Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-761/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik IČ iz Odvjetničkog društva Pelicarić i Smerdel d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Ustanova za upravljanje sportskim objektima, Zagreb, Trg Krešimira Čosića 11, OIB: 59365213244, kojeg zastupa punomoćnik Nenad Škare, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Nenad Škare-Silvije Petrović-Jelena Nujić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2548/2020-52 od 6. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2548/2020-52 od 6. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I/ izreke je odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Ustanova upravljanje sportskim objektima, Zagreb, Trg Krešimira Čosića 11, OIB: 59365213244, da tužitelju MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 101.319,15 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 8.643,42 kn od 14. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.64342 kn od 14. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.629,09 kn od 14. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.643,42 kn od 14. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.643,42 kn od 14. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.302,34 kn od 14. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.302,34 kn od 14. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.302,34 kn od 14. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.302,34 kn od 14. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.302,34 kn od 14. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.302,34 kn od 14. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 8.302,34 kn od 14. siječnja 2015. godine do isplate te troškove ovog parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u roku od 15 dana.“

U točki II/ izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.975,00 eura / 37.484,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike plaće između one koju je ostvarivao prije Odluke o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, koju je donio Zagrebački holding d.o.o. dana 7. kolovoza 2009. i koja je utvrđena nezakonitom pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj Pr- 1390/15 od 3. ožujka 2013., te plaće koju je primao po prihvaćenom izmijenjenom ugovoru o radu, i to za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, a što je analizirano pod točkama 10.-14. obrazloženja ove odluke.

7. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti te donijeti presudu kao u izreci.

8. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud pravilno utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen u Zagrebačkom holdingu d.o.o. temeljem ugovora o radu od 2. siječnja 2007., na radnom da mjestu pomoćnik direktora za športske objekte, koji ugovor je otkazan 7. kolovoza 2009. s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, koju ponudu je tužitelj prihvatio,

- da je povodom navedenog Otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu vođen sudski postupak radi nedopuštenosti otkaza kod Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-2046/09, odnosno Pr- 1390/15, u kojem predmetu je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-586/16-9 od 16. listopada 2018. djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1390/15-85 od 3. ožujka 2016. u dijelu u kojem je utvrđeno da je nezakonita Odluka o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (Ur.br: I-3482/09) koju odluku je tuženik Zagrebački holding d.o.o. Zagreb, Savska cesta 1, donio 7. kolovoza 2009. te je preinačena presuda u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu pojedinih iznosa sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u t. II izreke prvostupanjske presude pa do isplate, uz obrazloženje da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio niti dokazao koje to radno mjesto kod tuženika, nakon stupanja na snagu Pravilnika o organizaciji iz travnja 2009. (koji je bio razlog otkazivanja ugovora o radu i ponude izmijenjenog ugovora o radu) i ima predviđen koeficijent 7.,

- da su u čl. 1. Ugovora o prijenosu gospodarskih cjelina od 24. prosinca 2013., sklopljenog između Zagrebačkog holdinga d.o.o. kao prenositelja i Ustanove upravljanje sportskim objektima kao stjecatelja, ugovorne strane utvrdile da je prenositelj jedini osnivač stjecatelja, te ovim ugovorom utvrđuje prijenos imovinskih dijelova koji čine gospodarske cjeline sadržane u poslovanju Podružnice upravljanje sportskim objektima, te prava i obveze koje se odnose na gospodarske cjeline i to gospodarske cjeline utvrđene u čl. 3. ugovora od strane prenositelja na stjecatelja bez naknade; da su ugovorne strane u čl. 5. ugovorile da svi ugovori o radu radnika zaposlenih u gospodarskim cjelinama prenositelja koje se prenose ovim ugovorom, prenose se na stjecatelja s danom stupanja na snagu ovog ugovora sukladno čl. 133. Zakona o radu, te je sastavni dio ovog ugovora popis radnika čiji se ugovori o radu prenose, te potpisom ovog ugovora stjecatelj jamči da radnici iz st 1. tog članka čiji se ugovor o radu prenosi na način iz stavka 1. ovog članka zadržavaju sva prava iz radnog odnosa koja su stekli do dana prenošenja ugovora o radu, te stjecatelj na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan st. 1. ovog članka preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenih ugovora o radu te da je Ugovor o prijenosu gospodarskih cjelina stupio na snagu 31. prosinca 2013.,

- da iz Obavijesti o prijenosu ugovora o radu na novog poslodavca od 23. prosinca 2013. proizlazi da je Zagrebački holding d.o.o. obavijestio tužitelja da je u tijeku statusna promjena Podružnice Upravljanje sportskim objektima u ustanovu Upravljanje sportskim objektima pa se na novonastalu ustanovu prenosi postojeći ugovor o radu kojeg je sklopio s Podružnicom, te se ugovor o radu prenosi s danom 31. prosinca 2013. kada novi poslodavac u neizmijenjenom obliku i opsegu preuzima sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu, iz čega proizlazi da je tužitelj obaviješten da se na tuženika prenosi postojeći ugovor o radu, a to je onaj iz 2009. sa svim pravima i obvezama iz tog prenesenog ugovora o radu,

9. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da tuženik nije pravni sljednik Zagrebačkog holdinga d.o.o. pa stoga nije niti pasivno legitimiran u ovom postupku tuženik, a također navodi da „tuženik sukladno čl. 133. st. 13. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 30/04, 149/09) kao novi poslodavac ne odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, a obveza isplate utuženih razlika plaće niti nije nastala do dana prenošenja, to tuženik nije i ne može biti u obvezi tužitelju isplatiti utuženu razliku plaće od siječnja do prosinca 2014. koju je primio i plaće koju bi ostvario da nije bilo otkaza, tj. prema ugovoru o radu od 2. siječnja 2007. kod drugog poslodavca“.

10. Iz naprijed navedenog nije jasno da li prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev zato što smatra da tuženik nije pasivno legitimiran ili zato što zaključuje da tuženik kao novi poslodavac ne odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća. Pored toga, nije jasno primjenjuje li sud prvog stupnja Zakon o radu iz 1995. ili Zakon o radu iz 2009., a budući su navedeni brojevi Narodnih novina oba zakona.

11. Iako su navedeni zaključci nejasni i proturječni, oba zaključka ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje pogrešnima.

12. U konkretnom slučaju tuženik nedvojbeno nije sveopći pravni sljednik Zagrebačkog holdinga d.o.o. u smislu odredaba čl. 522. st. 3. i 541. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", br. 111/93., 34/99., 121/99. – vjerodostojno tumačenje, 52/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. – pročišćeni tekst i 111/12), ali je u ovom postupku pasivno legitimiran u skladu s odredbama čl. 133. st. 1., 3. 8. i 13. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09).

13. Odredbom čl. 133. st. 13. ZR/09 je propisano da ako se poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti.

14. Iz naprijed citirane zakonske odredbe proizlazi da novi poslodavac odgovara solidarno s poslodavcem koji prenosi poslovanje za obveze koje su nastale do dana prijenosa pa je nejasan i toj odredbi proturječan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik kao novi poslodavac ne odgovara za obveze nastale do dana prijenosa.

15. Odredbom čl. 133. st. 4. i 5. ZR/09 je propisano:

(4) Poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca potpuno i istinito pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose.

(5) Propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca.

16. U konkretnom slučaju se radi o obvezama koje su eventualno nastale nakon izvršenog prijenosa gospodarske djelatnosti (cjeline), ali kao posljedica radnji poslodavca prenositelja koje je poduzeo prije sklapanja Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline, pa bi teleološkim tumačenjem odredbe čl. 133. st. 13. ZR/09 za tako nastale obveze bili solidarno odgovorni Zagrebački holding d.o.o. i tuženik.

17. Ovdje treba reći da su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe Zakona o radu iz 2009. jer je prijenos gospodarske cjeline izvršen nakon stupanja na snagu ZR/09 te se utuženo potraživanje također odnosi na razdoblje nakon početka primjene ZR/09.

18. Međutim, da bi tužitelj ostvario pravo na isplatu razlike plaće mora dokazati njezinu pravnu osnovu i visinu.

19. U predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-1390/15 je presudom Županijskog suda poslovni broj Gž-586/16-9 od 16. listopada 2018. odbijen dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj MČ potražuje isplatu naknade plaće za razdoblje od 15. kolovoza 2009. do 30. studenoga 2013., uz obrazloženje da je tužitelj tijekom tog prvostupanjskog postupka inzistirao na isplati naknade plaće u visini razlike između plaće koju je primao u utuženom razdoblju i plaće koja bi bila obračunata isključivo primjenom koeficijenta 7,00, a da pritom nije ni tvrdio niti dokazao koje to radno mjesto kod tuženika, nakon stupanja na snagu Pravilnika o organizaciji iz travnja 2009., ima predviđen koeficijent 7,00.

20. Naime, okolnost da se radnik koji uspije s tužbenim zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu treba vratiti u radnopravni položaj kao da nezakonite odluke o otkazu nije niti bilo, ne znači da radniku bez iznimke pripada pravo na isplatu plaće kakvu je ostvarivao sukladno ugovoru o radu koji mu je otkazan, jer u slučaju kada kod poslodavca, uslijed organizacijskih razloga, više ne postoji radno mjesto za koji je bio sklopljen nezakonito otkazani ugovor o radu, ne može postojati ni mogućnost rada na nepostojećem radnom mjestu, a posljedično tome niti naknada plaće za rad na takvom radnom mjestu.

21. U konkretnom slučaju tužitelj nije mogao biti vraćen na radno mjesto "pomoćnik direktora za športske objekte" jer je to radno mjesto nakon donošenja Pravilnika o organizaciji iz travnja 2009. prestalo postojati, zbog čega mu nedvojbeno nije mogla biti obračunata plaća prema koeficijentu 7,00 koji je bio predviđen za navedeno radno mjesto, već je tužitelj trebao dokazati na koje ga je radno mjesto poslodavac mogao i trebao rasporediti te koja bi mu plaća pripadala za rad na tom radnom mjestu koje bi odgovaralo njegovim znanjima i radnim sposobnostima.

22. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-598/2019-3 od 22. listopada 2019. (kojom je kao neosnovana odbijena revizija tužitelja protiv presuda Županijskog suda poslovni broj Gž-586/16-9 od 16. listopada 2018.), navodeći kako s obzirom da je tužitelj tražio vraćanje na ukinuto radno mjesto pomoćnika direktora za športske objekte, odnosno da nije precizirao da traži vraćanje na neko postojeće radno mjesto, to je pravilno drugostupanjski sud zaključio da tužitelj nema pravo na naknadu plaće koja bi se sastojala od razlike između isplaćene plaće za radno mjesto ponuđeno novim ugovorom i plaće radnom mjesta pomoćnika direktora za športske objekte (u tom smislu i Vrhovni sud RH u odluci Revr-2325/2015 od 20 rujna 2016.).

23. Ovdje treba dodati kako tužitelj ni u ovom postupku nije ni tvrdio niti dokazivao koje radno mjesto je u Zagrebačkom holdingu d.o.o. imalo koeficijent 7,00 prema kojem tužitelj traži isplatu razlike plaće, dok je iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz travnja 2009. (koji je nalazi u spisu Pr-1390/15 koji je priložen ovom spisu) vidljivo da kod rukovodećih radnih mjesta, i to: Voditelj Podružnice (1 izvršitelj), Pomoćnik voditelja Podružnice za objekte (1 izvršitelj), Pomoćnik voditelja Podružnice za opće poslove (1 izvršitelj), Savjetnik voditelja Podružnice za razvoj (1 izvršitelj) te Voditelj projekta (7 izvršitelja) uopće nije naveden koeficijent složenosti poslova, a najveći koeficijent naveden u tom Pravilniku iznosi 4,00 i predviđen je za radno mjesto Voditelja ureda voditelja Podružnice (1 izvršitelj).

24. U ovoj pravnoj stvari je tužitelj tvrdio kako su poslove njegovog radnog mjesta preuzeli OČ i ĆČ, pri čemu je svjedok GČ u svom iskazu na ročištu održanom 10. veljače 2021. (list 132-133 spisa) izričito izjavio da tužitelj nije obavljao poslove koje je svjedok preuzeo temeljem Dodatka ugovoru o radu iz studenog 2009., dok svjedok ĆČ u iskazu na ročištu održanom dana 23. veljače 2023. (list 162-164 spisa) naveo da je „2009. obavljao poslove pomoćnika ravnatelja ustanove tuženika i te poslove je obavljao misli do 2011. -2012. dok se nije smijenio tadašnji ravnatelj“, pri čemu nije iskazivao da li je poslove koje je preuzeo 2009. ranije obavljao tužitelj, niti je o tome bio upitan od strane punomoćnika tužitelja i/ili suda. Pored toga, tužitelj nije iznio ni tvrdnje niti dokaze o koeficijentu plaće navedenih svjedoka kao ni visini plaće koju su primali za radno mjesto na kojem su radili.

25. Budući da tužitelj ni u ovom postupku nije dokazao na kojem točno radnom mjestu je mogao raditi nakon ukidanja radnog mjesta pomoćnika direktora, koji koeficijent bi to potencijalno radno mjesto imalo, kao niti koje radno mjesto ima koeficijent 7,00 po kojem tužitelj potražuje naknadu razlike plaće, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

26. Odluka o troškovima postupka, u odnosu na koju tuženik nije iznio niti jedan žalbeni navod, pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (Tbr.

8. t. 1. te Tbr. 9. t. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", br. 138/23)

27. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac