Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2225/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sudu Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Dundović, odvjetnik u Požegi protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupaju punomoćnik OZ i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-218/2021-29 od 3. travnja 2023. i dopunske presude tog suda, poslovni broj P-218/2021-35 od 13. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-218/2021-29 od 3. travnja 2023. u dijelu pod točkama

I., II., IV. i V. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se dopunska presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-218/2021-35 od 13. svibnja 2025. u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 07. ožujka 2006. u dijelu kojim je ugovoreno:

„Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način naplate u skladu s važećim odlukama Banke“.

III. Preinačava se dopunska presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-218/2021-35 od 13. svibnja 2025. u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 07. ožujka 2006. u dijelu kojim je ugovoreno:

„Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% (pet cijelih četrdesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode“

te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženika Erste & Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a za izuzeće sudaca Županijskog suda u Zagrebu kao nedopušten.

II. Odbija se zahtjev tuženika Erste & Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.

III. Tuženik Erste & Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a će sam snositi trošak žalbe protiv dopunske presude.

Obrazloženje

U odnosu na presudu

1. Prvostupanjskom presudom

- utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužiteljice i tuženika 07. ožujka 2006., u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula za dospjele obveze korisnika kredita za vraćanje anuiteta kredita iskazane u valuti švicarski franak (CHF), te u dijelu u kojoj je kamata iskazana u valuti švicarski franak (CHF), i to za vremenski period otplate kredita u kojem je primijenjen izračun anuiteta i kamata po većem tečaju CHF od početno ugovorenog, koja ugovorna odredba glasi:

„7. Iznos anuiteta =178,44 CHF stosedamdesetosamCHFičetrdesetčetir/100). Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.“ (točka I. izreke),

- utvrđeno je postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 4.567,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na način kako je određeno izrekom te odluke (točka II. izreke),

- utvrđeno je postojanje potraživanja tuženika prema tužiteljici u iznosu od 121,98 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos na način kako je određeno izrekom te odluke (točka III. izreke),

- prebijena su potraživanja utvrđena pod točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude i naloženo je tuženiku da tužiteljici plati 4.445,40 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos na način kako je određeno izrekom te odluke (točka Iv. izreke) i

- naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.663,47 eura sa zateznim kamatama tekućim od 03. travnja 2023. do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke, žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st.1 . Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan i da tuženiku prizna troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prije upuštanja u ocjenu zakonitost prvostupanjske odluke žalitelju valja odgovoriti da je odredbom sadržanom u čl. 73. ZPP-a propisano da stranke mogu tražiti izuzeće samo suca koji sudjeluju u određenom postupku, odnosno predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti dok prema stavku 2. istog članka točke 1. nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Stavkom 3. te odredbe propisano je da će zahtjeve iz stavka 2. tog članka odbaciti sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo.

4.1. Kako žalitelj traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom žalbenom postupku uopćeno, na temelju hipotetskih situacija i uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, to takav zahtjev u smislu naprijed citiranih odredbi, nije dopušten pa je stoga takav zahtjev valjalo, na temelju članka 73. stavka 3. ZPP, rješenjem odbaciti (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

5. Predmetnom odlukom odlučeno je o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva utvrditi da je ništenta odredbe sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu, broj 24020061031262160/51400607-5102885578, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 07. ožujka 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), u dijelu citiranom pod točkom 1. obrazloženja ove drugostupanjske odluke i kojim zahtjeva isplatu po osnovi te, djelomično ništetne odredbe.

6. Sud prvog stupnja je djelomično prihvatio tužbeni zahtjeva uz obrazloženje:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.790,00 CHF, po srednjem tečaju Banke za devize važećem na dan isplate, kojim se tužiteljica obvezala kreditoru, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u mjesečnim anuitetima, vratiti navedeni iznos, kao i redovnu kamatu koja je na dan zaključenja toga Ugovora iznosila 5,49% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za devize važećem na dan dospijeća, počevši od 1. travnja 2006.

- da je odredba sadržana u čl. 7. tog Ugovora djelomično ništetna jer da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga izneseno shvaćanje da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", da su propustile istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne za korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao,

- da je prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasna na način da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, ali da to ugovornu odredbu ne čini razumljivom samu po sebi, već je tuženik bio dužan pomoći tužiteljici da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu,

- da je stoga i u konkretnom slučaju neravnoteža u pravima i obvezama znatna jer je neizvjestan bio i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima,

- da je već samim sklapanjem ugovora koji sadrži spornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na primjeni valutne klauzule znatna i da postoji, jer se radi o odredbi koja je sadržana u tipskom formularnom ugovoru, sastavljenom unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja, u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran,

- da se može zaključiti da neravnotežu nije uzrokovala promjena tečaja valute, nego ugovorna odredba koja je zbog svoje formulacije tužiteljicu dovela u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer tužiteljica nije mogla znati, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice,

- slijedom čega zaključuje da je osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje navedene odredbe ništetnom u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (nar. nov. broj 96/03., dalje: ZZP) u vezi s čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO),

- kao i zahtjeva za isplatu u iznosu navedeno pod točkom točka IV. izreke, u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

6.1. Također, sud neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu pozivom na čl. 214. st. 1. i 2. , čl. 215., čl. 225. i čl. 241. ZOO-a te shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Obrazlaže da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od donošenja pravomoćne odluke o tužbenom zahtjevu u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da je o zahtjevu za ništetnost ugovornih odredbi o valuti obveze takva odluka postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., slijedom čega je zahtjev za isplatu, podnošenjem tužbe 24. lipnja 2021., postavljen unutar zastarnog roka.

7. Ispitujući pravilnost te odluke ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona, a pobijana odluka nema niti nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

8. Neosnovano se navodima žalbe ukazuje i na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a i u vezi s njim na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, a stranke neosnovano pobijaju i pravilnost primjene prava.

9. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

10. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužiteljica kao korisnica kredita bila ta koja je u cijelosti snosila rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

11. Slijedom toga, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takva odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača i korisnice kredita, to posljedično tome, takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

12. Nadalje, ni pozivanjem na shvaćanje iz odluke suda Europske unije C-452/18 zakonitost prvostupanjske odluke nije dovedena u sumnju. Ovo jer iz rezultata dokazivanja ne proizlazi da je tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju je vezana glavnica kredita, niti upozorena na posljedice porasta vrijednosti strane valute, a niti se u žalbi navodi iz kojeg dokaza bi, eventualno, proizlazilo suprotno.

13. Slijedom iznijetoga, spornom ugovornom formulacijom o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulaciju sporne ugovorne odredbe i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužiteljica detaljno i iskazivala, a za suprotno tuženik nije ponudio dokaze.

14. Dalje valja reći da je pravo suda bilo pozvati se na shvaćanja zauzeta u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite interesa potrošača, upravo radi ugovaranja ugovorenih odredbi kakve su sporne. Pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača primjenjuju se u individualnim restitucijskim parnicama temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14).

15. Žalitelju valja odgovoriti i da sama svrha ugovora (stambeni kredit, čl. 3. Ugovora o kreidtu) i činjenica da u spis nije dostavljen niti jedan dokaz da iznos kredita nije utrošen za tu svrhu, govori da je tužiteljica potrošač pa time niti navodima žalbe u ovom dijelu zakonitost prvostupanjske odluke nije dovedena u sumnju.

16. Također valja reći da iz iskaza svjedokinje UZ (točka 17.2. obrazloženja) ne proizlazi da je ta svjedokinja ili neki drugi djelatnik banke, i koji točno, upravo tužiteljici pojasnio posljedice ugovaranja valutne klauzule. Iskaz te svjedokinje općenito govori kako se trebalo postupati prilikom sklapanja ugovora, ali ne dokazuje da je to tako doista učinjeno i u konkretnom slučaju, a na to ne upućuju ni drugi dokazi koje je dostavio tuženik. Stoga ovaj sud, jer pravilnost činjenica od kojih je pošao sud prvog stupnja ili nepotpunost utvrđenja istih, ispituje samo u okviru jasno obrazloženih navoda žalbe (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a žalba ne sadrži takvo obrazloženje, ne smatra da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno niti je počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

17. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 24. lipnja 2021., to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO).

18. Slijedom toga pravilno je sud zaključio da se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a.

19. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19.1. Tuženik pri tome neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata.

20. Zbog navedenog je žalba tuženika odbijena kao neosnovana na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

U odnosu na dopunsku presudu

21. Prvostupanjskom dopunskom presudom utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te u dijelu u kojem je kamata iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „8. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% (pet cijelih četrdesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

22. Protiv te odluke žali se tuženik, također, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud ukine prvostupanjsku dopunsku presudu bez vraćanja na ponovno suđenje i li da ju preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

23. Žalba je djelomično osnovana.

24. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužiteljica u tužbi, između ostalog, zahtijevala da se utvrdi da je ništetan i dio čl. 8. Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje, a da se obračunava primjenom direktne metode te da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način otplate u skladu s važećim odlukama Banke.

24.1. Nesporno je i da je podneskom od 29. studenog 2022. tužiteljica uredila tužbeni zahtjev na način da više ne zahtjeva utvrditi kao u tužbi u odnosu na dio čl. 8. Ugovora o kreditu, već zahtjeva utvrditi samo djelomičnu ništetnost čl. 7. Ugovora o kreditu, pojašnjavajući da je razlog tome zauzeto shvaćanje o prigovoru zastare na zahtjev. Time je i po shvaćanju ovoga suda u pravu žalitelj kada navodi da je došlo do djelomičnog povlačenje tužbe.

24.2. Također valja reći da nije sporno da se žalitelj podneskom od 09. prosinca 2022. protivio povlačenju tužbe.

25. S obzirom na te, nesporne, činjenice pravilno je sud postupio kada je dopunskom presudom meritorno odlučio o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe sadržane u čl. 8. Ugovora o kreditu te stoga nije osnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP-a.

26. Također, pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti druge povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

27. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja je donoseći odluku pravilno utvrdio i sve odlučne činjenice o kojima je ovisila odluka o osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva pa nije počinjena niti povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

28. Slijedom navedenog žalitelju valja odgovoriti da je odredba o promjeni kamatne stope, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takva odredba uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dovodi do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužiteljica kao dužnica svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu tužiteljici bili razvidni prilikom sklapanja ugovora, niti joj je omogućeno da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita ili da o tim promjenama pregovara. Dakle kamata kao naknada koju se tužiteljica obvezala platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih joj na određeno vremensko razdoblje od strane banke (izuzev one početne), uz njezinu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, nije bila ni određena niti odrediva i takva je ugovorna odredba ništena.

29. Stoga pravilno sud primjenjuje materijalno pravo i zakonito sudi kada utvrđuje da je čl. 8. Ugovora o kreditu ništetan u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

30. Međutim, neosnovano ništetnim sud utvrđuje dio čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% (pet cijelih četrdesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode“. Ovo jer ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nedopušteno (čl. 26. ZOO-a), već je zakonom samo ograničena visine do koje je takva promjena dopuštena, a tužiteljici je, s obzirom na jasno naznačenu visinu početne kamatne stope, bilo jasno koliko iznosi ta stopa i kolika je, s obzirom na tako ugovorenu kamatnu stopa, njezina obveza.

31. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

U odnosu na rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi

32. Odluka o troškovima parničnog postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom kako po osnovi, tako i po visini troška koji je priznat tužiteljici te je stoga potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

33. Trošak žalbe na presudu žalitelju nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), a s obzirom na djelomičan uspjeh sa žalbom na dopunsku presudu (50%) odlučeno je da žalitelj sam snosi svoj trošak (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 4. ZPP-a).

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević