Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-392/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PČM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivani Dedić Golić, odvjetnici iz Rijeke i tuženika PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Kuvaču, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P Ob-438/2021-27 od 27. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P Ob-438/2021-27 od 27. lipnja 2024..

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik u ½ dijela nekretnine koju u naravi čini dvosobni stan površine od 88,20 m2, koji se nalazi u zgradi u [adresa], u [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška]., knjige položenih ugovora Plase, te se ista ovlašćuje da na temelju pravomoćne presude izvrši upis prava vlasništva kod Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci na svoje ime uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika u ½ dijela. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.526,54 € s pripadajućom zateznom zakonskom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), posebno ukazujući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP- a, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži joj da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, ili podredno da poništi pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava navode žalbe tuženika kao neosnovane, neuredne i lišene činjeničnog uporišta, te ju predlaže odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Također, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio jasne, razumljive i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito ukazuje tuženik.

6. Predmet spora je utvrđenje bračne odnosno izvanbračne stečevine stranaka u sklopu kojeg zahtjeva tužiteljica traži utvrđenje da nekretnina, koju u naravi predstavlja dvosobni stan u [adresa] u [adresa], čini stečevinu u jednakim dijelovima, pa da je vlasnica u ½ dijela predmetnog stana koje pravo će se po pravomoćnosti odluke upisati u zemljišnim knjigama uz istovremeno brisanje prava suvlasništva tuženika u ½ dijela.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su stranke bile zajedno u svojstvu dečka i cure od 2003.,

- da je predmet spora dvosobni stan broj 51 na osmom katu stambene zgrade u [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u [broj poduloška] zk. ul. [broj ZK uloška]., knjige položenih ugovora Plase, pri čemu je tužitelj upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik u cijelosti,

- da je tužitelj pravo vlasništva predmetnog stana stekao temeljem kupoprodajnog ugovora od 16. siječnja 2009. sklopljenog sa prodavateljem AČ, kojemu je isplaćena ugovorena kupoprodajna cijena od 90.000,00 €, a koji iznos je tuženik u cijelosti osigurao putem namjenskog kredita realiziranog 16.01.2009. sa Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom, s rokom vraćanja od 15 godina (članak 3. ugovora broj [broj kredita]), pri čemu je AČ bio naveden kao založni dužnik,

- da je AČ otac tužiteljice koji je vlasništvo predmetnog stana stekao sa tužiteljičinom majkom još 1981. te je riječ o stanu u kojem je tužiteljica živjela s roditeljima i sestrom od svog rođenja,

- da je majka tužiteljice sredinom 2000-tih naslijedila od svog oca manji stan na [adresa], pa su roditelji tužiteljice odlučili živjeti u tom manjem stanu, radi čega su stan u [adresa] dali na prodaju putem ovlaštene agencije za iznos od 130.000,00 €,

- da su tužiteljica i tuženik tijekom 2008. tražili i razgledavali stanove radi osiguravanja stambenog prostora za zajednički život, ali nisu našli ono što im je odgovaralo, pa su u dogovoru sa roditeljima tužiteljice odlučiti kupiti stan u [adresa], pri čemu je otac tužiteljice spustio cijenu na iznos od 90.000,00 € koji je osigurao tuženik putem kreditnih sredstva,

- da je kredit za kupnju stana glasio na ime tuženika, da je sklopljen na 15 godina, te je otplaćen ranije od predviđenog roka u studenom 2017.,

- da su tužiteljica i tuženik po kupnji predmetnog stana počeli zajednički život u predmetnom stanu, pri čemu je tužiteljica samo nastavila živjeti u istom, nakon čega su odmah krenuli u adaptaciju stana,

- da je tuženik do početka zajedničkog života u stanu koji je predmetom postupka, znao prenoćiti u njemu, a do tada je živio u stanu svoje majke,

- da su stranke prije početka zajedničkog života u siječnju 2009. imale vezu koja je bila ozbiljna i usmjerena na stvaranje zajedničke budućnosti, te su još 2004. i 2006. provodili zajedničke odmore u inozemstvu sa obitelji tužiteljice,

- da su stranke formalno zaključile brak 14. srpnja 2012., nakon čega su u braku rođene dvije kćerke i to P 2014. i A 2020.,

- da su stranke prestale živjeti zajedno 15. listopada 2021. pri čemu je tuženik nastavio živjeti u spornom stanu, a tužiteljica je preselila kod svojih roditelja na adresu [adresa], RČ, a sutradan joj je tuženik doveo i djecu,

- da je tužiteljica 2008. završila studij medicine i zaposlila se u KBC Rijeka, nakon čega je bila na specijalizaciji otorinolaringologije, dok je tuženik bio pomorac na stranoj kompaniji i prije kupnje spornog stana, te je ostvarivao veća primanja od tužiteljice, a u sklopu zajedničkog života su vodili zajedničku brigu i skrb kako o djeci tako i imovini,

- da je tužitelj inicirao postupak razvoda braka koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci i poslovnim brojem spisa P Ob-439/2021,

- da su odnosi između stranaka danas narušeni, obilježeni nerazumijevanjem i obostranim optuživanjem u pogledu razloga za prestankom zajedničke životne zajednice.

8. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, a nakon provođenja dokaza uvidom u materijalnu dokumentaciju i predložene personalne dokaze saslušanjem ukupno devet svjedoka te samih stranaka, prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke do 2009. povremeno znale koristiti stan tužiteljičinih roditelja, ili stan majke tuženika, te da je njihova izvanbračna zajednica započela kupnjom spornog stana 16. siječnja 2009., u kojem je tužiteljica živjela od rođenja, a tuženik se uselio po kupnji, pri čemu su već tada bili u čvrstoj vezi usmjerenoj na zasnivanje obitelji, a tužena je već 2010. ostala trudna koja trudnoća je nažalost prekinuta zbog malformacije ploda, slijedom čega je nelogično da bi tuženik predmetni stan kupio samo za sebe, obzirom da je i vlastitim iskazom naglasio da su on i tužiteljica tražili stan za njih dvoje, pa je takva izvanbračna zajednica sklapanjem braka 2012. postala bračnom zajednicom, pri čemu je kredit za kupnju stana otplaćen u cijelosti 2017. kada su stranke već 5 godina bile u bračnoj zajednici pa se ne može smatrati da je tuženik stan kupio vlastitim sredstvima, obzirom da su u tom periodu obje stranke radile i ostvarivale zaradu pri čemu je tuženik dio zarade uplaćivao na račun tužiteljice, a zajednički su se dogovarali o svim pitanjima koja uključuju i kupnju predmetnog stana, njegovu adaptaciju te brigu za djecu, plaćanju vrtića, režija i slično, pa prvostupanjski sud uzimajući u obzir takve okolnosti primjenom odredbe čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 109/2015, 98/2019, 47/2020 i 156/2023.- dalje: ObZ/15 ) usvaja u cijelosti tužbeni zahtjev te nalaže tuženiku nadoknaditi troškove postupka.

9. Tuženik u žalbi osporava prvostupanjsku odluku posebno ukazujući na točku 140. obrazloženja pobijane presude u kojoj je prvostupanjski sud iznio stav da je izvanbračna zajednica između stranaka započela tek kupnjom spornog stana, iz čega zaključuje da prije kupnje stana takva zajednica nije postojala, pa da tužiteljica niti ne može steći pravo vlasništva ½ dijela stana s naslova bračne stečevine. Također, tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda u pogledu iskaza tuženika te navodi da se pogrešno tumači zajednička volja stranaka oko kupnje stana, obzirom je tuženik jasno iskazao da su on i tužiteljica tražili stan, ali kao njegovu a ne zajedničku nekretninu, pa činjenica da je tužiteljica naknadno uselila s tužiteljem u sporni stan nikako ne znači da je stan kupljen za njih oboje niti radi zajedničkog života. Uz navedeno, tuženik ističe činjenicu da je osobno i samostalno dignuo kredit radi kupnje vlastitog stana, da je obveza otplate kredita bila isključivo njegova, pa činjenicu da je kredit otplaćivan i za vrijeme trajanja braka smatra irelevantnom, budući je takva obveza nastala odvojeno i neovisno od veze i života s tužiteljicom. Također tuženik osporava i stajalište prvostupanjskog suda izraženo u točki 145 obrazloženja pobijane odluke, smatrajući da je nejasno temeljem čega je izveden zaključak da je između stranaka postojao dogovor i da su bile u ekonomskoj zajednici, kada je tužiteljica bez znanja tuženika digla kredit na iznos od 100.000,00 kn.

10. U sklopu razmatranja tako iznesenih žalbenih navoda, koji se u svojoj suštini ( iako ukazuju na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP ) sadržajno iscrpljuju u tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu postojanja izvanbračne zajednice, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća zaključke prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja kao pravilne i potpune, pri čemu žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju pravilnost pobijane odluke.

11. Za predmet spora je odlučno utvrđenje koje polazi od sporne činjenice postojanja izvanbračne zajednice između stranka, te posljedično pitanja da li predmetni stan koji je tuženik kupio u siječnju 2009., predstavlja izvan(bračnu) stečevinu.

12. U odnosu na takvo sporno pitanje valja ukazati da bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni (ili izvanbračni) drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne (ili izvanbračne) zajednice ili koja potječe iz te imovine, pri čemu su bračni drugovi suvlasnici te imovine u jednakim dijelovima, osim ako nisu drugačije ugovorili. Bračnu stečevinu ne predstavlja vlastita imovina odnosno imovina koju je bračni drug imao prije sklapanja braka ili je stekao tijekom zajednice na pravnom temelju različitom od bračne stečevine. Teret dokazivanja da nekretnina nije bračna stečevina, nego vlastita imovina, leži na strani koja to tvrdi ( tako npr. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-263/2024-2 od 06.02.2025).

13. Kako su stranke nesporno stupile u bračnu zajednicu 14. srpnja 2012., a predmetni stan je kupljen i stečen u siječnju 2009., to je za predmet postupka odlučno da li su stranke u tom trenutku bile u izvanbračnoj zajednici, obzirom da je odredbom čl. 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 75/14, 5/15 i 103/15 - dalje: ObZ/03) propisano da se odredbe Obiteljskog zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete, te odredbi čl. 258. ObZ/03 kojom je bilo propisano da izvanbračna zajednica žene i muškarca koja ispunjava pretpostavke iz čl. 3. ObZ/03 stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

14. U tom smislu iz prvostupanjskog postupka proizlazi da su stranke više od tri godine prije sklapanja braka ( od siječnja 2009. ) počele zajednički život u spornom stanu, pri čemu je cjelokupna otplata kredita provedena kroz vrijeme trajanja prvo izvanbračne, a potom bračne zajednice, sve do konačne prijevremene otplate u studenom 2017. ( izvod na str. 50 spisa ) pa žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih ističe da je samostalno dignuo kredit te da je obveza otplate kredita bila isključivo njegova, nisu osnovani niti od utjecaja na predmet postupka, kada je utvrđeno da su stranke stan kupile u okviru zajedničke odluke o budućnosti i suživotu te su zajednički živjele u tom stanu od početka 2009. prvo u izvanbračnoj, a potom od 2012. u bračnoj zajednici u kojoj su rođene dvije kćeri.

15. Stoga prvostupanjski sud u sklopu provedenog dokaznog postupka pravilno utvrđuje da predmetni stan s obzirom na sve okolnosti slučaja ( činjenicu postojanja ozbiljne i čvrste veze u trenutku kupnje stana, činjenicu da su stranke zajednički odlučivale o kupnji stana pri čemu je isti kupljen od roditelja tužiteljice koji su snizili cijenu stana za iznos od 40.000,00 eura, činjenicu da su stranke odmah krenule u zajedničku adaptaciju stana te da je stan otplaćen kreditom za vrijeme trajanja prvo izvanbračne a potom bračne zajednice) predstavlja zajedničku izvan(bračnu) stečevinu a ne vlastitu imovinu tuženika.

16. Pri tome zaključak prvostupanjskog suda iznesen u točki 140. obrazloženja o tome da je izvanbračna zajednica stranaka započela kupnjom predmetnog stana, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne isključuje utvrđenje bračne stečevine na predmetnom stanu, iz razloga jer je izvanbračna zajednica temeljem važeće materijalno pravne osnove u trenutku njezina nastanka, kao i danas, bila izjednačena sa bračnom, pa sukladno odredbi čl. 3. i 258. ObZ/03 stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

17. Nadalje, pojam „kupnje stana“ u okolnostima konkretnog slučaja valja tumačiti u širem smislu na način da obuhvaća i radnje koje su prethodile stjecanju kreditnih sredstava i isplati kupoprodajne cijene isplaćene ocu tužiteljice. U tom smislu iz provedenog postupka proizlazi da su stranke tijekom 2008. zajednički tražile stan što nedvosmisleno proizlazi i iz iskaza samog tuženika, obzirom da jasno ukazuje da je upravo sa tužiteljicom tražio i razgledavao stanove, pa kada nisu pronašli onaj koji bi im bio prihvatljiv površinom i cijenom, tada su se obratili roditeljima tužiteljice koji su upravo u tom vremenskom periodu prodavali stan u kojem je tužiteljica sa njima živjela od djetinjstva.

18. Pri tome valja ukazati da je sudska praksa u pogledu postojanja izvanbračne zajednice razvila i pojam tzv. „kontinuiteta imovine“ iz kojega proizlazi da čak i kada prije sklapanja braka nije ispunjena pretpostavka propisana odredbom čl. 3. ObZ/03 u pogledu vremena trajanja izvanbračne zajednice, ukoliko je izvanbračna zajednica nastavljena te promijenila oblik sklapanjem braka, čime dolazi do promjene njenog pravnog statusa, tada dolazi i do kontinuiteta imovine koja predstavlja stečevinu prvo izvanbračnih, a potom bračnih drugova ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-26/2024-2 od 24. 01. 2024. i Rev-1346/10-2 od 21. 11. 2012. ).

19. Stoga nije pravilno niti osnovano stajalište tuženika da tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva ½ dijela stana s naslova bračne stečevine iz razloga jer je izvanbračna zajednica započela tek kupnjom spornog stana, u situaciji u kojoj su stranke zajednički razmatrale i donijele odluku o kupnji konkretnog stana, pri čemu je kupljen stan u kojem je tužiteljica do tada živjela sa roditeljima, kao niti žalbeni razlozi istaknuti u smjeru pogrešnog tumačenja volje tuženika i njegova iskaza, obzirom da je prvostupanjski sud polazeći od savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ( čl. 8. ZPP ), pravilno utvrdio da provedeni dokazi nedvosmisleno ukazuju kako su stranke u trenutku kupnje spornog stana živjele u zajednici koja je imala sve karakteristike izvanbračne, obzirom da se temeljila na tada već više od 5 godina čvrste veze usmjerene na zajedničku budućnost i zasnivanje obitelji.

20. Kako drugostupanjski sud u granicama ispitivanja presude pazi po službenoj dužnosti na materijalnu primjenu prava ( čl. 365. st. 2. ZPP ) to primjećuje da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, djelomično pogrešno primijenio odredbu čl. 36. ObZ/15 ( prije 1. studenog 2015.), a obzirom da se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne odnosno izvanbračne zajednice, primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine, što proizlazi iz pravnog shvaćanja zauzetog na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su IVg 1/2006-4 od 8. svibnja 2006. te ustaljene sudske prakse ( npr. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4360/2019 od 24. veljače 2022. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1176/2013-2 od 18. 7. 2017. i Rev-573/19-2 od 24. 1. 2023. ).

21. Kako je predmetni stan kupljen u siječnju 2009., to je materijalno pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, bez obzira na trenutak podnošenja tužbe, valjalo do 1. studenog 2015. utvrditi kroz primjenu odredbi Obiteljskog zakona - ObZ/03, a tek nakon tog datuma uz primjenu odredbi Obiteljskog zakona - ObZ15 na koje se pozvao prvostupanjski sud, budući je odredbom čl. 551. st. 2. ObZ/15 propisano da se danom stupanja na snagu tog zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena prema prijašnjim propisima. Takav nedostatak, međutim, ne utječe na konačnu odluku o predmetu spora, obzirom da je i pravilnom primjenom materijalnog prava putem odredaba na koje je ukazano ovom odlukom, valjalo istovjetno odlučiti.

22. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava stajalište prvostupanjskog suda izraženo u točki 145 obrazloženja pobijane odluke, ističući da je nejasno temeljem čega je izveden zaključak da je između stranaka postojao dogovor i da su bile u ekonomskoj zajednici, kada je tužiteljica bez znanja tuženika digla kredit na iznos od 100.000,00 kn, valja primijetiti da sam tuženik u iskazu ( str. 67 spisa ) navodi da je riječ o kreditu koji je tužiteljica digla bez njegovog znanja negdje u proljeće 2021., slijedom čega isto nije od utjecaja na pitanje bračne stečevine u pogledu vlasništva stana koji je kupljen 2009. te konačno otplaćen u studenom 2017. ( što proizlazi iz dostavljene otplate za kredit koji se odnosi na sporni stan - str. 46-50 spisa ).

23. Prema tome, kako je predmetni stan kupljen kreditnim sredstvima koja su otplaćivana u cijelosti za vrijeme trajanja izvanbračne i kasnije bračne zajednice, a stranke kao izvanbračni te kasnije bračni drugovi nisu dogovorili drugačije, to je riječ o bračnoj stečevini na kojoj su suvlasnici u jednakim dijelovima ( čl. 249. st. 1. ObZ/03 odnosno čl. 36. ObZ/15), slijedom čega je pravilno usvojen tužbeni zahtjev na utvrđenje bračne stečevine u tom dijelu.

24. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

25. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a), pri čemu tuženik samu visinu nije posebno osporavao.

26. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to ne ostvaruje pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke.

27. U odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadom sastava odgovora na žalbu i pristojbe na odgovor na žalbu sadržan u podnesku od 26. srpnja 2024., isti je valjalo odbiti temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a obzirom da nije bio nužan za žalbeni postupak ( točka III. izreke).

U Zagrebu 16. prosinac 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić