Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3056/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća mr. sc. VMŠ, u pravnoj stvari tužiteljice VM iz [adresa], **.**.2001., OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vladimir Burić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, Radnička cesta 54, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-2205/2019-39 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-2205/2019-39 od 23. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. II., III., IV., i V. izreke te u dijelu pod točkom VI. izreke u kojem je zahtjev za nadoknadu troškova prihvaćen u iznosu od 3.175,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda u Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-2205/2019-39 od 23. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke u kojem je zahtjev za nadoknadu troškova prihvaćen u iznosu od 53,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

„Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 53,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je sklopljen dana 14. 12. 2004. godine, između tužiteljice VM, OIB: [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek, kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., OIB : 14036333877, i to:

- čl. 3. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula za povrat kredita , odnosno kojim je određeno da se kredit podmiruje u kunama, ali „obračunanim po srednjem tečaju za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“, kao i u dijelu kojim je određeno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan plaćanja"

- čl. 4. st. 1. koja glasi: Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru .“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 4.265,21 eura s osnova preplaćenog tečaja i jednostrano povećane kamatne stope zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.9.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju određuje Europska središnja banka, a koju je ista primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sa uvećanjem za 3 postotna poena koje se primjenjuje na ostale odnose, u roku 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 2.010,37 eura s osnova razlike između konvertirane glavnice i preostale nedospjele CHF glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.9.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju određuje Europska središnja banka, a koju je ista primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sa uvećanjem za 3 postotna poena koje se primjenjuje na ostale odnose, u roku 15 dana (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 959,32 eura s osnova doplate utvrđenog manjka u konverziji zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. 9. 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju određuje Europska središnja banka, a koju je ista primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sa uvećanjem za 3 postotna poena koje se primjenjuje na ostale odnose, u roku 15 dana (točka IV. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 1.330,04 eura s osnova ukupnih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose do 30.9. 2015. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.03.2025. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju određuje Europska središnja banka, a koju je ista primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sa uvećanjem za 3 postotna poena koje se primjenjuje na ostale odnose, u roku 15 dana (točka V. izreke). Naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 3.228,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do konačne isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju određuje Europska središnja banka, a koju je ista primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sa uvećanjem za 3 postotna poena koje se primjenjuje na ostale odnose, u roku 15 dana (točka VI. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući, i troškove žalbenog postupka, podredno, pobijanu presudu ukinuti te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pogledu odluke o glavnoj stvari neosnovana, dok je u pogledu odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

4. Predmet spora su deklaratorni (kumulirani) zahtjevi tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj švicarskog franka te isplatu.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

- da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2004 od 14. prosinca 2004. koji je potvrđen 15. prosinca 2004. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-466/2004 na iznos od 46.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 18 godina uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,00%;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja;

- da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za deviza Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja, a uključene su u anuitete;

- da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru, a potvrđuje svojim potpisom na ugovoru;

- da su stranke zaključile 27. siječnja 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu br. [broj kredita] kojim je utvrđena preplata na dan 30.rujna 2025. u iznosu od 17.060,31 eura;

- da je kredit otplaćen.

6. U postupku je bilo sporno:

- jesu li ništetni dijelovi odredaba predmetnog ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu;

- ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju navodno ništetnih predmetnih odredbi a s obzirom na to da je između stranaka zaključen Dodatak ugovora o kreditu 9.2.2016.;

- zastara potraživanja, pasivna legitimacija, pravni interes i preinaka tužbe.

7. Sud je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da je kredit podigla 14. prosinca 2004. a počela ga je otplaćivati u 2005., da je namjena kredita bila adaptacija stana, da se za Slavonsku banku odlučila zato što je bila dugogodišnji klijent Slavonske banke, da je pregovore vodila u poslovnici Slavonske banke u Kapucinskoj ulici u Osijeku, da su joj u banci rekli da je upravo taj kredit najpovoljniji jer je u švicarcima, u smislu da je CHF stabilna valuta i da je niska kamata, da ju nisu upozoravali ni na koju opasnost od tečaja CHF i rasta kamata, dapače upravo da su hvalili tu vrstu kredita i bili su ljubazni, da u to vrijeme kunskih kredita nije bilo, misli da je bilo u eurima, da je kamata u CHF kreditima bila najniža ako se usporedi s ostalim kreditima, da, budući da su joj takvi uvjeti ponuđeni, nije išla u druge banke, da je u početku bila rata od 1.400,00 kn do 1.500,00 kn, na kraju je rata narasla na 2.200,00 kn, misli i preko 2.200,00 kn, nije se obraćala banci s upitima zašto je narasla rata i pratila je što se dešava u javnosti, misli da je konverziju kredita sklopila 27.1.2016., da joj je nakon konverzije rata iznosila oko 1.900,00 kn, da je taj kredit otplatila u siječnju 2023., da nije mogla pregovarati o uvjetima kredita, kredit joj je bio ponuđen na principu uzmi ili ostavi, da je ugovor pročitala ali ga nije analizirala, niti je financijer da bi se razumjela u to, ona je kao i drugi građanin, da ju javni bilježnik nije upozoravao prilikom ovjere, da zna što je tečaj, to se objavljuje u novinama i gleda u banci na ekranu, da prilikom ovog kredita nije imala kredit vezan za valutu, ne zna razliku, da je u banku išla samoinicijativno jer su ju iz banke čak zvali da pored i više obračunate rate duguje još nešto na ime tog kredita, i da nije imala deviznu štednju prilikom sklapanja ugovora.

8. Na temelju uvida u nalaz i mišljenje utemeljenom na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji u spisu predmeta, sud prvog stupnja je utvrdio da tražbina tužiteljice naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih i razlike tečaja iznosi 4.265,21 eura, razlika glavnice iznosi 2.010,37 eura i zakonska kamata iznosi 1.330,04 eur, što iznosi 7.605,62 eura plus manjak u konverziji 959,32 eura, što ukupno iznosi 8.564,94 eura.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio kako sadržaj ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika nije prijeporan, da su prijeporne odredbe ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak i kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je upravo taj dio gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama kreditora sud prvog stupnja ocijenio nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom, da je nepoštenost ocijenjena iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za adaptaciju kuće, pa da je banka jača strana koja određuje pravila igre tako i promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja, da nepostojanje propisa koji nalažu bankama da ugovor o kreditu precizno utvrde, način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daju bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača, da je uz to ta promjenjivost izrazito nepoštena, bez jasnih parametara, jer je nejasna prosječnom potrošaču, odnosno korisniku kredita s obzirom na to da nije naznačeno jasno kako je to naznačeno za visinu kamate koja je određena na dan sklapanja ugovora po kreditu iznosila 5,25 %, godišnje, dekurzivno, pa je tako banka mogla jasno naznačiti do kojih granica može ići promjenjiva kamatna stopa, a ne koristiti se visokom stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom građaninu, korisniku kredita, bez stručnih uputa što to znači i kakve su posljedice za iste, da je jedina zaštićena strana u predmetnom ugovoru banka, ovdje tuženik, jer kamatna stopa ovisi o njezinom poslovanju, tržištu što je također moglo bi naznačeno s gornjom granicom kamata, iako je nelogično da banka kao institucija koja posluje s novcem i svoje poslovanje bazira na zaradi, i to nije prijeporno, no da je prijeporan rizik koji prebacuje na teret klijenta.

10. Sud prvog stupnja je utvrdio kako nije prijeporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu, no da ista mora biti razumljiva i određena parametrima, kvalitativno i kvantitativno razrađena uzročno posljedična veza kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, kao i određenje razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, koji će biti razumljivi korisnicima kredita kako ne bi došli u poziciju da samo mogu primiti obavijest o Odluci banke bez da na nju mogu reagirati i o istom pregovarati.

11. U postupku je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, utvrđeno u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09. 2003.g. do 31.12. 2008.g., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, te da je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time u tom postupku petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

11.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž- 6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.2. Slijedom navedenog, a uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanja kamata, tako i po osnovi dizanja tečaja od strane banke, sud prvog stupnja je utvrdio da su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne.

11.3. Stoga je sud prvog stupnja zaključio kako činjenica da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

12. Nadalje, sud prvog stupnja je zaključio kako je konverzija u cijelosti provedena u sklada sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/2015.- dalje: ZID ZPK/15) i obračunata u skladu sa ZID ZPK/15 te mišljenju vještaka u dopuni nalaza i mišljenja, ali da tužitelj nije u cijelosti obeštećen.

13. Sud prvog stupnja je prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenio neosnovanim navodeći da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena Hypo Alpe Adria bank, temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt- 09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. te da se stoga učinak presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovore zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

14. Polazeći od navedenih utvrđenja te odredaba članaka 81. stavka 1., i 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.96/2003. ZZP/03), te odredaba članaka 323. stavka 1, 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), ocijenivši prigovor promašene pasivne legitimacije te zastare neosnovanim, ocijenivši prigovor nedostatka pravnog interesa na strani tužiteljice za podnošenje tužbe u ovom predmetu neosnovanim, sud prvog stupnja je utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju provedenog vještačenja, prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

16. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti (analizom odredaba predmetnog ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženika, pravilno u bitnom utemeljio na činjenicama da trgovac/banka nije potrošaču kredita dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovca (banke), da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da potrošač bio u ovisnom i slabijem položaju i nije mogao imati utjecaj na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope.

17. Nadalje, presudom suda Europske unije od **.**.2014., V, C-26/13, je u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da prednik tuženik nije obavijestio potrošača o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, to je ugovorna odredba neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

18. S obzirom na to da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

19. Odredbom članka 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

20. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja, i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

21. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

22. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja prednik tuženika je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na potrošače, narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Nadalje, prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

25. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

27. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako nakon sklapanja Aneksa/Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

28. Žalbeni navodi tuženika kojima upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15 su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

29. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

30. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano niti jednom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa /Dodatka ugovora o kreditu (2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014., 110/20.15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14, propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka ugovora o kreditu tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se Dodatka ugovora o kreditu potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se niti u kojem slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

31. Slijedom navedenog, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne isključuje tužiteljičino pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

32. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87. stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

33. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila i tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

34. Prema navedenom direktnom učinku, sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala u tužbi.

35. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

36. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

37. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivost kamatne stope i valutnoj klauzuli, te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljice bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne.

38. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Slijedom navedenog, u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

39. I odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama je pravilna. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.).

40. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu. S obzirom da je tužba podnesena 11. lipnja 2019. dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

41. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio u cijelosti.

42. Međutim, odlučujući o troškovima parničnog postupka sud prvoga stupnja djelomično je nepravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio trošak sudske pristojbe na presudu od 53,09 eura, jer je odredbom članka 6. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine, br.51/2023.) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjen članak 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, tako da su, između ostaloga, potrošači u postupcima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi. Neosnovano, međutim, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka u pogledu priznatog troška sudske pristojbe na tužbu budući da u vrijeme podnošenja tužbe 11. lipnja 2019. ZID ZSP/2023, nije bio na snazi.

42.1. Nadalje, u žalbenoj fazi postupka sporna je primjena odredbe Tbr. 48. st. 3. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022 – dalje: Tarifa), odnosno, u suštini, je li sud kod odluke o troškovima parničnog postupka trebao primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka ili onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje.

42.2. Tuženik u žalbi upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava sudovi pogrešno u pogledu primjene Tarife i vrijednosti boda primijenili Tarifu u odnosu na odvjetničke radnje koje su poduzete prije donošenja Tarife/22, odnosno sadržajno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine, br.138/2023.- dalje Tarifa/23), jer bi se radilo o retroaktivnoj primjeni i djelovanju Tarife što bi bilo protivno odredbi članka 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/1090., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010. i 5/2014. – dalje: Ustav RH).

42.3. Prema Tbr. 48. stavka 3. Tarife/22 kada sud ili drugo tijelo odluči o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tbr. 50. Tarife/22 propisano je da vrijednost boda iznosi 15,00 kuna (1,99 eura). Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023.) kada sud ili drugo tijelo odluči o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr.54.

42.4. Budući je u ovoj pravnoj stvari pobijana presuda kojom je odlučeno o troškovima postupka donesena 23. svibnja 2025., proizlazi da se primjenjuje Tarifa/23 te je sud prvog stupnja pravilno kod odluke o parničnim troškovima primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife/23, dosudio i priznao parnične troškove po vrijednosti boda od 2,00 eura. .

42.5. U vezi navedenog ovaj sud ističe da je Tbr. 52 identičan svim ranijim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a odredba je jasna i primjenjuje se sve do onog trenutka kada bi eventualno ista bila proglašena u suprotnosti sa zakonom i Ustavom RH(u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice u odlukama ovoga suda broj Rev 940/2020 od 14. srpnja 2023., Rev- 847/2021 od 13. veljače 2023. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-1309/2024-2 od 1. listopada 2024.) Stoga je žalba tuženika u tom dijelu, neosnovana.

43. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika, u pogledu odluke o glavnoj stvari odbiti, kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi te u pogledu odluke o troškovima postupka žalbu tuženika, kao djelomično neosnovanu, odbiti i presudu u pobijanom dijelu djelomično potvrditi te, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP, kao djelomično osnovanu uvažiti, i presudu u pobijanom dijelu u pogledu odluke o troškovima postupka djelomično, preinačiti.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor