REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5382/2025-2

U I M E R E P U B I I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TIHO KOMERC d.o.o., OIB 96812754694, iz Raba, Palit 70, protiv prvotuženice TE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i drugotuženice ABC, OIB, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivica Škunca, odvjetnik u Zaprešiću, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije drugotužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-58/2023-2 od 27. veljače 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-299/2020-8 od 11. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Drugotužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-58/2023-2 od 27. veljače 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-299/2020-8 od 11. studenoga 2020.

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije drugotužene nije osnovan.

4. Drugotužena u prijedlogu postavlja sljedeća pravna pitanja:

"1. Može li se u smislu odredbe čl. 98.st.1. Zakona o radu uz analognu primjenu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima koji uređuje institut presumirane krivnje kao najblaži stupanj krivnje, odnosno kao nepažnja počinitelja štete , a time i najblaži stupanj odgovornosti za nastalu štetu , podvesti pod samu činjenicu da je u dokaznom postupku utvrđen manjak robe po sačinjenoj inventuri u poslovnici gdje je II.- tužena obavljala sezonski posao prodavačice, ili je potrebno utvrditi postojanje namjere ili barem krajnje nepažnje u postupanju radnika, odnosno utvrditi da se je radnik ponašao onako kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik?

2. Da li se u slučaju primjene odredbe čl. 98.st.1. Zakona o radu, kada se propisuje uvjet odgovornosti radnika za štetu koju je na radu ili u vezi s radom prouzročio poslodavcu, odnosno ukoliko poslodavac tvrdi da je radnik predmetnu štetu prouzročio namjerno ili krajnjom nepažnjom, pravilo o teretu dokazivanja činjenice o postojanju takvog stupnja krivnje i opsega odgovornosti za nastalu štetu , primjenjuje na način da teret dokaza o tome leži na poslodavcu, a ovo iz razloga što se u sudskoj praksi primjenjuju i opće odredbe o odgovornosti za štetu po Zakonu o obveznim odnosima, a tamo se presumira obična nepažnja, ili u konkretnom slučaju ponašanje prosječno pažljivog radnika?

3. Da li sama činjenica da je inventurnim popisom na dan 18.09.2003. godine utvrđen manjak robe u prodavaonici u kojoj su tužene radnice obavljale posao prodavačice , čime je utvrđeno da je šteta nastala na radu , u sebi pretpostavlja postojanje krajnje nepažnje na strani radnica, tj. da navedene poslove nisu obavljale pažnjom prosječno sposobnog radnika, ili je potrebno utvrditi bilo kakav konkretni propust koji definira pojam postupanja s namjerom ili krajnjom nepažnjom (npr. neuredno vođenje blagajne, nepredavanje dnevnog utrška , postupanje kod zaduživanja robe suprotno pripisanim procedurama , pronevjera od strane radnika npr. predavanjem manjeg iznosa dnevnog utrška od onog koje se nalazi u blagajni, neprijavljivanje poslodavcu neprofesionalnog ponašanja drugog radnika u istoj prodavaonici i sl.)?".

5. Revizijski sud je ocijenio da pitanja kako ih je postavila drugotužena u svom prijedlogu ne predstavljaju pitanja u smislu odredbe čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) jer su preopćenita i njima drugotužena zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje. Također valja napomenuti da od odgovora na pitanje ne ovisi ishod ovog spora.

5.1. Naime, drugostupanjski sud u svojoj odluci jasno obrazlaže da su tužene odgovorne za štetu, jer je šteta nastala na radu. U postupcima tuženica postoji nemarnost u obavljanju poslova trgovca – mjenjača koja se može podvesti pod krajnju nepažnju jer su tužene bile na pravilan način zaduživane robom u prodajnom mjestu Padova broj 7, a uslijed propusta tuženica koji se svodi u nemarnom obavljanju poslova preuzetih Ugovorom o radu i nastalog manjka postoji uzročna veza. S obzirom da tuženice povjerene poslove nisu obavljale pažnjom prosječno sposobnog radnika, postoji odgovornost tuženica za štetu zbog krajnje nepažnje.

5.2. Razlozi važnosti na koje se drugotužena u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na postavljena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.

6. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug