Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1172/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja UU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Staša Stefanović i Tomislav Bulić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović&Vrdelja u Zagrebu, protiv tuženice CU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vanja Jurić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-699/18-22 od 15. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-699/18-22 od 15. prosinca 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tužena je dužna isplatiti tužitelju iznos od 20.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do plateža po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od presuđenja do plateža, sve to u roku od 15 dana." (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženici trošak parničnog postupka iznosu od 10.000,00 kn u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, i preinačiti pobijanu presudu te usvojiti tužbeni zahtjev odnosno, pobijanu presudu ukinuti te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete isplatom iznosa od 20.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, radi povrede prava osobnosti - povrede časti i ugleda zbog članka objavljenog na Internetskom portalu te u dnevnim novinama "Novi list", a koji je objavljen pod naslovom [naziv], podnaslova "Pardon CU" **.**.2016.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bila sporna objava predmetnog članka.

6. Sud prvog stupnja je prigovor tuženice da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, ocijenio neosnovanim, istaknuvši kako je tužba razumljiva, uredna i podobna za raspravljanje. Sud prvog stupnja je istaknuo kako u predmetnom slučaju tužitelj svoj zahtjev temelji na odgovornosti novinara, autorice spornog članka kao fizičke osobe te se pitanje odštetne odgovornosti tuženice kao novinara za objavu informacije kojom je prouzročena šteta raspravlja prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), na temelju odredbe članka 1045. u vezi s člankom 19 stavcima 1. i 2. i člankom 1100 ZOO. Nadalje, sud prvog stupnja je prigovor tuženice da nije ispunjena procesna pretpostavka za dopuštenost podnošenja tužbe budući tužitelj nije zatražio objavu ispravka informacije ili isprike u smislu odredbe članka 22 stavka 2. Zakona o medijima, ocijenio neosnovanim, s obzirom na to da u pogledu odštetne odgovornosti Zakon o medijima regulira samo odgovornost nakladnika i u određenim slučajevima glavnog urednika, a što se tiče odgovornosti novinara kao fizičke osobe ili autora Zakon o medijima ne isključuje niti izravno niti neizravno primjenu propisa koju uređuju matično područje obveznog prava odnosno ZOO. Sud prvog stupnja je iz navedenih razloga, prigovor nedopuštenosti tužbe i promašene pasivne legitimacije, ocijenio neosnovanim.

7. U postupku također nije bilo sporno da je tužitelj bio vršitelj dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a u razdoblju od 4. ožujka do 1. listopada 2016. kada mu je prestao mandat prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o HRT-u.

8. Na temelju uvida u predmetni članak objavljen 13. listopada 2016. sud prvog stupnja je utvrdio da su u članku vezano uz osobu tužitelja iznesene tvrdnje navedene u tužbi tužitelja, no ocijenio je da izneseno ne bi predstavljalo štetne tvrdnje kojima je tužitelju pričinjena šteta te da bi te tvrdnje opravdavale dosuđenje naknade štete. Sud prvog stupnja je istaknuo kako iz sadržaja članka proizlazi da se isti samo u dijelu, ne u cijelosti bavi osobom tužitelja stavljajući istoga kao vd ravnatelja HRT-a u kontekst U točnije kako se navodi našeg U što je ujedno i naslov članka. Sud prvog stupnja je ocijenio je kako navedeni pojam aludira i sugerira na proždrljivost te se vezano uz navođenje imena tužitelja nazivajući ga Karamarkovim ravnateljem javne televizije ističe ogromno trošenje javnog novca za vanjske produkcije i naše akvizicije. Sud je nadalje, istaknuo kako je nesporno da je za tužitelja upotrijebljen izraz Karamarkov ravnatelj, ali da je isto tako i nesporna činjenica da je tužitelj izabran za vd ravnatelja HRT-a u vrijeme kada je KU obnašao dužnost prvog potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika HDZ-a koji je sa koalicijom stranaka formirao Vladu. Nadalje, da je općepoznata činjenica da upravo parlamentarna većina i stranka koja formira Vladu, a to je u sporno vrijeme bio HDZ, ima važnu ulogu vezano uz izbor i ime osobe na tu dužnost kao i s obzirom na parlamentarnu većinu u Saboru mogućnost njezinog izglasavanja. Cijeneći navedeno, korišteni termin za tužitelja Karamarkov ravnatelj (bez da je primjerice istaknut navodnicima, podebljanim slovima unutar teksta i sl.) sud prvog stupnja nije ocijenio kao nešto uvredljivo i neprimjereno javnom diskursu. Prema ocjeni suda prvog stupnja cijelim člankom kao i dijelom članka koji se odnosi na tužitelja aludira se na ogromno trošenje javnog novca te se u tom kontekstu i koristi termin sebične proždrljivosti. Vezano za dijelove teksta koji se odnose na TU, AU (pogrešno se u članku navodi NU), iskazi stranaka i svjedoka ukazuju da se radilo o AU. Nadalje, činjenica je da je TU bio glavni savjetnik za medije tadašnjem predsjedniku HDZ-a KU, kao i to da je AU bio predstojnik ureda KU, dakle da se radi se o osobama bliskim HDZ-u i KU. Budući da se navedene činjenice s obzirom na funkcije navedenih osoba vrlo često zbog same te činjenice provlače kroz medije sud prvog stupnja je neprihvatljivim ocijenio navod tužitelja kao osobe na vd ravnateljskoj dužnosti da mu navedeno nije bilo poznato. Stoga su prema ocjeni suda prihvatljive tvrdnje tuženice da su termini upotrijebljeni za spomenute osobe rezultat njihova javnog djelovanja i njihovih funkcija. Nije sporno da su JU kao vanjski suradnik te ĆU vezano uz produkciju producentske kuće Gastronomadi d.o.o. vodili emisije na HRT-u kao i to da je IU bio u radnom odnosu na HRT-u. Sam tužitelj ne spori da je u vrijeme njegovog mandata vd ravnatelja HRT-a sklopljen Ugovor o razvoju scenarija s TU kao i ugovor s AU, a ne osporava niti novčane isplate izvršene istima.

8.1. Nadalje, u odnosu na iskaze saslušanih svjedoka, sud prvog stupnja navodi kako svjedokinja BU potvrđuje sklapanje ugovora s TU i AU te Gastronomadi od strane tužitelja, uz napomenu, da je prije toga tužitelj imao u nizu potpise ljudi da je sve to u redu, te da o činjenici potpisa ugovora s navedenim osobama iskazuje i svjedok UUC koja ukazuje na činjenicu postojanja ugovora s TU i AU te emisije IU, JU i ĆU. Sud prvog stupnja, nadalje, utvrđuje kako je svjedokinja BU imenovana na mjesto vd ravnateljice produkcije od strane tužitelja dok je BU HU nakon dolaska tužitelja na mjesto vd ravnatelja smijenjena s funkcije urednice Dnevnika. Sud prvog stupnja je, nadalje, istaknuo kako su u iskazima istih pri iznošenju činjenica važnih za predmet spora uočena i iznošenja vlastitog mišljenja vezano uz postupke tužitelja kao vd ravnatelja i to BU u nastojanju pogodovanja tužitelju te UUC u nastojanju prikazivanja isključivo negativnosti u odnosu na tužitelja, čime su oba svjedoka iskazala svojevrsnu naklonost onoj strani koja ih je predlagala. Iskaze svjedoka sud prvog stupnja je ocijenio u kontekstu utvrđenja proizašlih iz ostalih dokaza tijekom postupka. Pritom je istaknuo kako su obje svjedokinje jasno iskazale i to BU da se u vrijeme kada je tužitelj bio vd glavnog ravnatelja pričalo da je upropastio televiziju (uz napomenu da se po televiziji uvijek svašta priča) kao i to da je njegova funkcija vd ravnatelja dovođena u vezu s KU, dok je svjedokinja UUC navela da se po HRT-u ne samo pričalo, već da postoje i pisana izvješća ogranaka HRT-a da je tužitelj upropastio televiziju pritom se pozivajući na interno izvješće HRT-a, kao i izvješće nadzornog odbora. Sud prvog stupnja je također istaknuo kako ukazuje i na prisutnu priču o davanju velikog novca za vanjske produkcije ljudima bliskim HDZ-u točnije KU te o čistkama nepodobnih kadrova dolaskom tužitelja na funkciju vd glavnog ravnatelja te javnom istupu o navedenom putem medija ĐU i KU.

8.2. Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio kako izvršeni uvid u priložene članke potvrđuje navode tuženice da je postupanje tužitelja kao vd ravnatelja HRT-a i uočene nepravilnosti predmetom pisanja niza portala i novina, međutim da isto u konkretnom slučaju ne utječe na odgovornost tuženice. Sud je prihvatio navode iskaza svjedokinje UUC vezano uz nezakonitost poslovanja HRT- a, pa tako i tužitelja kao vd glavnog ravnatelja budući da je navedeno nesporno utvrđeno i provedenim nadzorom zakonitosti rada i poslovanja HRT-a. Sud prvog stupnja nije prihvatio navode iskaza svjedoka BU da potpisi niza odgovornih ljudi vezano uz sklapanje ugovora te zaključno potpis glavnog ravnatelja ujedno znače i zakonitost poslovanja. Naime, stavljanjem potpisa na određeni ugovor ili dokument kao znak njegova odobrenja niza ljudi (npr. ravnatelja proslovih jedinica) prije tužitelja kao glavnog ravnatelja ne znači ujedno da je time, što su ispoštovane faze postupka, isključena nepravilnost i nezakonitost u postupku nabave programa, a upravo u konkretnom slučaju to je i pokazalo izvješće nadzornog odbora. Kao što je prethodno rečeno s obzirom na rezultate izvršenog nadzora sud prvog stupnja je utvrdio kako je Nadzorni odbor dostavio 24.10.2016. Ministarstvu kulture nalaz interne revizije HRT-a od 20. listopada 2016. te zatražio Ministarstvo kulture provođenje upravnog nadzora. Međutim kako je tužitelju s danom 1. listopada 2016. prestao mandat, a sporni članak objavljen je dana 13. listopada 2016., dakle prema saznanjima koja su postojala u vrijeme objave spornog članka, za ovaj postupak nisu relevantna daljnja događanja vezano uz rad i postupanje Nadzornog odbora na koja se poziva tužitelj kako u tužbi tako i tijekom postupka. Zbog navedenog sud prvog stupnja je ocijenio nepotrebnim upuštati se u ocjenu događanja nakon objave spornog članka. Dokumentacija dostavljena od strane tužitelja uz podnesak od 3.3.2020. (list 469-481 spisa), prema ocjeni suda prvog stupnja, nije odlučna niti je ista analizirana budući se radi o događanjima nakon objave spornog članka.

8.3. Uvidom u kazneni spis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. K-2005/17 u kaznenom postupku protiv CU sud prvog stupnja je utvrdio da je u istome tužitelj podnio privatnu tužbu protiv tuženice koji postupak je pravomoćno okončan odbacivanjem privatne tužbe budući da se na ročištu radi prethodnog razjašnjenja stvari privatni tužitelj izmirio sa okrivljenom (okrivljena, ovdje tuženica se ispričala privatnom tužitelju ako se našao uvrijeđenim).

9. Polazeći od navedenih utvrđenja te činjenice da svrha postupka za naknadu neimovinske štete, u konkretnom slučaju iz tiska, nije kažnjavanje autora, već mogućnost povrijeđene osobe kojoj je informacijom povrijeđen čast i ugled u opsegu ukoliko jakost povrijeđenog dobra to opravdava, dosuđenje pravične novčane naknade, sud prvog stupnja je zaključio kako navedeni uvjet u konkretnom slučaju, nije ispunjen. Sud prvog stupnja je, istaknuo kako se prema usvojenoj sudskoj praksi, ali i prema shvaćanju suda, naknada neimovinske štete za povredu časti i ugleda samo iznimno priznaje i to onda kada je ta povreda izuzetno teška tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. Stoga je i novčanu naknadu zbog povrede časti i ugleda potrebno ograničiti samo na takve izuzetno jake napade koji prema svom intenzitetu, trajanju u prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda čovjekove ličnosti.

9.1. Sud prvog stupnja je naglasio kako tužitelji nije ničim dokazao jaku intenzivnu bol zbog navedenog članka, a sama činjenica što je bio izložen propitivanjima on i obitelj i što je subjektivno osjećao difamaciju, po shvaćanju suda prvog stupnja ne predstavlja razlog koji bi izazvao tako intenzivnu duševnu bol. Sud prvog stupnja je istaknuo kako izloženost pričama na HRT-u nije bila posljedica predmetnog članka već posljedica postupanja tužitelja. Sporni navodi u tekstu koje se odnose na tužitelja ne predstavljaju izuzetno teške povrede, zbog čega se isplata bilo kakve, čak i simbolične novčane naknade ne može smatrati opravdanom. Prema shvaćanju suda prvog stupnja, tuženica je kao autorica članka postupala profesionalno i u skladu s pravilima struke.

9.2. Zaključno, sud prvog stupnja je izrazio pravno shvaćanje da su informacije iznesene u članku, za koje tužitelj smatra da štete njegovu ugledu i časti, informacije koje proizlaze iz rezultata internog nadzora poslovanja HRT-a za 2016. godinu i koje je nesporno postojalo u vrijeme objave članka i predstavljalo izvornu podlogu istome. Sud prvog stupnja je obrazložio kako jasna iskaz tuženice kao i svjedoka, ukazuju da se u vrijeme, kada je tužitelj bio vd glavnog ravnatelja, pričalo da je upropastio televiziju, da je njegova funkcija dovođena u vezu s KU. Prema ocjeni suda prvog stupnja, nije odlučno jesu li nakon objave spornog članka Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske, u konačnici prihvatili navedeno izvješće kao niti to što je tužitelj pokrenuo kazneni postupak protiv tuženice koji je završio odbacivanjem privatne tužbe. Prema ocjeni suda prvog stupnja, sam naziv kolumne Pardon, u kojoj su izrečene sporne tvrdnje, svojim nazivom ukazuje na evidentno iznošenje kritičkog osvrta imajući u vidu značenje navedene riječi, oprostite, ispričavam se. Sama kolumna svojim nazivom upućuje da bi se onaj o kojem se piše mogao osjećati prozvanim i kritički preispitivanim. Tužitelj ima legitimno očekivanje da se poštuje njegov profesionalni i privatni život. Međutim sud prvog stupnja objavljeni članak ne ocjenjuje da je pisan s ciljem zadovoljavanja znatiželje javnosti, objave senzacionalističkih napisa i navoda, već je primarna svrha članka bila određeni kritički osvrt na obnašanje dužnosti tužitelja kao vd glavnog ravnatelja HRT- a temeljen na izvješću nadzornog odbora HRT-a, što je svakako predmetom javnog interesa. Tužitelj kao vd glavnog ravnatelja s obzirom na svoju funkciju mora prihvatiti činjenicu da može biti izložen i javnoj kritici ukoliko je to u interesu razmatranja pitanja od javnog interesa, a da godišnje izvješće nadzornog odbora HRT-a i nepravilnosti utvrđene istim svakako to jest.

9.3. U konkretnom slučaju, sud je pravnog shvaćanja da tužitelju zbog objave spornog članka nije mogla nastati šteta koja bi svojim karakterom i opsegom opravdavala dosudu novčane naknade. Prema mišljenju suda prvog stupnja tužitelju nisu niti povrijeđena ustavna prava i slobode kao građanina zajamčena Ustavom Republike Hrvatske u članku 35. Sud prvog stupnja je istaknuo kako se predmetni članak bavi pitanjem od javnog interesa. Sud prihvaća tvrdnje tuženice da komentar odnosno negativna kritika postupanja vd glavnog ravnatelja predstavlja i vrijednosni sud te da isti može sadržavati i sarkastične navode autora i oštre riječi što nije nespojivo sa slobodom izražaja. U predmetnom slučaju ne radi se o informacijama koje su izmišljene od strane autora članka, već su imale podlogu u izvješću nadzornog odbora HRT-a, pitanje trošenja javnog novca i objava navedenog je u javnom interesu, a tužitelj kao javna osoba mora trpjeti da njegove aktivnosti i radnje, što znači i raspolaganje tuđim novcem mogu biti podložni ispitivanju javnosti i javnost ima pravo znati o postupcima i financijskim aktivnostima kao i pitanjima vezanim uz određene financijske aktivnosti tužitelja kao vd glavnog ravnatelja. Tužitelj je nesporno javna osoba koja se nužno i svjesno izlaže javnosti medijima, a granice prihvatljivog kriticizma u takvom slučaju su šire. Osim toga nije za zanemariti ni činjenicu da prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava sloboda novinarstva dopušta i određen stupanj pretjerivanja pa čak i provokacije. Tvrdnje iznesene u članku ne predstavljaju štetnu radnju kojom bi bilo povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja, kako je to zaključio sud prvog stupnja.

10. Zbog navedenih razloga, sud prvog stupnja, odbio je tužbeni zahtjev, u cijelosti.

11. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tužitelj u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

12. Nadalje, pravo na ocjenu izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) pridržano je za sud, kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Pritom, sud prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali je u slobodi ocjene dokaza i sud ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se njegova ocjena mogla provjeriti, a na koji je način sud prvog stupnja i postupio, pa su žalbeni navodi, kojima žalitelj u suštini ocjenjuje izveden dokaze, i u tom pogledu, neosnovani.

12.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 299. stavka 2. ZPP, a koja bi bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, sud prvog stupnja u konkretnom slučaju, na člancima koji su dostavljeni nakon zaključenja prethodnog postupka, nije niti utemelji svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete tužitelju. Pored navedenog, članci su dostavljeni u spis nakon izvođenja personalnih dokaza na okolnost vjerodostojnosti iskaza svjedoka, pa se utoliko niti ne može pripisati krivnji tuženice što navedene dokaze nije dostavila prije zaključenja prethodnog postupka.

13. Nadalje, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a kako to propisuje odredba članka 8. ZPP. Upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom sud prvog stupnja je ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i na njima utemeljio svoje pravne zaključke, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

14. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu odredaba članaka 19., 1049. i 1100. ZOO, kad je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, kao neosnovan.

15. Na žalbene navode valja odgovoriti kako je Europski sud za ljudska prava, a na čija se stajališta pozvao i sud prvog stupnja, a koja stajališta slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske, npr., u odluci Broj: U-III-4248/2023 od 12. rujna 2024.), u nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja i istodobnu zaštitu prava na osobni i privatni život te dostojanstvo osoba utvrdio načelna stajališta. Prema načelnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava, sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usp. s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br.14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.). Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/203, 9/2005, 1/2006 i 2/2010- dalje: Konvencija), kao ni članak 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.- dalje: Ustav), ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

15.1. U ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i ustavnosudskoj praksi tako je utvrđeno da test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usp. s predmetom ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usp. s predmetom ESLJP-a Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.). Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, te stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, jer u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usp. s predmetom ESLJP-a Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

15.2. Utvrđeno je, nadalje, da sloboda medija predstavlja jedan od temelja svakog demokratskog društva. Člankom 10. Konvencije, kao i člankom 38. stavcima 2. i 3. Ustava štiti se ne samo sadržaj informacija koje mediji prenose, već i sredstva kojima se te informacije priopćavaju. Mediji prema članku 10. Konvencije uživaju širok opseg zaštite. Ta zaštita odnosi se i na istraživanja i na upite novinara tijekom pripreme priloga koje će objaviti, kao i na zaštitu novinarskih izvora (usp. s predmetom ESLJP- a Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [Vv], br. 17488/90, § 39., presuda od 27. ožujka 1996.; i Sanoma Uitgevers B.V. protiv Nizozemske, br. 38224/03, §§ 88. - 92., presuda od 14. rujna 2010.).

15.3. Ocijenjeno je također, da je, međutim, sloboda medija uvjetovana postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (usp. s predmetima ESLJP-a Stoll protiv Švicarske [Vv], br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007.; i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [Vv], br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.). Iako sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, ne smije se smetnuti s uma da je njezin osnovni zadatak priopćiti - na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima - informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak priopćavati informacije i ideje od javnog interesa, već ih javnost ima pravo i dobiti. Stoga je uloga medija olakšavanje i osnaživanje prava javnosti primati informacije i ideje ključna. Kada ne bi bilo tako, mediji ne bi bili u mogućnosti ostvariti svoju ulogu "javnog psa čuvara" (usp. s predmetima ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske, navedeno, §§ 125. i 126.; i Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske [Vv], br. 18030/11, § 165., presuda od 8. studenoga 2016.).

15.4. Nadalje, ocijenjeno je kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije (usp. s Sürek protiv Turske (br. 1) [Vv], br. 26682/95, § 61., presuda od 8. srpnja 1999.; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, br. 20981/10, §40., presuda od 17. travnja 2014.; Lingens protiv Austrije, br. 9815/82, § 42., presuda od 8. srpnja 1986.; i Lopes Gomes da Silva protiv Portugala, br. 37698/97, § 30., presuda od 28. rujna 2000.).

15.5. Utvrđeno je također da se, u okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj "sukob" rješava vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usp. s predmetima ESLJP-a Von Hannover protiv Njemačke /br. 2/ [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od **.**.2012. C i DU Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usp. s predmetom ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

16. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja pravilno je ocijenio kako se predmetni članak, koji se samo dijelom odnosi na tužitelja, i to u okviru vršenja funkcije glavnog ravnatelja javnog servisa (u razdoblju od 4. Ožujka do 1. listopada 2016.) i zakonitosti i pravilnosti poslovanja javnog servisa (HRT-a), bavi pitanjima koja su od interesa javnosti, te da sporni članak sadrži (i) komentare, odnosno negativne kritike koje predstavljaju vrijednosne sudove koji sadrže sarkastične navode autorice i oštre riječi koje nisu nespojive sa slobodom izražavanja. Nadalje, objava informacije koja sadrži činjenične tvrdnje o trošenju javnog novca, informacija je za čiju objavu postoji opravdano zanimanje javnosti, a u konkretnom je slučaju utvrđeno da je utemeljena na činjenicama za koje je autorica imala osnovani razlog povjerovati da su točne pri poduzela je sve mjere za provjeru njihove točnosti, i postupala je u dobroj vjeri (stranački iskaz tuženice).

17. Tužitelj, s druge strane, kao osoba, koja je u sporno vrijeme s obzirom na funkciju koju je obavljao, sudjelovao u javnom životu, mora trpjeti da njegove aktivnosti i radnje, što znači i raspolaganje novcem poreznih obveznika u okviru obavljanja javne dužnosti, mogu biti podložni ispitivanju javnosti i javnost ima pravo znati o postupcima i financijskim aktivnostima kao i pitanjima vezanim uz određene financijske aktivnosti u vršenju dužnosti glavnog ravnatelja javnog servisa. Tužitelj je javna osoba koja se nužno i svjesno izlaže javnosti medijima, a granice prihvatljivog kriticizma u takvom slučaju su šire. Prema tome, tvrdnje iznesene u članku ne predstavljaju štetnu radnju kojom bi bilo povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, i za svoj je zaključak iznio iscrpne, jasne, logične i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju (u tom smislu Europski sud za ljudska prava utvrđuje kako su granice dopuštene kritike šire ako je riječ o javnoj osobi, jer se ona neizbježno i svjesno izlaže javnom preispitivanju i stoga mora pokazati posebno visok stupanj tolerancije, primjerice predmeti: Kuliś protiv Poljske, Mahi protiv [adresa], K i Oran protiv Turske i dr.).

18. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako tužitelj nije (niti) dokazao kako bi mu objavom spornog članka nastala šteta koja bi svojim karakterom i opsegom opravdavala naknadu štete. Tužitelj nije dokazao jaku intenzivnu bol zbog objave spornog teksta, jer sama činjenica što je bio izložen propitivanjima i što je subjektivno osjećao difamaciju (što sam navodi u stranačkom iskazu), ne predstavlja razlog koji bi izazvao tako intenzivnu duševnu bol, odnosno tužitelj nije dokazao da sporni navodi u tekstu koji se na njega odnose na ne predstavljaju izuzetno teške povrede, zbog čega se isplata, i simbolične novčane naknade ne može smatrati, opravdanom.

19. Slijedom navedenog, a imajući u vidu prethodno navedena stajalištima Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, te utvrđene okolnostima konkretnog slučaja, koje je sud pravilno utvrdio te iscrpno i argumentirano obrazložio, prema shvaćanju ovoga suda, u konkretnom slučaju, preteže pravo tuženice na slobodu izražavanja koje joj je zajamčeno odredbom članka 38. stavka 1. Ustava i članka 10. Konvencije, a u odnosu na pravo na čast i ugled koje je tužitelju zajamčeno odredbom članka 35. Ustava.

20. Slijedom iznesenih razloga, odbijanjem tužbenog zahtjeva, materijalno pravo u smislu citiranog propisa pravilno je primijenjeno, pa je žalba tužitelja, u cijelosti, neosnovana.

21. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavku 1. i 155. stavku 1. ZPP.

22. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti, kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor