Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2501/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Andreis & Partneri iz Zagreba, Ulica Jurja Žerjavića 16, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupane po punomoćnicima ĆT, Matei Videković i Nikoli Stipaničevu, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5177/20-18 od 24. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5177/20-18 od 24. svibnja 2022. u izreci pod I i III, te se u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od iznos od 34.071,36 kn / 4.522,05 € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 818,63 kn / 108,65 € (stavak II izreke), te je naloženom tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.567,37 kn / 1.004,36 1.636,47 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 2022. do isplate, po stopi sa pobliže određenoj u izreci pobijane presude (stavak III izreke).

2. Protiv dijela navedene presude, u izreci pod I i III, žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže navedenu presudu, u pobijanom dijelu, preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime preplaćenih anuiteta po kreditu podignutom u CHF zbog povišenja kamatne stope kredita, koja ugovorna odredba je po tvrdnji tužitelja ništetna te zbog preplaćene valutne klauzule, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine iznose, kao što je navedeno u izreci.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 22. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, stavila na raspolaganje iznos od 33.531,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca, a kredit je u cijelosti otplaćen. Konačno, nesporno je i da je Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tužene, kao i da je tužena tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjala kamatnu stopu.

6. Prihvaćanjem zahtjeva tužitelja, sud prvog stupnja je zaključio da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora, kojima je ugovorena promjenjivost redovne kamate jednostranom odlukom tužene kao kreditora i o valutnoj klauzuli kojom je otplata vezana uz CHF, na temelju zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, a na koju povredu tužena određeno ukazuje u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, osobito, jer o odlučnim činjenicama presuda ne sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge.

8. Naime, sud prvog stupnja temelji svoju odluku na zaključku kako je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u istima, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tužene, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tužena, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno tužena nije kao trgovac potrošače informirala o svim potrebnim parametrima i rizicima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci, te da se utvrđenja iz navedene parnice odnose ne samo na potraživanje naknade štete, već i na predmetno potraživanje.

9. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje da je, sukladno članku 502.c ZPP, sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenim između potrošača i tužene, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, pa da stoga nije bilo potrebno izvoditi dokaze na okolnost ništetnosti navedene odredbe, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, slijedom čega je sud odbio dokazni prijedlog tužene za saslušanjem svjedoka AT, djelatnice tužene i CT, koji je kao javni bilježnik solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, a na okolnost jesu li tom prilikom rastumačene sporne ugovorne odredbe tužitelju, kao i na okolnost jesu li tužitelju prilikom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezani za podizanje kredita u CHF, jer da su navedeni dokazi, s obzirom na izneseno, nepotrebni, a da bi drugačije postupanje bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

10. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti.

11. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se odredba čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tužena nije obavijestila tužitelja o značenju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Obzirom na to da je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik/ca banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio/la potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, onda primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu.

14. Pritom valja istaknuti i da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., jasno naveo da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe.

15. Stoga je u ovom postupku sud pogrešno zaključio da se odluke donesene u postupku kolektivne zaštite mogu automatizmom primijeniti na pojedini potrošački spor bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, pa je u tom smislu pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe o potrošačkim ugovorima i to odredbe čl. 96 st. 1 i čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno čl. 81 st. 1 i čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003..

16. Dakle, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu, nije bilo moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka AT, djelatnice tužene (izvođenje kojeg dokaza je predložio na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a potom zaključiti da banka nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, kako je to sud prvog stupnja zaključio, a na što tužena osnovano upire u žalbi.

17. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i dr.).

18. Slijedom iznesenih razloga, a primjenjujući izloženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, na konkretan potrošački spor u kojem je tužena, dakle, predložila da se njezina djelatnica AT i javni bilježnik saslušaju na okolnost obaviještenosti (informiranosti) tužitelja o odredbama predmetnog potrošačkog ugovora, odnosno obaviještenosti o posljedicama i rizicima fluktuacije tečaja CHF, to je sud prvog stupnja bio dužan saslušati AT kao svjedoka u ovom postupku, dok je vezano za dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, za ukazati da se Ustavni sud kroz niz svojih odluka izjasnio da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

19. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem odredbe čl. 369 st. 1 ZPP, pobijanu presudu, u izreci pod I i III, ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, kao u izreci pod I.

20. U ponovljenom postupku će sud prvog stupnja prvenstveno otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će izvesti po tuženoj predloženi dokaz saslušanja svjedokinje AT, a razmotriti će i ocijeniti i ostale žalbene prigovore tužene, te će tek tada biti u mogućnosti donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166 st. 3 ZPP (stavak II izreke).

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin