Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2320/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-532/2024-10 od 3. travnja 2025., dana 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja LĐ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-532/2024-10 od 3. travnja 2025., u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 270,00 EUR do iznosa od 690,58 EUR (za iznos od 420,58 EUR), zajedno sa zateznom kamatom.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn- 532/2024-10 od 3. travnja 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da isplati tuženiku iznos od 270,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate, te u točki II. izreke (odluka o troškovima postupka), i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja LĐ za isplatu iznosa od 270,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate.

2. Nalaže se tužitelju LĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, trošak parničnog postupka u iznosu od 300,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 17. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju LĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, trošak žalbenog postupka u iznosu od 125,00 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja LĐ za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 196,06 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 270,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se zahtjev tužitelja odbija u dijelu kojim traži isplatu više zatraženih zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 270,00 eura te u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 420,58 eura (preko dosuđenog iznosa od 270,00 eura do iznosa od 690,58 eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 210,29 eura od 8. listopada 2011. te na iznos od 210,29 eura od 14. studenog 2011. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 271,33 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja (3. travnja 2025.) pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv točke I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je djelomično odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je djelomično odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva, žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelj u bitnome ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio visinu neimovinske štete koja je tužitelju prouzročena neosnovanim lišenjem slobode. Tužitelj smatra kako utuženi iznos od 690,58 EUR predstavlja primjereni iznos za dva dana neosnovanog lišenja slobode, tj. 345,29 EUR po danu neosnovanog lišenja slobode, radi čega je tužbeni zahtjev trebao biti u cijelosti usvojen, a ne samo u iznosu od 270,00 EUR, tj. 135,00 EUR po danu neosnovanog lišenja slobode. Navodi da je takva visina za jedan dan neosnovanog zatvaranja u skladu sa praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 196,06 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 39,81 EUR.

3. Protiv točke I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je djelomično usvojen tužbeni zahtjev te protiv točke II. prvostupanjske presude, žalbu podnosi tuženica zbog bitnih povreda parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica u bitnome ističe kako je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo, uzevši u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio njezin prigovor zastare kao neosnovan. Nadalje, čak i da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, tuženica ističe kako potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan neosnovanog lišenja slobode ne može egzistirati kao cjelina. Naime, pravična novčana naknada za neosnovano zatvaranje se mora utužiti kao cjelina, tj. za cjelokupni boravak u zatvoru, dok tužitelj utužuje svaki pojedini dan u zatvoru kao zasebnu neimovinsku štetu. Tuženica smatra da takvo postupanje tužitelja predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja i nedopušteno raspolaganje stranke iz čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Naposljetku, što se tiče visine štete, tuženica smatra da je primjerena naknada štete za jedan dan neosnovanog lišenja slobode iznosi 37,16 EUR. Tuženica posljedično prigovara i odluci o trošku parničnog postupka. Slijedom svega navedenoga, tuženica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 125,00 EUR, tj. trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženice je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane neosnovanim lišenjem slobode u iznosu od 690,58 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja ne iznos od 345,29 EUR teče od 8. listopada 2011. do isplate, a na iznos od 345,29 EUR teče od 14. studenog 2011. do isplate.

6.1. Tužitelj je bio neosnovano lišen slobode 1240 dana i to od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine. U ovom postupku tužitelj ne traži naknadu za sve dane neosnovanog lišenja slobode već samo za štetu koju je zbog neosnovanog lišenja slobode pretrpio dane 7. listopada 2011. godine i 13. studenog 2011.

6.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 270,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate, tj. 135,00 EUR po danu neosnovanog lišenja slobode. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja u preostalom zatraženom iznosu od 420,58 EUR kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dio dosuđenog iznosa od 135,00 EUR teče od 8. listopada 2011. do 9. travnja 2020., odnosno na dio dosuđenog iznosa od 135,00 EUR teče od 14. studenog 2011. do 9. travnja 2020.

7. Tužitelj je izvorno pokrenuo dva odvojena parnična postupka za naknadu neimovinske štete, međutim, prvostupanjski sud je odlučio predmetu broj Pn- 532/2024 pripojiti predmet Pn-610/2024, budući da se tužbeni zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te parnice teku između istih osoba, s jedinom razlikom u tome da u svakom predmetu tužitelj traži naknadu štete za različiti dan boravka u pritvoru/istražnom zatvoru. Navedeni predmetni su spojeni rješenjem prvostupanjskog suda, donesenog na ročištu održanom 14. veljače 2025. (list 80 spisa), sukladno čl. 313. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: . 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP). Predmet Pn-610/2024, koji je tužbom pokrenut dana 16. veljače 2024., pripojen je starijem predmetu Pn-532/2024, koji je tužbom pokrenut ranije, dana 30. siječnja 2024.

8. Predmetni postupak predstavlja spor male vrijednosti, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, sukladno članku 458. stavku 1. ZPP-a.

9. Prema odredbi čl. 467. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu predmet razmatranja u postupku pred drugostupanjskim sudom.

10. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženice, nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

12. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno sljedeće:

- da se protiv tužitelja vodio kazneni postupak radi sumnje da je počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08. – dalje: KZ/97),

- da je tužitelj bio u pritvoru, odnosno u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine, tj. 1240 dana ili tri godine i 144 dana

- da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva, a tu je presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine

- da je presudom Vrhovnog suda tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da je tužitelju presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske uručena 9. siječnja 2020. godine,

- da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske 10. travnja 2020. godine radi naknade štete koja je tužitelju nastala neosnovanim lišenjem slobode

- da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u predmetu UP/I-702- 03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. godine ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura za 1240 dana u kojima je tužitelj bio neosnovano lišen slobode, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u istražnom zatvoru

- da je predmetnim dopisom tužitelj upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske

- da je tužitelj smatrao da je ponuđeni iznos neprimjeren te je 30. siječnja 2024. godine, odnosno 16. veljače 2024., pokrenuo predmetni parnični postupak

13. U predmetnom postupku je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je neosnovan prigovor zastare, kojeg je tuženica istaknula u tijeku prvostupanjskog postupka te koji prigovor ponovno ističe u tijeku drugostupanjskog postupka. Drugim riječima, potraživanje tužitelja je zastarjelo u cijelosti, a što će ovaj sud drugog stupnja obrazložiti u nastavku ove presude.

14. Institut naknade štete radi neosnovanog lišenja slobode uređuju odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, 152/2008, 76/2009, 80/2011, 143/2012, dalje u tekstu: ZKP/97) u Glavi XXX pod naslovom - Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba. Unatoč donošenju novog ZKP-a, navedena glava ZKP/97 se i dalje primjenjuje do donošenja posebnog zakona, a kako je to propisano čl. 573. alinejom 3. novog Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022, 36/2024).

14.2. Osoba koja je bila neosnovano lišena slobode ima pravo na naknadu štete, a kako je to propisano odredbama članka 476. (čl. 494.) i članka 480. (čl. 498.) ZKP/97. Tako je člankom 480. st. 1. toč. 1. (čl. 498.) izričito propisano da pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

14.3. U konkretnom slučaju se upravo to i dogodilo – tužitelj je proveo 1240 dana u pritvoru, a naposljetku je pravomoćnom presudom oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva.

14.4. Nadalje, člankom 477. (čl. 495.) st. 1. i 2. ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

14.5. Tužitelj je pravomoćno oslobođen optužbe u postupku u kojem je viši sud rješavao povodom žalbe na prvostupanjsku presudu, tj. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine je potvrdio presudu Županijskog suda u Splitu K-13/18 kojom je tužitelj oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva.

14.6. Tužitelju je presuda višeg suda dostavljena dana 9. siječnja 2020. godine, te je od idućeg dana počeo teći zastarni rok od 3 godine, sve u smislu čl. 477. st. 1. ZKP/97. Kada bi zastarni rok tekao nesmetano, bez zastoja i prekida tijeka zastare, tražbina tužitelja bi zastarjela dana 10. siječnja 2023. godine.

14.7. Međutim, tužitelj se, dana 10. travnja 2020., obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske radi postignuća nagodbe o postojanju štete radi neosnovanog lišenja slobode te dobrovoljnoj isplati naknade štete, a isto predstavlja i procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u parničnom postupku.

14.8. Člankom 478. st. 1. i 2. (čl. 496.) ZKP/97 propisano je da, nakon što se oštećenik obrati Ministarstvu pravosuđa radi postizanja nagodbe, ako njegov zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Dok traje postupak nagodbe pred Ministarstvom pravosuđa, ne teče zastarni rok od tri godine.

14.9. Ministarstvo pravosuđa se obratilo tužitelju dopisom od 2. veljače 2023. godine te je ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura, a tužitelj, nezadovoljan nagodbenim prijedlogom, pokreće predmetni postupak dana 30. siječnja 2024., odnosno 16. veljače 2024.

15. Prvostupanjski sud smatra da je zastarni rok od tri godine bio u zastoju od dana kada se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa sve do dana kada se Ministarstvo pravosuđa obratilo tužitelju sa svojim nagodbenim prijedlogom, tj. od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud smatra da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo.

16. Međutim, takvo tumačenje prvostupanjskog suda u vezi zastoja zastare je pogrešno, budući da zastoj zastare u konkretnom predmetu traje svega tri mjeseca, a što će se dodatno obrazložiti u nastavku.

17. Utjecaj zastoja zastare definiran je odredbom čl. 238. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

18. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva Ministarstvu pravosuđa zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao svega tri mjeseca, budući da je protekom roka od tri mjeseca oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je za čitavo to razdoblje trajao zastoj zastare, imajući u vidu ovlaštenje tužitelja da po proteku tri mjeseca podnese tužbu nadležnom sudu. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju da se Ministarstvo nikada ne obrati tužitelju, zastara nikada ne bi nastavila teći i nikada ne bi mogla ni nastupiti, a što nije prihvatljivo.

19. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020. pa sve do 10. srpnja 2020. Nadalje, do podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020. već je protekao određeni rok zastare koji je počeo teći od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., koja je zaprimljena dana 9. siječnja 2020. i taj rok je nastavio teći nakon zastoja zastare od tri mjeseca. Dakle, kako je od primitka oslobađajuće odluke dana 9. siječnja 2020. do podnošenja tužbe u ovom postupku dana 30. siječnja 2024., odnosno 16. veljače 2024., proteklo više od četiri godine, od kojeg se razdoblja oduzima tri mjeseca kad zastara nije tekla odnosno kad je trajao zastoj zastare, jasno je da je protekao trogodišnji zastarni rok, propisan člankom 477. stavak 1. ZKP/97.

20. Također valja i istaknuti da prijedlog za sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura za 1240 dana u kojima je tužitelj bio neosnovano lišen slobode, koji je Ministarstvo pravosuđa uputilo tužitelju dopisom od 2. veljače 2023., ne predstavlja priznanje duga niti stvara pravni učinak prekida zastare, u smislu čl. 240. i 245. ZOO-a.

20.1. Priznanje duga, u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

20.2. Očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga na način kako je to propisano odredbom čl. 240. ZOO-a, koje za posljedicu ima prekid zastarijevanja, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe u smislu odredbe čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski i to sukladno odredbama posebnog zakona (ZKP/97), koju ponudu je tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije niti sklopljen. Pritom se napominje da činjenica priznanja pravne osnovanosti zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor protivne strane kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno odredbi čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

20.3. Prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev- 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO-a može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

21. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo, radi čega je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

22. Prvostupanjski sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev, međutim, takvo odbijanje je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud pogrešno otklonio prigovor zastare kojeg je istaknula tuženica te se upustio u ocjenu visine štete koja je prouzročena tužitelju, pritom ocijenivši da primjeren iznos naknade štete iznosi 135,00 EUR po danu neosnovanog lišenja slobode, tj. 270,00 EUR ukupno za oba dana neosnovanog lišenja slobode, dok je preostali zatraženi iznos od 420,58 EUR ocijenio neosnovanim.

23. Dakle, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 270,00 EUR do iznosa od 690,58 EUR (za iznos od 420,58 EUR), zajedno sa zateznom kamatom. Stoga je odlučeno kao u točki I. drugostupanjske presude.

24. Međutim, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan te je valjalo, primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu, tj. odbiti tužbeni zahtjev u iznosu od 270,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki II. stavku 1. drugostupanjske presude.

25. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u postupku, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, preinačena je odluka o troškovima postupka te je odlučeno kao u točki II. stavku 2. ove drugostupanjske odluke.

25.1. Naime, prema ocjeni suda drugog stupnja, tuženica je u cijelosti uspjela u sporu te je tužitelj, primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), dužan nadoknaditi tuženici nužne troškove parničnog postupka u cijelosti.

25.2. Uzevši u obzir vrijednost predmeta spora i zahtjev za naknadu parničnog troška kojeg je tuženica postavila na ročištu od 14. veljače 2025. (list 81 spisa), tuženici je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu, održanom 14. veljače 2025. godine u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), tj. ukupno 150 bodova ili 300,00 eura (Tbr. 54. Tarife). Tuženica je tražila te ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, tj. od dana donošenja ove drugostupanjske odluke, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki II. stavku 2. ove drugostupanjske odluke.

26. Nadalje, budući da je sa žalbom u cijelosti uspjela, tuženica ima pravo i na naknadu troška žalbenog postupka. Tuženici je priznat trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 125,00 eura (Tbr. 10.1. Tarife). Stoga je odlučeno kao u točki III. ove drugostupanjske odluke.

27. Naposljetku, sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 17. prosinca 2025.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević