Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-816/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Juraju Blažičku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-154/08, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv točki I, II i IV izreke presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3007/25-12 od 26. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Žalba se djelomično uvažuje, a u pretežnom dijelu odbija kao neosnovana te se pobijane točke I, II i IV izreke presude i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3007/25-12 od 26. rujna 2025.

a) preinačuju:

- u dijelu točke II izreke presude kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom na način da taj dio sad glasi:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 329,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana."

- u rješenju kojim je utvrđeno da vrijednost predmeta spora iznosi 1.452,27 eura na način da isto sad glasi:

"Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 125,05 eura."

b) potvrđuje u točki I, preostalom dijelu točke II i točki IV izreke presude

II Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je doslovno:

"p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012014396 od 10. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice GR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna)“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici GR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 125,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 28. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.452,27 eura."

2. Protiv točki I, II i IV izreke navedene presude i rješenja pravodobnu žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva, a podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je u pretežnom dijelu neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012014396 od 10. listopada 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor) sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna)“ kao i zahtjev za povrat plaćenog temeljem te ništetne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja te naknade pa do vraćanja.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 10. listopada 2006. sklopili Ugovor za kupnju garaže, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita iznos od 11.185,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 177 mjeseci i da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1%, koja je tužiteljici naplaćena 27. listopada 2006. u iznosu od 942,19 kn / 125,05 eura.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u ugovor unijela i nametnula spomenutu odredbu o naknadama jer da je riječ o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane banke, a na spomenute odredbe tužiteljica, kao potrošač da nije mogla utjecati niti izbjeći njihovo ugovaranje. O toj odredbi da se nije uopće pregovaralo i da zaposlenici banke nisu tužiteljici objasnili zašto se plaćaju te naknade i po kojim kriterijima su utvrdili visinu naknade za obradu kredita.

8. Sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a iz raspravne građe ne proizlazi da je tuženik to učinio. Prvostupanjski sud je utvrdio da je riječ o jednostranoj odluci banke koja da je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula tužiteljici kao potrošaču odredbu o naknadi za obradu kredita i koja da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

9. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da nije osnovan prigovor zastare potraživanja pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 12.3. Ugovora ništetna, znači da rok za tužiteljičin restitucijski zahtjev nije ni počeo teći, a da sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22,156/22 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

10. Kako je utvrđena ništetnost odredbe članka 12.3. predmetnog Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 125,05 eura.

11. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. o kojima ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ali ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se žalitelj poziva, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika.

12. Neosnovani su žalbeni navodi da sporna odredba o naknadi za obradu kredita predstavlja cijenu i da se o primjerenosti cijene ne može raspravljati u kontekstu poštenosti, pa da bi stoga bila isključena procjena njezine nepoštenosti. Naime, navedena odredba je akcesornog značaja i samim tim ne može biti obuhvaćena pojmom glavnog predmeta ugovora, odnosno cijenom.

13. O spornoj odredbi članka 12.3. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale, jer je ta odredba kao i ostale ugovorne odredbe bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Tuženik nije ni na koji način prezentirao o kakvim je točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu riječ niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u članku 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu članka 87. ZZP/03 nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade, te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu da nije razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja je kao takva uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

16. Neosnovani su žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara. Naime, u odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti valja ukazati na sadržaj odredbe članka 328. ZOO-a prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. U odnosu na restitucijski zahtjev valja navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (zaključak Su IV-47/20 Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednice od 30. siječnja 2020.). Neosnovano smatra tuženik da je zastara postavljanja restitucijskog zahtjeva nastupila protekom 5 godina od sklapanja ugovora, jer je restitucija posljedica ništetnosti i ne može zastarni rok za restitucijski zahtjev početi teći prije utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

17. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Žalba je osnovana u dijelu kojim se napada utvrđena vrijednost spora od 1.452,27 eura, koju je prvostupanjski sud utvrdio da za deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura, sukladno članku 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18 i 51/23) predstavlja dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 125,05 eura, pa zbroj ukupno iznosi 1.452,27 eura.

18.1. Člankom 37. stavkom 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Međutim, u konkretnom slučaju nema primjene navedenog članka 37. stavka 1. ZPP- a, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva za naplatu iznosa od 125,05 eura i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Takvo stajalište proizlazi i iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x- 155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge). Stoga je žalbu valjalo djelomično uvažiti i vrijednost predmeta spora utvrditi u visini od 125,05 eura prema visini kondemnatornog zahtjeva pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja pod a) alineji drugoj na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

19. Prema vrijednosti predmeta spora od 125,05 eura tužitelju je temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. i 2. ZPP-a trebalo priznati troškove zastupanja po odvjetniku koji se sastoji od troška sastava tužbe od 25. travnja 2025. godine u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 i 107/25 - dalje u tekstu: OT) , troška zastupanja na ročištu 18. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9. točka 1. OT-a, troška sastava podneska od 2. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8. točki 1.OT-a, troška zastupanja na ročištu 12. rujna 2025. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9. točki 1. OT-a, ukupno 200 eura, što uvećano za PDV (25%) iznosi 250,00 eura, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,08 eura, sveukupno iznos od 329,63 eura, uvećano za zatezne kamate po stopi određenoj po članku 29. stavcima 1. i 2. ZOO-a od dana donošenja presude 26. rujna 2025. do isplate. Slijedom navedenog valjalo je, dakle, preinačiti odluku o parničnom trošku i odlučiti je kao u izreci ove presude i rješenja pod a) alineji prvoj na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

20. Budući žalba u odluci o glavnom zahtjevu nema opravdanja, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja pod b) na temelju članka 368. stavku 1. ZPP-a.

21. Kako je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu svoje žalbe u odnosu na sporedno potraživanje valjalo je odbiti kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka pa je stoga odlučeno kao u izreci pod II temeljem članka 154. stavka 4. ZPP-a.

U Dubrovniku, 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković