Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-826/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ana Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 15, protiv 1. tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koje zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, i 2. tuženika APS Delta S.A. iz Luksemburga, Rue Eugene Ruppert 6, L-2453, OIB 45421012929, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bistrović odvjetniku Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužiteljice i 1. tuženice Zagrebačke banke d.d. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1185/2021-34 od 29. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1185/2021-34 od 29. studenoga 2024. u točki II. izreke te u točki III. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tužiteljica snosi svoj trošak postupka.

II. Odbija se žalba 1. tuženice Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1185/2021-34 od 29. studenoga 2024. u točki I. izreke te u točki III. izreke u dijelu kojim je odlučeno da 1. tuženica Zagrebačka banka d.d. snosi svoj trošak postupka.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i 1. tuženice Zagrebačke banke d.d. za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ĆS koji glasi:

"I. Utvrđuju se ništavim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj računa [broj kredita] sklopljenog između tužitelja ĆS i I. tuženika Zagrebačke banke d.d. dana 18. studenog 2003. godine ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice, broj OU-694-03, dana 18. studenog 2003.g. i to:

-članak 2. Ugovora u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita je dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos… i redovnu kamatu sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Korisnik kredita može svakih pet godina ugovoriti fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu, koje su u tom trenutku važeće prema Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.. Ako Korisnik kredita ne ugovori fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu za slijedeće razdoblje...suglasan je da Kreditor obračuna za slijedeće razdoblje od pet godina promjenjivu kamatnu redovnu kamatnu stopu sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."

-članak 7. Ugovora u dijelu koji glasi: "Ako je za novo razdoblje od pet godina ugovorena fiksna ili promjenjiva kamatna stopa utvrđena Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, u visini različitoj od visine kamate za proteklo razdoblje od pet godina, Korisnik pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta...te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

- članak 20. Ugovora u dijelu koji glasi: "Ugovorne strane prihvaćaju kao bitan sastojak ovog Ugovora i odredbe iz ovog članka: F) Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita nakon proteka roka od pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor."

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ĆS koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnim Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od dana 30. svibnja 2017.godine sklopljen između I. tuženika Zagrebačke banke d.d. i II. tuženika APS Delte S.A. ovjeren kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, broj OV7590/2017, od dana 19. srpnja 2017.godine."

III Svaka strana snosi svoj trošak parničnog postupka.“

2. Protiv te presude u dijelu pod točkama II. i III. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tužiteljica sama snosi svoj trošak postupka pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Protiv te presude u dijelu pod točkama I. i III. izreke u dijelu kojim je odlučeno da 1. tuženica Zagrebačka banka d.d. sama snosi svoj trošak postupka pravovremenu žalbu podnijela je 1. tuženica Zagrebačka banka d.d. iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba 1. tuženice nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavim Ugovora o namjenskom kreditu broj računa [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice ĆS i 1. tuženice Zagrebačke banke d.d. dana 18. studenog 2003. godine ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice, broj OU-694-03, dana 18. studenog 2003. i to ugovorene promjenjive kamatne stope, naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i utvrđenje ništetnim trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. između 1. tuženice i 2. tuženika ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OV-7590/2017 od 19. srpnja 2017.

9. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuju žalbe stranaka.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

11. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji žalitelja sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

12. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 18. studenog 2003. između tužiteljice kao korisnice kredita i 1. tuženice, kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu [broj kredita] ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice, broj OU-694-03, dana 18. studenog 2003., da je istim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i prijevremena naknada za otplatu kredita i naknada za obradu kredita, kao i da je između 1. i 2. tuženika sklopljen trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OV-7590/2017 od 19. srpnja 2017.

13. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača i te da li su ništetne odredbe ugovora od 18. studenoga 2003. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita te da li je ništetan trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017.

14. Suprotno žalbenim navodima 1. tuženice pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, odnosno da su sredstva ostvarena namjenskim kreditom utrošena u svrhu adaptacije stana, a ne u poslovne svrhe.

15. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski kredit u svrhu adaptacije stana, a kako to proizlazi iz ugovora o kreditu, te je ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba.

16. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. Točno je da je teret dokazivanja na tužiteljici da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg kako je već navedeno jasno slijedi da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu adaptacije stana, a i pravilno je od strane prvostupanjskog suda ocijenjen iskaz tužiteljice u pogledu bitnih činjenica koje se tiču njezinog statusa potrošača po predmetnom ugovoru odnosno da je sredstvima kredita koji je zaključila kao fizička osoba adaptiran stan.

18. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužiteljica kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu za adaptaciju stana odnosno da je kredit koristila izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude ĐS i AS, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Ć, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

19. Kako je tužiteljica ugovorom o kreditu i svojim saslušanjem dokazala svojstvo potrošača, to ovaj sud prihvaća obrazloženi zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač.

20. Prilikom utvrđivanja ništavim spornih ugovornih odredbi pravilno se prvostupanjski sud pozvao na odredbe ZZP/03, a koji je zakon bio na snazi u vrijeme zaključenja spornih ugovora o kreditu. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su sporne odredbe članka Ugovora o kreditu nepoštene te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača obzirom se o istima nije pojedinačno pregovaralo, imajući u vidu odredbu članka 81. stavak 1. ZZP/03, te su navedena odredbe ništave sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

21. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su sporne odredbe ugovora tužiteljici kao prosječnom potrošaču bile nejasne i nerazumljive. Naime, niti u ugovoru niti u Općim uvjetima tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja, tim više što nije postojala ni mogućnost da tužiteljica predloži da određena točka ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu glasi drugačije od onoga što joj je ponuđeno. Tužiteljica je bila u situaciji da ugovor koji je formuliran samo od strane 1. tuženice kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati. Da tužiteljica nije mogla utjecati na visinu kamatne stope i njene promjene te da tužiteljici nije jasno od čega zavisi promjena kamatne stope nedvojbeno proizlazi iz iskaza same tužiteljice kojega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnim i uvjerljivim. Ovo stoga, jer su ugovori već unaprijed bili pripremljeni i sastavljeni od strane 1. tuženice, a tužiteljici nisu objasnili iz kojih razloga bi se kamatna stopa mijenjala već je u ugovoru bila poznata samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu. 1. tuženica nije dokazala da se o spornim odredbama ugovora pregovaralo, tim više jer se radilo o unaprijed pripremljenom, standardnom i formuliranom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Tužiteljici nisu pojašnjeni parametri o čemu ovisi promjena kamatne stope te je promjena kamatne stope ovisila isključivo o volji jedne strane tj. 1. tuženice. U situaciji kada promjena ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno 1. tuženice, a da pri tom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti o kojima ovisi promjena stope gdje promjenu stope tužiteljica ne može niti previdjeti niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužiteljica nije niti mogla znati zašto se mijenja kamatna stopa niti o čemu ovisi promjena kamatne stope to je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na 1. tuženicu kao davatelja kredita i instituciju koja se bavi novčarskim poslovanjem, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Stoga su i u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi 1. tuženice da tužiteljica nije dokazala nerazumljivost odredbi o načinu promjene kamatne stope.

22. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da činjenica da su kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja bile niže od početno ugovorenih ne utječe na ništavost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti se radi o zabrani manjeg značaja, jer odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su ništave iz gore navedenih razloga kako u slučaju smanjivanja tako i u slučaju povećanja kamatne stope niti je raskidom ugovora nestao razlog ništavosti, niti su naknadno te odredbe postale pravovaljane.

23. Na takav način ugovaranjem spornih odredbi 1. tuženica je izbjegla utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na kamate koje predstavljaju cijenu kredita, a cijena je bitan sastojak ugovor o pa je takva jednostrana ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

24. Tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati s 1. tuženicom obzirom se radilo o ugovornim uvjetima koji su bili unaprijed određeni i propisani od strane 1. tuženice, a što je prvostupanjski sud utvrdio temeljem iskaza tužiteljice te uvidom u sporni ugovor. Stoga su i u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi 1. tuženice da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

25. Prvostupanjski sud utvrđivao je sve elemente u pogledu poštenosti odnosno nepoštenosti ugovornih odredaba odnosno je li ugovorena kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, je li se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, je li odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva, te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Sve ove činjenice prvostupanjski sud je analizirao kada je odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

26. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da na ugovorenu naknadu za obradu i odobravanje kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica nije mogla utjecati, da se o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe bila unaprijed formulirane od strane 1. tuženice, banke i na nju tužiteljica kao potrošač nije mogle utjecati, pa je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, pa je nepoštena i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

27. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 na 1. tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu i visini tih naknada, a što 1. tuženica nije dokazala, niti je u tom pravcu uopće predlagala dokaze. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane 1. tuženice i u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno 1. tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. 1. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti sve naknade sukladno važećoj Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i da prilikom prijevremen otplate je korisnik dužan platiti naknadu prema važećoj Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor a te se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 20. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 i ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

28. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

30. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade za obradu kredita, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim 1. tuženica nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

31. 1. tuženica nije tužiteljicu informirala u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačila neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodila računa i o interesima tužiteljice), kao što nije dokazivala da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu 1. tuženice, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na 1. tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima 1. tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

32. Čl. 1021. ZOO/05 propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, svrha sklapanja Ugovora o kreditu bila je da tužiteljica, kao korisnik kredita stekne novčana sredstva za adaptaciju stana, a 1. tuženica je temeljem ugovora o kreditu stavila tužiteljici na raspolaganje ugovoreni novčani iznos. Tužiteljica, kao korisnik kredita dužna je vratiti 1. tuženici ugovoreni iznos kredita uz ugovorenu kamatu koja je nakon uklanjanja iz ugovora u visini ugovorene kamate na dan sklapanja ugovora, iz čega nedvojbeno proizlazi da je suprotno navodima žalbe tužiteljice njezina obveza odrediva. U smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, to proizlazi da Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe (o budućoj promjeni kamatne stope) s obzirom da i bez ništetne odredbe sadrži sve bitne elemente ugovora o kreditu, jer sadrži početno ugovorenu kamatnu stopu koja je prihvaćena suglasnom voljom stranaka. Kada se u konkretnom slučaju uklone ništetne odredbe tužiteljica se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da odredaba o načinu promjene kamatne stope nije bilo, te su u obvezi trpjeti namirenje tražbine iz založenih nekretnina u visini obveze koja se obračunava primjenom početno ugovorene kamatne stope.

33. Ovo je u skladu i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda od 21. listopada 2021. odnosno da ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sukladno čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 105. ZOO/91 (koji je identičan čl. 324. st. 1. ZOO/05), a identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkom ugovoru izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. koji je u odgovoru na pitanje - kakvi su pravni učinci utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te s time u vezi može li, i u kojem sadržaju, ostati na snazi predmetni ugovor bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnim - naglasio da se ništetne odredbe ugovora "(…)načelno imaju smatrati kao da nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala".

34. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO/05 propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a kako je odredbom čl. 81. st. 1. ZOO/05, propisano da s tražbinom prelaze na primatelja i sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. to je na 2. tuženika temeljem dostavljenih isprava prešla tražbina 1. tuženice osigurana uknjižbom založnog prava, pa su bez pravnog značaja navodi žalbe da u ugovoru o kreditu nije navedeno da se tražbina može prenijeti.

35. Prema odredbi članka 319. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00.- Odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – u daljnjem tekstu: ZV), prijeđe li na bilo kojem pravnom temelju tražbina osigurana založnim pravom na drugu osobu, na nju je time ujedno prešlo i to založno pravo bez posebnoga pravnoga temelja za to i bez posebnoga načina stjecanja, osim ako je što drugo bilo određeno, dok je odredbom članka 320. stavka 2. ZV, propisano da će novi vjerovnik moći izvršavati ovlasti koje ima na temelju hipoteke koja je prešla na njega zajedno s tražbinom koju osigurava pošto ona bude upisana u zemljišnim knjigama kao njegovo pravo.

36. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP obzirom na podjednak uspjeh stranaka u postupku.

37. Slijedom izloženoga valjalo je žalbe tužiteljice i 1. tuženice odbiti kao neosnovane i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš