Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3692/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆVĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Kajfešov brijeg 18, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, Petrova 182, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3558/2021-30 od 20. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3558/2021-30 od 20. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kao i pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.443,02 € s pripadajućom zateznom kamatom te pod točkom III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3558/2021-30 od 20. svibnja 2025. u dijelu izreke pod točkom II. kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 4.443,02 € do iznosa od 5.005,52 € (za iznos od 562,50 €) s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 562,50 € s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 16.976,66 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom I. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 5.005,52 € kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate odnosno 20. svibnja 2025. dok je pod točkom III. izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. srpnja 2007. u iznosu od 16.976,66 € temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF odnosno s obzirom da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ništetna.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te razlozi o dosuđenju zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, odnosno dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

6. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, koju sadržajno ističe tuženik jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije kao i preocjenjivanje izvedenih dokaza na što nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. Tuženik u žalbi prigovara da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja. Smatra da prvostupanjski sud nije cijenio niti obrazložio je li ugovaranjem valutne klauzule zaista došlo do neravnoteže u pravima i obvezama te da nije obrazložio niti zašto pretpostavlja da je tuženik uopće mogao predvidjeti toliki rast tečaja CHF.

9. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani, jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužiteljica i prednik tuženika zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. srpnja 2007. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredit u iznosu od 85.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredita za refinanciranje kredita (čl.2.Ugovora o kreditu), na rok vraćanja od 8 godina, a što među strankama nije bilo sporno;

- da iz odredbe čl. 4. toč. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u 96 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.051,39 CHF po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi ukupno 16.976,66 €;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu od 11.7.2007., a namjena tog kredita bila je kupnja stana u kojem i danas stanuje u [adresa] u [adresa], a nije upozorena na nikakve rizike u pogledu valutne klauzule, a niti joj je nuđen kredit u EUR u kunskoj protuvrijednosti niti u kunama. Zatim, proizlazi da je ugovor pročitala prije potpisivanja i nije imala nikakvih primjedbi jer je vjerovala banci da je to najpovoljniji kredit za nju te je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika, međutim niti bilježnik je nije upozoravao na nikakve rizike sklapanja ugovora u CHF u kunskoj protuvrijednosti.

11. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud se poziva na pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora iz koje proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak te informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama, a u konkretnom slučaju se radi upravo o tome jer se tužiteljica poziva na parnicu koja se povodom kolektivne tužbe potrošača vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pred Visokim trgovačkim sudom RH (poslovni broj Pž- 6632/17), a predmetni ugovor je unaprijed formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

12. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je u navedenom kolektivnom sporu odlučeno i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, kao i pravni prednik tuženika, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu, proizlazi da, na temelju dostupnih informacija, potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu CHF, informirano se odlučiti o sklapanju ugovora s takvim odredbama, dok tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, a smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom I.

13. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

14. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, kako je već i navedeno dok tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao.

16. Isto tako, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je mogla samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužiteljice izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

18. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa kako se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te su bile unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP/03), jer tužiteljica nije imala utjecaj na njihov sadržaj. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Isto tako, suprotno navodima žalitelja valja ukazati i da je presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga, kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, a koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

20. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

21. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužiteljice, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza pri čemu su i prigovori tuženika, istaknuti na nalaz i mišljenje pravne naravi. Naime, tuženik je predlagao da se izvede financijsko vještačenje na okolnost da ako je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna, da je tada zapravo riječ o kunskom kreditu pa je bilo jedino ispravnu primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za takve (kunske) kredite u predmetnom razdoblju te da isto tako treba uračunati i negativne razlike. Međutim, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio takav prijedlog jer je nalaz i mišljenje vještaka izrađeno sukladno zadatku određenog od strane suda prvog stupnja, te je isto i prema stavu ovog suda u potpunosti podobno da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljičine tražbine pri čemu je potrebno navesti da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe glede valutne klauzule.

22. Dakle, sud prvog stupnja dao zadatak vještaku koji se držao tog zadatka, a metodologijom obračuna uzimajući u obzir početni tečaj CHF kroz cijelo vrijeme otplate postupa se sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u otklanjanju nepoštenih učinaka odredbi koje su ugovorene uslijed tuženikovog postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga su bez utjecaja žalbeni navodi o „pretvaranju kredita u kunski“, kao i oni vezani za primjenu početno ugovorene promjenjive kamatne stope budući zahtjev po ovoj osnovi nije bio predmetom spora, pa nije ni dosuđen.

23. Konačno pravilno je sud prvog stupnja otklonio tuženikov prigovor uračunavanja negativnih razlika ocjenjujući da u situaciji kada nije podnesen prigovor radi prijeboja, odnosno protutužba istom ne pripada pravo na ovu tražbinu. U odnosu na negativnu tečajnu razliku tuženik se upućuje na revizijsku odluku Rev-549/23 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u situaciji kada nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a odnosno ako nije podnesena protutužba.

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

25. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

26. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 29. travnja 2021., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

27. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od ukupno 16.976,66 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

28. Tuženik žalbenim navodima osporava odluku o parničnom trošku smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje čime da je evidentno povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

29. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22, 138/23). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 20. svibnja 2025. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 € sukladno Tarifi objavljenoj u Narodnim novinama („Narodne novine“ 138/23), te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

30. Međutim, osnovano tuženik ističe da se podnesak tužiteljice od 15. svibnja 2024. ne može smatrati podneskom iz Tbr.8.1. te da se nije mogao priznati kao obrazloženi trošak odnosno „puni“ trošak za predmetnu radnju. Stoga, po stavu ovog suda tužiteljici za podnesak od 15. svibnja 2024. pripada 25 bodova po Tbr. 8/4 Tarife jer se ne radi o obrazloženom podnesku. zbog čega je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika za svotu parničnog troška od 562,50 € i u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pod točkom II. izreke. (toč. II. izreke), dok je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke kao i u pogledu odluke o parničnom trošku u izreci pod točkom II. za iznos od 4.443,02 € s pripadajućom zateznom kamatom te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

31. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer je sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić