Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1361/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćniku Odvjetničko društvo Šavorić i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-439/2024-15 od 26. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-439/2024-15 od 26. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., sklopljenog dana 16.06.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika u dijelu odredbe koji glasi: “...prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju RĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 173,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 21.06.2005.po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.000,00 eura.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen kako je prethodno citirano. Presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, kako će biti nastavno obrazloženo, pa nije ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11. kako se prigovara u žalbi.

6. Nadalje, činjenica da se tuženik ne slaže s ocjenom dokaza prvostupanjskog suda, ne znači da bi bila počinjena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer su provedeni dokazi pravilno ocijenjeni, svaki zasebno i u međusobnoj vezi, kako propisuje ta odredba.

7. U predmetnom postupku tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je predviđena isplata naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,20% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed.

8. U postupku je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno da su tužitelj i tuženik dana 16.6.2005. sklopili Ugovor o [broj kredita]. od 16. lipnja 2005 . po kojem je prednik tuženika odobrio korisniku kredita za obnovu kupljene kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i da je čl. 6. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga koja trenutno iznosi 1,20%, jednokratno unaprijed.

9. Saslušanjem tužiteljice sud je utvrdio da u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora nije bilo pregovora o spornoj odredbi koja predviđa plaćanje troškova obrade kredita, da je sam postupak i razgovor sa službenikom banke trajao 10-15 minuta i da se prije potpisivanja ugovora tužiteljica upoznala s odredbom koja određuje visinu zajma i rokom otplate. Tužiteljica je pristala da od iznosa kredita banka odbije odnosno naplati troškove obrade kredita jer joj je kredit bio neophodan za obnovu kupljene kuće kao i što je stekla utisak da banka neće pristati na zaključenje ugovora o kreditu bez da naplati navedenu naknadu od 1,20% od iznosa kredita.

10. Neosnovano tuženik, u situaciji kada je u postupku ustrajao samo kod prijedloga za saslušanje tužitelja, dok je odustao od prijedloga za provođenje vještačenja radi utvrđenja koje su radnje bile potrebne za sklapanje ugovora o kreditu i cijenu koštanja tih radnji, prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Sud je u postupku proveo sve predložene dokaze, pa kada tuženik nije predložio dokaze na okolnost, da bi se o spornoj odredbi moglo pregovarati, te da bi tužiteljica bila upoznata sa svim činjenicama o kojima ovisi visina sporne naknade ne može osnovano prigovarati činjeničnom stanju na kojem je utemeljena pobijana presuda. Tužiteljica je saslušana kao stranka izjavila da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da joj nitko nije objasnio na što se odnose troškovi za obradu kredita niti od čega se sastoje, a bez naknade ne bi mogla dobiti kredit.

11. Tužiteljica je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP) što nije niti sporno.

11.1. Tužiteljica je saslušana kao stranka izjavila da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da joj nitko nije objasnio na što se odnose troškovi za obradu kredita niti od čega se sastoje, a bez naknade ne bi mogla dobiti kredit. Radi toga je osnovan i zaključak da je time tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a budući da o spornoj naknadi nije mogla pregovarati, dok bez nje ne bi mogla dobiti kredit pa bi na taj način bila ograničena u ostvarivanju svog prava, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

12. Iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za spornu naknadu koja je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te da tuženik nije dokazao, niti uopće tvrdi, da bi plaćeni iznos bio u konkretnom slučaju odraz stvarnih troškova u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade tuženik te troškove nije uopće izračunavao, niti procjenjivao.

13. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da bi tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade u utuženom iznosu, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl. 1115. ZOO; čl. 29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obavljanje radnji u vezi administracije kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

14. Odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14.1 Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

14.2. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Odlučno za ocjenu valjanosti postupanja tuženika jest, da li su za njega obradom zahtjeva i administracijom kredita nastali posebni troškovi te je li tužiteljica kao potrošač bio obaviješten o načinu utvrđenja visine tih troškova i svojoj obvezi. Naime, sama činjenica da je odredba gramatički jasna, uočljiva i razumljiva ne znači da je ista poštena u smislu prethodno citiranih odredaba ZZP/03.

16. Tuženik nije naveo koji su posebni troškovi za njega nastali a koje je naplatio spornom naknadnom, nego u žalbi prigovara da se ne radi o odredbi na koju potrošač ne bi imao utjecaja, iako suprotno proizlazi iz činjeničnih utvrđenja, te da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i uočljiva te da tužitelj istoj nije prigovarao.

16.1. Tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom i pružanja potpune obavijesti za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži spornu ugovornu odredbu (jer tako proizlazi iz provedenih dokaza) pa je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita, nije pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

18. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti su klijenti bili obavještavani o uvjetima za dobivanje kredita bez naknade, može se osnovano zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Zato je pravilno odlučeno i da je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, sa zakonskim kamatama od primitka do isplate.

22. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

23. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić