Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-434/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6683/2021-16 od 9. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6683/2021- 16 od 9. veljače 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-2044/2019 od 31. svibnja 2019. i za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2024. do isplate (toč. II. izreke), dok je odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan (toč. III. izreke).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I. i II. izreke žalbu je podnijela tužiteljica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači u skladu s navodima žalbe ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda tužiteljice i predlaže njezinu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žaliteljica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je na temelju prijedloga ovrhovoditelja Grada Zagreba podnesenog protiv ovršenice PM Općinski građanski sud u Zagrebu donio rješenje o ovrsi broj Ovr-2044/2019 od 31. svibnja 2019., temeljem ovršne isprave – Ugovora o najmu stana na određeno vrijeme sa slobodno ugovorenom najamninom od 9. travnja 2014., koji je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog koda javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, pod brojem Ov-1542/14 od 29. svibnja 2014., kojim je određena ovrha udaljenjem ovršenice (ovdje tužiteljice) iz stana u [adresa], površine 34,20 m2 i predajom nekretnine u posjed ovrhovoditelju. Nije sporno da je ovršenica zaključkom od 23. srpnja 2021. upućena u ovu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 94/14, 73/17, 131/20 i 114/22 – dalje: OZ) navodeći da je predmetna nekretnina njezin jedini dom u kojem živi s izvanbračnim suprugom, te da je ovrha u cijelosti provedena. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljica kao zaštićeni najmoprimac bila u najmu predmetnog stana na određeno vrijeme sukladno zaključku Gradskog poglavarstva grada Zagreba od 14. listopada 2004., temeljem čl. 33. st. 2. Odluke o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 22/09, 2/12, 15/12 i 22/13);

- da su stranke 9. travnja 2014. zaključile Ugovor o najmu na određeno vrijeme sa slobodno ugovorenom najamninom od 9. travnja 2014., s rokom važenja do 21. prosinca 2018., uz obvezu tužiteljice kao najmoprimca na plaćanje slobodno ugovorene najamnine i na podnošenje zahtjeva za produženje ugovora o najmu 30 dana prije isteka vremena na koje je ugovor sklopljen, uz dostavu dokaza o ispunjenju uvjeta iz čl. 33. Odluke o najmu stanova, jer u protivnom Ugovor prestaje istekom vremena na koje je sklopljen;

- da iz dopisa Gradsko stambeno komunalnog gospodarstva d.o.o. od 30. svibnja 2018. proizlazi da tužiteljica nije podmirila najamninu za razdoblje od prosinca 2016. do svibnja 2017.;

- da je Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada od 15. ožujka 2019. odbio zahtjev tužiteljice za produljenje ugovora o najmu s obrazloženjem da nije udovoljeno uvjetima iz čl. 30. st. 6. Odluke o najmu stanova, jer je tužiteljica stekla vlasništvo obiteljske kuće u [adresa], koju nekretninu je Ugovorom o darovanju od 5. veljače 2019. darovala MM;

- da je ovrha u cijelosti provedena, te je nekretnina ispražnjena i predana tuženiku 31. svibnja 2019.;

- da je tužiteljica predmetni stan koristila s izvanbračnim drugom 32 godine i da je spornu nekretninu smatrala svojim domom, no da je miješanje tuženika bilo legitimno i utemeljeno na zakonu obzirom da je tuženik kao vlasnik nekretnine bio ovlašten zahtijevati predaju u posjed nekretnine u smislu odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV) i da je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno zaštiti prava vlasništva tuženika jer je tužiteljica izgubila pravo na posjed stana istekom vremena na koje je Ugovor bio zaključen.

10. Temeljem utvrđenja da je Ugovor o najmu od 9. travnja 2014. prestao protekom vremena na koji je bio zaključen i da ga nije bilo moguće produžiti, jer osim što je tužiteljica protivno odredbi čl. 33. Odluke o najmu stanova u međuvremenu stekla ½ dijela obiteljske kuće u [adresa], koju je potom darovala, nije uredno plaćala ugovorenu najamninu, zbog čega je izgubila pravo na posjed predmetnog stana, koji je nastavila koristiti bez valjane pravne osnove, te da je miješanje tuženika u konkretnom slučaju bilo opravdano radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija), te da stoga nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ za proglašenje ovrhe nedopuštenom, te je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Prema odredbi čl. 33. Odluke o najmu stanova Ugovor o najmu stana sklopljen na određeno vrijeme produžit će se pod istim uvjetom ako najmoprimac, 30 dana prije isteka ugovorenog vremena podnese zahtjev za produženje ugovora o najmu stana i dokaže da mu primanja po članu obiteljskog domaćinstva ne prelazi 50% prosječne mjesečne plaće isplaćene u gospodarstvu Grada Zagreba u prethodnoj godini, te da on, supružnik ili malodobni član obiteljskog domaćinstva, nije stekao u vlasništvo useljivu kuću ili stan, odnosno da nije darovao ili prodao useljivu kuću ili stan.

13. Tužiteljica u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio je li obiteljska kuća u [adresa] koju je u ½ dijela naslijedila iza pok. u [adresa] bila useljiva i da ju je trebao pozvati u smislu odredbe čl. 288. st. 2. ZPP na dopunu dokaznih sredstava kojima bi dokazala visinu prihoda svoga izvanbračnog supruga ukoliko je smatrao da činjenični navodi nisu dovoljni da se utvrde odlučne činjenice.

14. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani, jer je teret dokazivanja da se radilo o neuseljivoj nekretnini bio na tužiteljici. Pritom žaliteljici valja ukazati da se u našem sustavu građanskog procesnog prava primjenjuje načelo formalne istine, koje je uvedeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003 godine („Narodne novine“, broj 117/03), prema kojemu su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP), u kojem posebno dolaze do izražaja pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP. U postupku dokazivanja stranke su dužne sve činjenice koje su iznijele i koje predstavljaju činjeničnu podlogu njihovoga zahtjeva dokazati sa stupnjem izvjesnosti.

15. U konkretnom slučaju, iz dopisa Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 6. veljače 2019. proizlazi da je tužiteljica, obzirom na sadržaj odredbe čl. 33. Odluke o najmu bila pozvana da se iseli iz stana u [adresa], ili da im dostavi dokaz da naslijeđena nekretnina u [adresa] nije useljiva, na koji dopis se oglušila. Osim toga, u svome je iskazu istakla da je nekretnina u [adresa] nakon rata bila u derutnom stanju i da u nju nitko nije ulagao, no kako iz zemljišnoknjižnog izvatka (list 39 spia) proizlazi da je nekretninu u [adresa] naslijedila iza pok. oca temeljem rješenja o nasljeđivanju O-133713 od 28. ožujka 2013., te da je svoj suvlasnički dio Ugovorom o radovanju nekretnina od 5. veljače 2019. darovala CM, koja joj je he isplatila njezin suvlasnički dio, to tužiteljica nije u postupku dokazala da je bila riječ o neuseljivoj nekretnini.

16. U odnosu na navode žalbe da je testom razmjernosti sud trebao obuhvatiti i pitanje je li nekretnina koju je naslijedila bila useljiva, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud sukladno čl. 8. Konvencije pravilno i valjano proveo test razmjernosti i utvrdio da je miješanje u ostvarivanje prava na dom kod tužiteljice u konkretnom slučaju bilo utemeljeno na zakonu, jer je tuženik kao vlasnik stana imao legitimni cilj zaštite svoga prava vlasništva u cilju provođenja odgovarajuće stambene politike, te je iseljenje tužiteljice po isteku ugovora o najmu predstavljalo nužnu mjeru koja je razmjerna zaštiti prava vlasništva tuženika, obzirom da je tužiteljica prestankom Ugovora o najmu izgubila pravo na posjed.

17. Kako tužiteljica nije dokazala ispunjenje zakonskih pretpostavki iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ za proglašenje ovrhe nedopuštenom, njezin je tužbeni zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen kao neosnovan.

18. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, jer je tužiteljica kao stranka koja je izgubila parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi parnični trošak.

19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Travaš