REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2701/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Kelava Zorica, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Propuls d.o.o., OIB: 12518683193, sa sjedištem u Zagrebu, Županići 2 e, zastupanog po punomoćnici Nataši Kovač Ričko, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2853/2024-3 od 5. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-216/2024-65 od 22. kolovoza 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-216/2024-69 od 10. rujna 2024., u sjednici održanoj 16. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e:

I Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja pod brojevima 1., 3. i 8. se odbija.

II Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja pod brojevima 2., 4., 5., 6., 7., 9., 10. i 11. te u odnosu na povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2853/2024-3 od 5. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-216/2024-65 od 22. kolovoza 2024.

1.2. Tužitelj se u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje u tekstu: ZPP) te postavlja jedanaest pitanja, navodeći da se radi o pravnim pitanjima važnim za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu obzirom da pobijana odluka o određenim pravnim pitanjima odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske te da o određenim pravnim pitanjima nema odluke nižestupanjskih sudova.

1.3. Tužitelj prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP, navodeći da mu je u prvostupanjskom i u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje u tekstu: Konvencija), i to pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH, pravo na osobni i obiteljski život, dostojanstvo, ugled i čast iz čl. 35. Ustava RH, pravo na pošteno suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije te pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno čl. 8. st. 1. Konvencije.

1.3.1. Tužitelj ističe da nižestupanjske presude nemaju razloga o odlučnoj činjenici, odnosno je li se kritika ĆK temeljila ili nije na istinitim i potpunim informacijama, pri čemu je ocjena tužitelja da tuženik nije bio u dobroj vjeri. Nadalje, tužitelj ističe da je dokazao, a što sud u pobijanoj odluci nije cijenio, uzročno posljedičnu vezu i samu štetu obzirom da je dostavio komentare čitatelja ispod objavljenog videa, a da sudovi nisu ispitali prirodu i kontekst tih komentara kao ni to je li tuženik poduzeo odgovarajuće mjere radi uklanjanja uvredljivih i prijetećih komentara, a što da je protivno pravnom shvaćanju ESLJP u odluci Delfi AS protiv Estonije te Ustavnog suda RH u odluci U-III-2669/2018 od 26. veljače 2020. Tužitelj ukazuje i na nepravilnu primjenu odredbe 221.a ZPP u vezi čl. 354. st. 1. ZPP, navodeći da sud nije mogao donijeti odluku pozivom na čl. 221.a ZPP prije nego je izveo dokaze koje je tužitelj tijekom postupka predložio.

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Predmet spora je naknada štete zbog povrede prava osobnosti, na temelju odredbe čl. 21. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 163/03, 59/04, 84//1 i 81/13 - dalje u tekstu: ZM).

3.1. Tijekom postupka je utvrđeno da je tuženik 14. listopada 2019. objavio odnosno prenio tekst i video ĆK, vjeroučitelja, pod naslovom ,,ĆK:

Smrad mrtvog kanala nije ništa naspram onog smrada sudaca koji silovatelje pušta na slobodu“, da je tuženik po zahtjevu tužitelja za ispravak informacije ispravak i objavio, da je odluka tužitelja kao suca u navedenom predmetu bila predmet brojnih medijskih objava i komentara te je u konačnici dovela do prosvjeda u petnaestak gradova te da tužitelj nije podnio tužbu protiv ĆK.

3.2. Iz sadržaja teksta proizlazi da se radi o prenošenju i izražavanju stava i mišljenja određene osobe (ĆK) koja iskazuje svoje protivljenje odluci tužitelja te sud prvog stupnja zaključuje da se radi o očevidnim uvredama tužitelja od strane navedene osobe međutim da je upravo sudska odluka tužitelja bila uzrok medijskih natpisa i za istu je postojao javni interes te da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između štete i štetnog događaja s obzirom na medijske natpise i objave te činjenicu da je tužitelj podnio 25 tužbi.

3.3. Uzimajući u obzir da je prema Ustavu Republike Hrvatske zajamčena sloboda mišljenja i izražavanja misli, što sadržava i slobodu medija, ali da se isto tako i čl. 8. Konvencije jamči pravo na poštovanje privatnog života, drugostupanjski sud je proveo test razmjernosti i ocijenio da se radi o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu. Drugostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj kao sudac koji obnaša pravosudnu dužnost ima temeljnu ulogu u državi vladavine prava i rad sudova treba uživati povjerenje javnosti i mora se štititi od neutemeljenih napada (kao Ustavni sud Republike Hrvatske – U-III-4248/23), da sudovi i ostale institucije nisu imuni na kritiku i kontrolu i da kritika nikada ne smije prijeći određene granice, a osobito treba javno razlikovati kritiku i klevetu, međutim, da u okolnostima konkretnog slučaja, gdje se radi o prijenosu stava i mišljenja određene osobe, a uzimajući u obzir izjavu tužitelja očito proizlazi da nije dokazana uzročno posljedična veza između štete i štetnog događaja. U konkretnoj situaciji da je postojao interes javnosti o kaznenom predmetu, a zadaća medija je širenje informacije javnosti. Pritom se navodi da je sam tužitelj u iskazu naveo da mu je teško odrediti i izraziti koje su to duševne povrede nanesene od strane tuženika jer je bilo u pitanju više medija. Stoga je sud ocijenio da tužitelj nije uspio dokazati štetnu radnju, štetu i uzročnu vezu između baš ove prijeporne objave (videa i teksta), jer je iskazao: "vrlo teško je izraziti i odrediti koje su to duševne boli koje mi je nanio baš ovaj nakladnik“, sa štetom koju je trpio uslijed izloženosti brojnim uvredljivim i ponižavajućim medijskim napisima i objavama, kao ni njezino razgraničenje u odnosu na ostale medije. Stoga je u konkretnom slučaju prevagnulo pravo na slobodu izražavanja u odnosu na pravo na poštovanje osobnog života tužitelja (čast i ugled) i zadiranje u slobodu izražavanja tuženika nije nužno jer bi u suprotnom dovelo do zabrane izražavanja mišljenja pojedinaca o pitanjima od javnog interesa povezanih s funkcioniranjem sustava ili do zabrane bilo kakvog kritiziranja vlasti (konkretno sudbene) uobličenih u vrijednosne sudove koji imaju dostatnu činjeničnu osnovu.

4. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. ZPP, prema ocjeni revizijskog suda, postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije koje se odnose na drugostupanjsku presudu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. To stoga što postavljeno pitanje pod brojem 1. nije pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP koje bi omogućilo ovom sudu da odgovorom na njega osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.2. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je sam tužitelj iskazao da ne može odrediti koje su to duševne boli koje mu je nanio baš tuženik - objavljujući video druge osobe koja nije nakladnik, postavljeno pitanje pod brojem 3. također nije važno za odluku o sporu.

4.3. Glede pitanja postavljenog pod brojem 8. za navesti je da sloboda govora nije apsolutna, uvjetovana je prije svega postupanjem medija u dobroj vjeri i ograničena pravom na poštovanje privatnog života, dostojanstva ugleda i časti građana, kao pravom istog ranga i jednake vrijednosti. Međutim, u osobitim okolnostima konkretnog slučaja, koje je drugostupanjski sud detaljno obrazložio u pobijanoj odluci, to pitanje nije važno za odluku o sporu.

5. Nadalje, vezano za postavljena pitanja pod brojevima 2., 4., 5., 6., 7., 9., 10. i 11., prema ocjeni revizijskog suda tužitelj nije jasno naznačio razloge važnosti tih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, a što je bio dužan na temelju odredbe čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP.

6. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

6.1. Tužitelj navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH, pravo na osobni i obiteljski život, dostojanstvo, ugled i čast iz čl. 35. Ustava RH, pravo na pošteno suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije te pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno čl. 8. st. 1. Konvencije.

6.2. Tužitelju je za odgovoriti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Po ocjeni ovog suda, nižestupanjske odluke su obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno sudjelovanje u postupku na način da iznosi činjenice i predlaže dokaze te tako ravnopravno sudjeluje u postupku. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U svojim odlukama niži sudovi su odgovorili na odlučne navode tužitelja, a osobito drugostupanjski sud koji je proveo test razmjernosti. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično i pošteno suđenje.

6.3. U odnosu na povredu prava na osobni i obiteljski život, dostojanstvo, ugled i čast iz čl. 35. Ustava RH te pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno čl. 8. st. 1. Konvencije, za navesti je da u okolnostima u kojima objava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, „sukob“ dvaju prava je potrebno rješavati ocjenjujući čimbenike koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U konkretnom slučaju tužitelj je sudac pa je samim tim neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove odluke i djela i sukladno tome treba biti svjestan potrebe većeg stupnja tolerancije u odnosu na prosječnog građanina.

6.4. Slijedom navedenog, prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

7. Obzirom u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda po prijedlogu za dopuštenje revizije sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci pod točkom I. te na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP kao u izreci pod točkom II.

Zagreb, 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković