uopće pregovaralo i da zaposlenici banke nisu tužiteljici objasnili zašto se plaćaju te naknade i po kojim kriterijima su utvrdili visinu naknade za obradu kredita.

8. Sukladno članku 96. stavku 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a iz raspravne građe ne proizlazi da je tuženik to učinio. Prvostupanjski sud je utvrdio da je riječ o jednostranoj odluci banke koja da je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula tužiteljici kao potrošaču odredbu o naknadi za obradu kredita i koja da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu članka 102. stavka 1. ZZP/07.

9. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da nije osnovan prigovor zastare potraživanja pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 7. Ugovora ništetna, znači da rok za tužiteljičin restitucijski zahtjev nije ni počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22,156/22 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

10. Kako je utvrđena ništetnost odredbe članka 7. predmetnog Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 647,44 EUR.

11. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. o kojima ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ali ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se žalitelj poziva, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika.

12. Neosnovani su žalbeni navodi da sporna odredba o naknadi za obradu kredita predstavlja cijenu i da se o primjerenosti cijene ne može raspravljati u kontekstu poštenosti, pa da bi stoga bila isključena procjena njezine nepoštenosti. Naime, navedena odredba je akcesornog značaja i samim tim ne može biti obuhvaćena pojmom glavnog predmeta ugovora, odnosno cijenom.

13. O spornoj odredbi članka 7. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale, jer je ta odredba kao i ostale ugovorne odredbe bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Tuženik nije ni na koji način prezentirao o kakvim je točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu riječ niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u članku 99. ZZP/07 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. U žalbi se pogrešno zaključuje da iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da ona nije čitala predmetni Ugovor, budući je tužiteljica u svom iskazu navela da se ne može sjetiti je li prije potpisivanja predmetnog Ugovora istoga i pročitala s obzirom na protok vremena (Ugovor je sklopljen više od 17 godina prije njenog saslušanja), a neovisno o tome je tuženik bio dužan informirati je o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, što je evidentno izostalo.

15. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu članka 102. stavka 1. ZZP/07 nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade, te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu da nije razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja je kao takva uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

16. Tuženik se poziva na odredbe Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) međutim ista se ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013.

17. Neosnovani su žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara. Naime, u odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti valja ukazati na sadržaj odredbe članka 328. ZOO-a prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. U odnosu na restitucijski zahtjev valja navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (zaključak Su IV-47/20 Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednice od 30. siječnja 2020.). Neosnovano smatra tuženik da je zastara postavljanja restitucijskog zahtjeva nastupila protekom 5 godina od sklapanja ugovora, jer je restitucija posljedica ništetnosti i ne može zastarni rok za restitucijski zahtjev početi teći prije utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

18. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici, primjenom članka 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

19. I odluka o troškovima postupka je u svemu zakonita i pravilna.

20. Nije, međutim, u točki II izreke pobijane presude pravilno određena stopa zateznih kamata na dosuđenu svotu u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do dana plaćanja, jer se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. stopa zateznih kamata određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena (Uredba o izmjeni Zakona o obveznim odnosima", Narodne novine", broj 156/22), a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja stopa zateznih kamata se određuje se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 155/23)

21. Slijedom navedenog žalbu je trebalo djelomično uvažiti, a u pretežnom dijelu odbiti kao neosnovanu, pa je stoga odlučeno kao u točki miI pod a) izreke na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a, a kao u točki I pod b) izreke na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

22. S obzirom da je žalitelj u žalbi uspio samo u neznatnom dijelu to je njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi troškove žalbe valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavka 5. ZPP-a.

U Dubrovniku, 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković