Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-734/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1181/2025-8 od 20.kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba se djelomično uvažuje, a u pretežnom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1181/2025-8 od 20.kolovoza 2025

a) preinačuje:

- u točki III izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na način da taj dio sad glasi:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 267,15 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. kolovoza 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

b) potvrđuje u preostalom dijelu

II Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu 718- 50- 3970680 koji su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 15.03.2007. godine, a koja glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 isplatiti tužiteljici EČ, [adresa], OIB: 93838705024u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 451,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. srpnja 2007. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi parnični trošak 1.079,65 EUR uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana 20.kolovoza 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a tužitelju naloži naknaditi mu troškove parničnog postupka uvećane za zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i troškove predmetne žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana i to samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj 718-50-3970680 koji su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15. ožujka 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor) i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 451,78 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7 Među strankama je nesporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopila Ugovor za kupnju vozila, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.268,99 CHF, koji kredit je u cijelosti otplaćen 22. travnja 2013. Nesporno je da je člankom 3. Ugovora utvrđena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, da je tužiteljici prilikom isplate, odnosno korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 451,78 EUR, a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva (članak 3. Ugovora o kreditu) sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja 6. srpnja 2007.

8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i pitanje zastare.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je Ugovor radi kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe tužiteljica sklopila po unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, niti su joj bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade.

10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na članke 3., 59., 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, nepoštena i ništetna, slijedom čega u smislu članka 323. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe.

11. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 451,78 EUR, prvostupanjski sud pozivom na članak 1111. ZOO-a prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade pozivom na članak 1115. ZOO-a.

12. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

13. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe.

14. Tuženik osporava pravilnost zaključka suda da se o odredbi potrošačkog ugovora o naknadi za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da bi ista bila protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer da tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, propisana člankom 84. ZZP/03, jer da naknada za obradu kredita predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade kredita, a za koju odredbu je sud istovremeno utvrdio da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

15. Prema članku 81. stavku 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

18. Međutim, budući da iz tužiteljičinog stranačkog iskaza proizlazi da se s njom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

19. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz članka 81. stavka 2. ZZP/03, jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj sporne odredbe, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

20. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP/03.

21. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

22. Tuženik u žalbi osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe članka 84. ZZP/03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. Pravilno tuženik u razlozima žalbe ukazuje da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi na ime troškova obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje te odredbe za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.

23.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), nije riječ o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra tuženik, budući iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da je riječ o "troškovima obrade", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.

23.2. U vezi žalbenih navoda treba razjasniti koje su to odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. To su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, konkretno u ovom slučaju, kao Ugovor o kreditu. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, ugovor u kojem nije određen iznos novca koji se daje na korištenja, naknada za korištenje tog novca i kojim nije određen rok za povrat novca, nije ugovor o kreditu. Prema tome, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija poštenost se ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporna odredba o naknadi troškova za obradu kredita i ne može se smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što je uključena u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. U toj situaciji, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.

23.3. Na žalbene navode treba još reći da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako je točno da je prema članku 84. ZZP/03 dopušteno testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su člankom 1021. ZOO-a definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena. jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne.

24. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

25. Prilikom ocjene poštenosti, imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03, potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač - tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

27. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kad se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, člancima 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tad važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

29. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u članku 3. tog Ugovora, tužiteljica preuzela i obvezu snošenja drugih troškova veznih uz izradu Ugovora, npr. sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe (navedeno u članku 9. Ugovora). Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

30. Dakle, sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, a u vezi s člancima 83. i 85. ZZP/03 ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući nije riječ o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

31. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu stoga pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora u smislu članka 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe temeljem članka 323. ZOO-a.

32. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost sporne odredbe predmetnog Ugovora zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva tuženikovu nesavjesnost, tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 451,78 EUR, to je prvostupanjski sud pravilno naložio tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama u skladu s člankom 1115. ZOO-a od dana plaćanja tzv. ulazne naknade, kao dana kad je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

33. Vezano za prigovor zastare prvostupanjski sud je pravilno, suprotno žalbenim navodima, taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na tužiteljeičinu novčanu tražbinu s osnove tzv. ulazne naknade, jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022- 2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. Na žalbene navode da je tužbeni zahtjev za isplatu trebalo odbaciti, jer da tražbina dospijeva tek pravomoćnošću ove presude, treba reći da je prvostupanjski sud pravilno isključivo početak tijeka zastarnog roka vezao uz pravomoćnost ove presude.

35. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP odbiti kao neosnovanu tuženikovu žalbu protiv točki I i II izreke presude i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu pa je stoga odlučeno kao u točki I pod b) izreke ove presude.

36. Žalba je osnovana u dijelu kojim se napada utvrđena vrijednost spora od 1.362,00 eura, koju je prvostupanjski sud utvrdio raspravnim rješenjem od 3. lipnja 2025, koji se sastoji od zbroja vrijednosti deklaratornog zahtjeva u iznosu od 875,23 EUR te vrijednosti kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 451,78 EUR.

36.1. Člankom 37. stavkom 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Međutim, u konkretnom slučaju nema primjene navedenog članka 37. stavka 1. ZPP- a, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva za naplatu iznosa od 451,78 EUR i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Takvo stajalište proizlazi i iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x- 155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge). Stoga je vrijednost predmeta spora valjalo utvrditi u visini od 451,78 EUR prema visini kondemnatornog zahtjeva.

36.2. Prema vrijednosti predmeta spora od 451,78 EUR tužiteljicu je temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a trebalo priznati troškove zastupanja po odvjetniku koji se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 i 107/25 - dalje u tekstu: OT) , troška sastava podneska od 12. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. točki 1.OT-a, te troška zastupanja na ročištu od 2. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. OT-a, ukupno 150,00 EUR, što uvećano za PDV (25%) ukupno iznosi 187,50 EUR, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 EUR, sveukupno iznos od 267,15 EUR, uvećano za zatezne kamate po stopi određenoj po članku 29. stavcima 1. i 2. ZOO-a od dana donošenja presude 20. kolovoza 2025. do naplate. Slijedom navedenog valjalo je, dakle, preinačiti odluku o parničnom trošku i odlučiti je kao u izreci ove presude pod a) na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

37. Kako je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu svoje žalbe u odnosu na sporedno potraživanje valjalo je odbiti kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka pa je stoga odlučeno kao u izreci pod II temeljem članka 154. stavka 4. ZPP-a.

Dubrovnik, 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković