Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5504/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Gregović, Car i Bagić iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-536/2021-40 od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-536/2021-40 od 10. listopada 2024. u dijelu pod točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-536/2021-40 od 10. listopada 2024. u dijelu pod točkama II. V. i VI. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se o troškovima nastalim strankama podnošenjem žalbi odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog 7. svibnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao Banke, a kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu od 2.741,44 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke), utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 4. istog Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te odredba čl. 6. kojom je ugovoreno kako, u slučaju promjene kamatne stope, tužiteljica pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (točka III. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 785,51 EUR s pripadajućom zateznom kamatom s osnova (točka IV. izreke), utvrđen je kao neosnovan procesno pravni prigovor tuženika radi prebijanja kako je to pobliže određeno u točki V. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 2.706,67 EUR (točka VI. izreke).

2. Protiv citirane presude u dijelu pod točkom I., II., III., V. i VI. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga, tj. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu te u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu svih troškova postupka tuženiku, kao i troška sastava žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2.

ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu zaključenog dana 7. svibnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke-kreditora, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Prvostupanjski sud, a polazeći od činjeničnih utvrđenja da su nesporno tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 7. svibnja 2007. ugovor o kreditu broj 9012478260, kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.904,50 CHF, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., na koja se pozvala i tužiteljica u tužbi, nadalje utvrđujući da tužiteljici nisu na valjan i razumljiv način objašnjeni parametri i postupak formiranja kamatne stope i tečaja tijekom ugovornog razdoblja, da su banke pa tako i tuženik znale za rizik koji nosi CHF ali o tome nisu obavijestile potrošače pa tako i tužiteljicu, pri čemu je tužiteljici švicarski franak od strane banke prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava te prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, iz kojeg proizlazi da je tuženiku po predmetnom kreditu s osnova valutne klauzule više plaćeno 2.741,44 EUR, prvostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim osim u dijelu kondemnatornog zahtjeva za isplatom s osnova ništene ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi, koji dio zahtjeva smatra neosnovanim zbog nastupa zastare te je stoga odluči kao u točki I. do IV. izreke pobijane presude. Nadalje smatra neosnovanim, tuženikov prigovor radi prijeboja pa je isti odbio i odlučio kao u točki V. izreke.

7. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke u pogledu deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti, u biti, ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

8. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze (saslušanje tužiteljice) koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika, utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su te odredbe ništetne. Tuženik u postupku koji je prethodio odluci nije dokazao da je potrošač (tužiteljica) bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule niti da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

9. Suprotno navodima žalbe, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Nadalje, prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003 i 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prvostupanjski sud je utvrdio kako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje automobila za privatne potrebe slijedom čega po stavu ovog suda ona ima status potrošača u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

11. Ovdje valja istaknuti da je na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 23. studenog 2023. zaključeno da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a, a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici nije učinio pa svojstvo potrošača ne može s uspjehom žalbenim navodima osporavati tužiteljici.

12. Nadalje po stavu ovog suda drugog stupnja bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost presude žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, jer navedena okolnost ne znači da odredbe ugovora ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne. Okolnost što je kredit otplaćen ne znači i da nije postojala znatnija neravnoteža u pravima i obvezama tijekom trajanja kredita na strani potrošača.

13.1. U pogledu istaknutog prigovora zastare ovaj sud ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku. Stoga je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka u odnosu na tražbinu s osnove promjenjive kamatne stope, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnove ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

13.2. Stoga rok zastare u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2014. u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnijeta dana 2. travnja 2021. ista je u odnosu na potraživanje tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 31. siječnja 2022.

14. Slijedom navedenog sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao pod točkama I. i III. izreke pobijane odluke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

15.1. No međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a u vezi članka 260. st. 2. ZPP-a jer nije saslušan vještak u odnosu na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje.

15.2. Prema ustaljenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u nizu odluka (primjerice broj Rev-78/2022 od 23. veljače 2022., Rev- 1002/2023 od 24. siječnja 2024. i dr.), stranka je onemogućena u raspravljanju u situaciji kad sud prvog stupnja propusti pozvati vještaka na glavnu raspravu te ga saslušati u pogledu konkretno iznesenih prigovora na pisani nalaz i mišljenje vještaka. To stoga što sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ga podnijeti i pismeno prije rasprave (članak 260. stavak 1. ZPP). Svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka jest da se time omogući strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne prigovori i primjedbe na vještakov nalaz i mišljenje, što sud tuženiku u ovom slučaju nije omogućio iako je tuženik predložio saslušanja vještaka.

15.3. Kako je tuženik podneskom od 27. lipnja 2024. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, na koje prigovore se vještak očitovao pisanim putem dana 6. srpnja 2024., nakon čega je tuženik podneskom od 19. srpnja 2024. ustrajao na prigovorima oko izračuna preplate i zahtijevao da se vještak očituje o navedenom, a k tome u pobijanoj odluci nije obrazložena neosnovanost prigovora na nalaz vještaka, to je u odnosu na ovaj dio pobijane odluke odlučeno kao u izreci rješenja na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

16. U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud otkloniti počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem. To znači da će vještaka pozvati na ročište da usmeno obrazloži nalaz i mišljenje i odgovori na primjedbe tuženika te će potom ocijeniti njegov iskaz kao i nalaz i mišljenje, nakon čega će moći ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa.

17.1. Nadalje, tuženik je tijekom postupka iznio prigovor radi prebijanja u kojem je naveo da ukoliko sud ocijeni da tužiteljica ima potraživanje prema tuženiku i pritom ne uzme u obzir negativne razlike iz nalaza i mišljenja vještaka, onda tuženik ističe kako i on ima potraživanje prema tužiteljici u visini od 7,51 EUR sa pripadajućim kamatama, slijedom čega je istaknuo prigovor radi prebijanja.

17.2. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika valja reći da izjava o prijeboju dana u parnici je isključivo parnična radnja i to defanzivna parnična radnja koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalnopravni učinak. Tuženik se ovom procesnom radnjom služi kao defenzivnom pravnom radnjom pod uvjetom da sud nađe da bi tužbeni zahtjev bio osnovan, u kojem slučaju izreka presude, mora sadržavati uz ostalo i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP-a). Stoga, a kako je obzirom na gore ranije iznesene razloge valjalo ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o kondemnatornom zahtjevu tužiteljice, valjalo je ukinuti presudu suda prvog stupnja i u poglede odluke o prigovoru povodom prijeboja tuženika i stoga odlučiti kao u izreci rješenja.

18. Odluka o troškovima postupka ukinuta je jer za sada nije poznat konačna uspjeh stranaka u postupku (čl. 380. toč. 3. ZPP-a). Pri tome se sudu ukazuje da je kod donošenja nove odluke, na što pravilno žalbom ukazuje tužitelj, s obzirom na propisano čl. 154. st. 2. ZPP-a, potrebno voditi računa o uspjehu tužitelja i s osnovom i s visinom tužbenog zahtjeva.

19. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troška žalbi temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP-a.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić