Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1201/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Švecu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Švec & Hanibal Hunjek, Zagreb, Petrinjska 26, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-244/2024-10 od 25. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-244/2024-10 od 25. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o [broj kredita] koji su 8. svibnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti tuženici naknadu od 3,30% od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 454,59 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2006. pa do isplate, te je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 513,27 EUR-a da zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, pa do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zatražila je trošak žalbe koji nije specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o [broj kredita] koji su 8. svibnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti tuženici naknadu od 3,30% od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita.

6. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

9. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP) time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije.

10. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 8. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora sklopljen Ugovora o [broj kredita] temeljem kojega ugovora je tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 22.240,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice važećem na dan korištenja, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju osobnog automobila, da je tužitelj potrošač te nije sporna visina tražbine odnosno da je jednokratnu naknadu tužitelj uplatio 10. lipnja 2006.

11. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremena otplatu kredita, da li je tuženica bez osnove stekla iznos u visini uplaćene naknade za obradu kredita te da li je tražbina tužitelja zastarjela.

12. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te naložio tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita.

13. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da na ugovorenu naknadu za obradu i odobravanje kredita tužitelj nije mogao utjecati, da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da ta odredba iako jasna i uočljiva bila je unaprijed formulirana od strane banke i na nju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, pa je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, pa je nepoštena i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO).

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da u odnosu na odredbu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kredit da se radi o odredbi unaprijed formuliranoj od strane tuženice, bez mogućnosti utjecaja tužitelja na istu. Navedena odredba da nije u potpunosti jasna i razumljiva, jer se banka poziva na uvjete koji nisu definirani i s kojima tužitelj nije bio upoznat, a dužnost je banke da tužitelju pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi kao prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe odnosno u konačnici svoje obveze u slučaju da se odluči na prijevremenu otplatu kredita.

15. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini te naknade, a što tuženica nije dokazala, niti je u tom pravcu uopće predlagala dokaze. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženice i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita te prijevremenu otplatu kredita izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 3. i 9. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP i ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova stav je ovog suda da bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženica ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

17. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Tuženica nije tužitelja informirala u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačila neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodila računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivala da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

21. U svezi navoda tuženice o slobodi ugovaranja, s tvrdnjom da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, za obrazložiti je da je u postupku utvrđeno da tužitelj nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, kako je gore navedeno, te nije mogao tražiti da se iz ugovora izostavi čl. 9. st. st. 2 kojim se regulira naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosno tzv. izlazna naknada.

22. Tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja bi za tuženicu nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu (čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO), odnosno nije dokazala koje bi to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što bi se točno odnosila visina troškova prijevremene otplate kredita.

23. Naime, odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita ima pravo samo na naknadu stvarno pretrpljene štete.

24. Cijeneći navedenu odredbu čl. 9. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u slučaju prijevremene otplate kredita, kao niti što ona obuhvaća. Iz predmetnog Ugovora ne proizlazi niti to da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete.

25. Neodlučno je pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava, odnosno načelo dispozitivnosti te da je takva naknada slobodno ugovorene među strankama, kad je u postupku utvrđeno da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da je sklopljena prema unaprijed formuliranim uvjetima od strane tuženice na koje tužitelj nije mogao utjecati, pa se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi.

26. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

27. Člankom 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

28. Budući da je u konkretnom slučaju tuženica povrijedila prava potrošača zajamčena Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i zahtijevati isplatu iznosa koje je platio tuženici s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

29. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

30. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

31. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

32. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

33. Nadalje, zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna.

34. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

35. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu od strane tužitelja plaćene naknade za obradu ugovora i naknade za prijevremenu otplatu kredita pri čemu je visina uplaćene naknade nesporna.

36. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da je navedena odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja.

37. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određen zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

38. Odluka o troškovima postupka žalbom se posebno ne osporava, a sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP).

39. Tuženici nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer nije uspjela sa žalbom.

40. Slijedom izloženoga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

41. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka u dijelu kojim mu nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude, a koji podnesak je prvostupanjski sud cijenio kao prijedlog za donošenje dopunskog rješenja te je o navedenom trošku i odlučeno rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P- 244/2024-13 od 18. veljače 2025. na koje rješenje tužitelj nije podnio žalbu pa stoga nema osnove da ovaj sud odlučuje o navedenom podnesku kao o žalbi na rješenje o trošku.

42. Slijedom izloženoga odlučeno je kao u izreci ove presude

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš