Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1331/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica iz Donje Stubice, Trg Matije Gupca 12, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., Jadranski trg 3, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-533/2021-22 od 18. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-533/2021-22 od 18. siječnja 2023, u pobijanim točkama I, II, III, IV i VI izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. točka 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 24. ožujka 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Vesna Pučar pod brojem OU-367/06-1 od 24. ožujka 2006. godine, koji glasi: “Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.", u točki II utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 7. točka 3. koji glasi: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

U točki III nalaže se tuženiku da tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 92.723,95 kn, (EUR 12.226,94) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok se u točki IV utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 10. točka 1. Ugovora, koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobrenje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK.

U točki V odbija se dio tužbenog zahtjeva da tuženik tužitelju na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 11.344,19 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

U točki VI nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.587,67 eur/11.962,27 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Citiranu presudu u točkama I, II, III, IV i VI žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova postupka, podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

4.1. Također u donošenju pobijane presude i rješenja prvostupanjski sud nije počinio niti jednu drugu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koju ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2 ZPP-a.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba ugovora o kreditu kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom 24. ožujka 2006., kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 87.179,29 CHF prema uvjetima i rokovima kako je određeno predmetnim Ugovorom. I to odredaba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, te sa odredbom prema kojom su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke, te u dijelu u kom je ugovoreno obveza tužitelja kao korisnika kredita da za obradu zahtjeva i odobrenje kredita je dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade iznosa kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora te povrat stečenog temeljem navedenih odredaba.

6. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja grubu povredu prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost kako je to u žalbi navedeno, je netočna jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. u vezi čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14.).

6.1. Žalbeni navodi koji je odnose na razloge za eventualno izuzeće suda, otklonjeni su kao neosnovani donošenjem rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Su-423/25-5 od 18. travnja 2025 kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za izuzećem u sudaca koji donose odluku o žalbi u ovom predmetu.

7. Odlukama iz stavka I i II izreke presude suda prvog stupnja utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivosti kamatne stope prema odluci tuženika, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 96. st. 1 i 2, čl. 97. alineja 11. i čl. 102. st. 1. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., dalje: ZZP/07) u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO) zaključujući da su ništetne odredbe tog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i kojom je ugovorena promjenjivost kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

7.2. Navedene odredbe čl. 102. st. 1 u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. alineja 11. ZZP/07 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 96. st. 2. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak i kojima se kamatne stope mijenjaju jednostranim odlukama kreditora, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu. U tom se smislu u žalbi neosnovano upire na nedopuštenost ocjene tih odredbi po čl. 99. ZZP/07. Ujedno je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 2. i čl. 97. alineja 11 ZZP/07 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

11. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila i tužiteljica i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom se smislu otklanjaju neosnovani žalbeni navodi tuženika, koji nije dokazao suprotno (čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP).

11.1. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP-a utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 96. st. 2. ZZP/07, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužiteljica osnovano pozvala.

11.2. Kao što je propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi. Time što je u žalbi naveo da se u predmetnom postupku ne radi o naknadi štete već o vraćanju stečenog bez osnove kao u toč. VII svoje žalbe, tuženik nije doveo u dvojbu zaključak suda prvog stupnja o tužiteljičinom pravnom interesu za traženu sudsku zaštitu.

11.3. U pogledu žalbenih navoda kojima tuženik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi valja reći da je prvostupanjski sud naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tuženik, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00%) koji je naplatio u trenutku odobravanja kredita. Osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

11.4. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 3. ugovora i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, sve primjenom čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u predmetni Ugovor o kreditu".

11.5. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

11.6. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

12. Kada je odlučivao o visini tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja je tuženikovu obvezu vraćanja stečenog bez osnove utvrdio primjenom čl. 250. ZPP-a temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kako je navedeno. U ovom sporu, predmet kojeg je zahtjev tužiteljice kao potrošača za povrat uplata koje su u smislu čl. 1111. ZOO bez osnove prešle u tuženikovu imovinu na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Neosnovano tuženik smatra da je potraživanje tužitelja trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku.

14. Naime kako je predmet ovoga spora povrat iznosa za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzulu u CHF koje uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, a zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. do čl. 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo o obzir tzv. negativne tečajne razlike.

15. U postupku rješenjem broj Revd-680/2023 dopuštena revizija te je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tom postupku ocijenilo da bi odstupilo od prakse suda (odluka broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.), iz kojeg je razloga odluku prepustilo proširenom vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

16. U presudi proširenog vijeća broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. koja je potom uslijedila navedeno je da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u ovom konkretnom slučaju (a istovjetno i u predmetu broj Rev-1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF. U istoj presudi broj Rev-549/2023 Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor koji glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“ Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužitelj nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj CHF za njega bio povoljniji nije osnovan.

17. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF valja poći od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odluka iz stavka III izreke presude prvostupanjskog suda u skladu je sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) u kojem je zaključeno da se u predmetnom slučaju, u kojem je zastara ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti povodom individualnih parnica potrošača koji se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Do zastare tražbine s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF došlo je 14. lipnja 2023., jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. tako da zastara tog zahtjeva iz predmetne tužbe podnesene 27. prosinca 2021. nije nastupila.

18. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od 12.226,94 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana prijevremene otplate kredita do isplate (čl. 1115. ZOO), na pravilnost koje odluke ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene dijelove pojedinih sudskih odluka u drugim neusporedivim predmetnima.

19. Nije utvrđeno da je počinjene niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, s obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno, nakon prigovora tuženika, nastavio kao mjesno nadležan s raspravljanjem u ovoj pravnoj stvari, dok to što o navedenom prigovoru nije posebno odlučio, nije utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer je o postavljenom tužbenom zahtjevu odlučivao kao mjesno nadležni sud po izboru tužitelja.

20. Naime, valja reći da je odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

21. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, 79/07- dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 24. ožujka 2006.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. godine (Zakon o zaštiti potrošača, „Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19- dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

22. Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Zajedničkim odredbama ugovora (toč.16) Ugovoru o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora, pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

23. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time ju dovodi u neravnopravan položaj.

24. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljičinih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženika, tako da tužiteljica na njezin sadržaj nije imala utjecaj, a formulirana je od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženika te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna.

26. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP, pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP, mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženika, prema odredbi čl. 59. ZPP, mjesno nadležan i sud sjedišta njegove poslovnice, s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženika Peščenica

– Zagreb To je nadležan prvostupanjski sud, za koji sud se tužiteljica po svome izboru odlučila podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP.

27. Odluku o troškovima postupka tuženik pobija samo paušalno pobijajući prvenstveno pravilnost i zakonitost odluke o glavnoj stvari, radi čega je pobijan presuda potvrđena u cijelosti temeljem čl. 368 st.1 ZPP-a kao u izreci.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević