Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-258/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari prvotužitelja MČ, drugotužiteljice BČ i trećetužiteljice ŽČ, svi nepoznatog boravišta, koje zastupa privremeni zastupnik Zoran Galić, odvjetnik u Zagrebu, protiv prvotuženika VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Davor Drugović i Sandra Sekovanić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marić, Drugović & Sekovanić d.o.o. Zagreb, i drugotuženice DČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi prvotužitelja MČ, drugotužiteljice BČ i trećetužiteljice ŽČ protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2016-174 od 26. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba prvotužitelja MČ, drugotužiteljice BČ i trećetužiteljice ŽČ, i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2016-174 od 26. studenoga 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženicima VČ i DČ isplatiti tužitelju iznos od 67.007,67 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini koju Jadranska banka d.d. Šibenik priznaje na devizne štedne uloge po viđenju tekućom od 9.04.1998. pa do isplate." (točka I. izreke). Naloženo je I. -III. tužiteljima da nadoknade I. tuženiku parnične troškove u iznosu 70.000,00 kuna u roku 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je I.-III. tužiteljima da nadoknade II. tuženici parnične troškove u iznosu 89.200,00 kuna u roku 15 dana (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev I.-III. tužitelja za naknadom parničnih troškova (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobijaju žalbom prvotužitelj MČ, drugotužiteljica BČ i trećetužiteljica ŽČ (dalje: tužitelji), putem privremenog zastupnika, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlažu drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, podredno pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu 67.007,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 1998. pa do isplate, s osnove preostalog iznosa ugovorene kupoprodajne cijene stana u [adresa], na drugom katu desno, na temelju kupoprodajnog ugovora od 2. travnja 1998. sklopljenog između PČ, djeda prednika tužitelja i (tadašnje) nositeljice stanarskog prava LČ.

5. Tijekom postupka 20. veljače 2008. tužitelj IČ je preminuo, pa je sud prvog stupnja rješenjem od 8. srpnja 2008. utvrdio prekid postupka (list 233-234 spisa), a postupak je nastavljen na temelju rješenja od 3. listopada 2013., u odnosu na nasljednike tužitelja MČ, BČ i ŽČ (list 248 spisa). Budući su nasljednici nepoznatog boravišta sud prvog stupnja im je rješenjem od 19. veljače 2016. postavio privremenog zastupnika u osobi odvjetnika Zorana Galića (list 282-284 spisa).

6. U postupku je bila sporna aktivna legitimacija prednika tužitelja IČ, s obzirom na prigovor prvotuženika i drugotuženice da prednik tužitelja IČ nije bio ovlašten tražiti novac od prodaje stana, već da takvo ovlaštenje ima samo prodavatelj OČ (djed prednika tužitelja IČ). Prednik tužitelja IČ aktivnu legitimaciju prvenstveno temelji na Izjavi Stjepana IČ od 15. prosinca 1998. u kojoj OČ navodi da je opunomoćio unuka MČZ da u njegovo ime primi isplatu cijene stana "…time da ne tražim da mi preda primljeni iznos, već mu taj iznos poklanjam.". Na predmetnoj Izjavi utisnut je štambilj Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Melbournu s potvrdom da je OČ vlastoručno potpisao ovu Izjavu te tuženici ne osporavaju potpis OČ na ovaj Izjavi (očitovanje na raspravi 2. ožujka 2017. - poleđina lista 308 spisa).

6.1. Sud prvog stupnja je prigovor drugotuženice da je Izjava od 15. prosinca 1998. dana nakon podnošenja tužbe, odnosno naknadno i da kao takva ne opravdava aktivnu legitimaciju prednika tužitelja IČ, ocijenio neosnovanim, uz obrazloženje da naknadnom dostavom Izjave od 15. prosinca 1998. prednik tužitelja dokazuje kako je upravo on sada vjerovnik predmetne tražbine, a okolnost što je predmetna tražbina prenesena na njega nakon podnošenja tužbe nije od relevantnog utjecaja, već je bitno samo je li prednik tužitelj vjerovnik tražbine u trenutku donošenja sudske odluke.

7. Nadalje, u konkretnom slučaju sporan je pravni značaj predmetne Izjave od 15. prosinca 1998., odnosno predstavlja li ona darovanje iznosa kupoprodajne cijene, a posljedično tome i ovlaštenje (aktivnu legitimaciju) prednika tužitelja IČ da od prvotuženika i drugotuženice zahtijeva isplatu.

8. Polazeći od utvrđenja da stranke nisu tvrdile, niti dokazivale da su se OČ i IČ sporazumjeli o mjerodavnom pravu u pogledu Izjave od 15. prosinca 1998., sud prvog stupnja je zaključio kako se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti pravila međunarodnog privatnog prava, konkretno članak 20. stavak 1. točka 15. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim slučajevima ("Narodne novine", br. 53/1991. – dalje: ZRSZ), prema kojem se primjenjuje pravo mjesta gdje se nalazilo prebivalište OČ, što znači da se treba primijeniti australsko pravo. Sud prvog stupnja je istaknuo kako je u više navrata tražio pružanje pravne pomoći radi pribavljanja australskog prava, odnosno mjerodavnog prava prema mjestu prebivališta OČ, no da od 2017. pa sve do zaključenja glavne rasprave, i usprkos ponovljenom traženju, i požurivanju, nije pribavljeno mjerodavno pravo. Nadalje, s obzirom na to da je tužba podnesena 15. lipnja 1998. što znači da se radi o parnici koja traje više od 20 godina te s obzirom na druge izvedene dokaze, kao i okolnost da je rješenjem predsjednice suda broj Su- Gzp I-200/19 od 8. siječnja 2000. (list 380 spisa) prihvaćen zahtjev za zaštitu prva na suđenje u razumnom roku predlagateljice DČ i određen rok od 12 mjeseci za donošenje odluke, a koji rok istječe 11. siječnja 2021., sud prvog stupnja je smatrao svrsishodnim donijeti odluku bez obzira na to što nije pribavljeno mjerodavno pravo pri čemu će uzeti u obzir značaj Izjave Stjepana OČ od 15. prosinca 1998. i pod pretpostavkom da ista opravdava aktivnu legitimaciju prvotnog tužitelja IČ (da predstavlja valjano darovanje novčanog iznosa) te pod pretpostavkom da ista ne opravdava aktivnu legitimaciju.

9. U postupku nije bilo sporno da je 2. travnja 1998. sklopljen Kupoprodajni ugovor predmet kojeg je kupnja trosobnog stana s nusprostorijama ukupne površine 91,2 m2 na II. katu zgrade u [adresa] i to između prodavatelja OČ kojeg je zastupao VČ i kupca BČZ (list 9-11 spisa).

9.1. Također nije bilo sporno da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena za predmetni stan u iznosu od 190.000,00 DEM, pa da predmet ovog spora nije Kupoprodajni ugovor, kao ni izvršavanje prava i obveze iz tog Ugovora, već da se predmet spora odnosi na pravni odnos između prednika tužitelja IČ koji je tvrdio da ima pravo na novčani iznos kupoprodajne cijene, jer mu je taj iznos darovao njegov djed OČ, a da su taj iznos zadržali tuženici.

9.2. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je ocijenio kako se sporni odnos (koji je predmet ove parnice) ne odnosi na spor oko nekretnine i/ili kupoprodajnog ugovora nekretnine u kojem slučaju bi prema članku 21. ZRSZ bilo isključivo mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina (kako to tvrdi prvotuženik), već da se sporni odnos odnosi na pitanje ugovora o poklonu (ugovora o darovanju), jer tužitelj svoju aktivnu legitimaciju temelji na izjavi djeda OČ od 15. prosinca 1998. Dakle, da je sporno - pripada li kupoprodajna cijena predniku tužitelja IČ uz tvrdnju da mu je taj iznos poklonio njegov djed, pa da taj iznos prednik tužitelja ima ovlaštenje potraživati od tuženika za koje tvrdi da su taj iznos zadržali.

10. Sud prvog stupnja je, s navedenim u vezi, a pod pretpostavkom da predmetna Izjava od 15. prosinca 1998. predstavlja valjano darovanje prema mjerodavnom pravu mjesta prebivališta darodavatelja OČ saslušao stranke i svjedoke:

- svjedok EČ iskazao je da je u njegovom odvjetničkom uredu napravljen kupoprodajni ugovor predmet kojeg je bio stan u [adresa], da su prvotno u njegov ured došli VČ i AČ koji je sin kupca ČČ, da im je VČ predočio punomoć vlasnika stana koji se nalazio u [adresa], pregledao je tu punomoć i prema njegovom mišljenju punomoć nije bila adekvatna za sklapanje kupoprodajnog ugovora, koliko se sjeća on je sastavio tekst punomoći i taj tekst je poslan u [adresa], te je tom prilikom AČ predao VČ iznos od 50.000,00 DEM, a bila je dogovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 190.000,00 DEM, a nakon što se punomoć vratila iz [adresa] ponovno su u njegov ured došli AČ, IČ, VČ, DČ i ČČ te je osobno vidio da je AČ predao VČ iznos od 140.000,00 DEM koji je taj iznos dao IČ da ga prebroji, a IČ je predao novac DČ da ga spremi u torbu što je ona i učinila;

- svjedok AČ iskazao je da je s VČ vodio razgovore u pogledu kupoprodajnog ugovora, da je VČ tražio kaparu u iznosu od 50.000,00 DEM, da kada su došli radi sklapanja ugovora utvrđeno je da punomoć nije valjana, pa je bilježnik zatražio da se pribavi valjana punomoć i ta punomoć je trebala stići iz [adresa], koliko se sjeća kod javnog bilježnika je s osnove kapare VČ osobno na ruke isplatio iznos od 50.000,00 DEM, a nije mu poznato gdje je taj novac završio, nakon nekog vremena našli su se u uredu odvjetnika Nenada Srukana i to njegova majka, IČ, VČ, DČ i on te je osobno na ruke VČ isplatio ostatak kupoprodajne cijene od 140.000,00 DEM, taj je iznos VČ predao IČ koji je izvršio brojanje novca i onda novac predao DČ da ga stavi u torbu, njegova majka potpisala je kupoprodajni ugovor te mu nije poznato ništa oko daljnje sudbine isplaćene kupoprodajne cijene;

- prednik tužitelja IČ je iskazao je da je njegov djed OČ umro **.**.2001., a tijekom 1998. prodavao je stan u [adresa], da je kupac stana BČZ željela kupiti stan, kontaktirala je njegovog djeda te mu je djed izdao punomoć za prodaju stana, drugotuženica je preporučila prvotuženika kao osobu koja će pomoći da se nacionalizirani stan vrati u vlasništvo djeda, sve dogovore oko prodaje stana vodio je prvotuženik, kupoprodajni ugovor radio se u uredu odvjetnika koji je zastupao kupce te je ugovor potpisan u prisutnosti odvjetnika, kupca ČČ, njezinog sina AČ, prvotuženika i drugotuženice te njega, tom prigodom isplaćena je kupoprodajna cijena u cijelosti i to u gotovini od 140.000,00 DEM, izbrojio je novac i taj novac je drugotuženica spremila u svoju torbu, već ranije je prvotuženik primio iznos od 50.000,00 DEM i taj iznos zadržao za sebe te prednik tužitelja navodi da on ništa od tog novca nije tražio, jer je prvotuženik bio od velike pomoći i trebalo ga je platiti, ali sada potražuje i taj iznos budući da. tuženici nisu njegovom djedu poslali ništa od realiziranog kupoprodajnog ugovora, drugotuženica je novac koji se nalazio kod nje u torbi odnijela u svoju sobu te su sljedećeg jutra tuženici otišli iz stana i novac odnijeli sa sobom, a kasnije mu rekli da su novac odnijeli u banku i da je položen na račune u tri banke, u nekoliko navrata vraćen mu je dio novca, te iznose mu je vraćala drugotuženica i svaki puta je potpisao papire da je novac preuzeo, dok mu prvotuženik nije vraćao ništa, s prvotuženikom je razgovarao o naknadi za njegov angažman i prvotuženik mu je rekao da se plaća 33% od realiziranog s time da se to odnosi na sve poslove koje bi tuženici poduzimali u odnosu na cjelokupnu nekretninu, a radilo se o tri stana i dućanima na adresi [adresa], s obzirom da je dogovoren angažman u visini 33% vrijednosti od cjelokupno denacionaliziranih nekretnina dogovoreno je kasnije između njega i prvotuženika i drugotuženice tuženika da se jedan od stanova daruje tuženicima;

- prvotuženik VČ je iskazao da je u vrijeme denacionalizacije bio generalni konzul u [adresa] u [adresa] i u to vrijeme je u konzulat došao djed OČ i otac prednika tužitelja OČ te je počeo razgovor o povratu njihove imovine, da se nakon isteka mandata vratio u [adresa] i otprilike 8 mjeseci nakon povratka javila mu se drugotuženica te ga zamolila da pokuša pomoći kako bi se ubrzala cijela stvar oko denacionalizacije, jer da je u konzulat došao OČ koji je bio nezadovoljan s postupkom denacionalizacije, da je prednika tužitelja IČ upoznao kada je došao u [adresa] te mu je tada rekao što je do sada napravljeno u pogledu prodaje stana BČZ, da je došlo do situacije da se treba potpisati kupoprodajni ugovor, ali da su kupci rekli da nije dovoljna opća punomoć nego da treba napraviti specijalnu punomoć, dogovoren je tekst specijalne punomoći s odvjetnikom EČ te je prednik tužitelja na tom tekstu svojom rukom upisao što treba napraviti, da je takva punomoć poslana u [adresa] RČ i specijalna punomoć je napravljena 1. travnja 1998., da mu je tom prilikom u odvjetničkom uredu AČ dao 50.000,00 DEM i to isključivo prema prethodnom dogovoru njega i prednika tužitelja IČ, da je ta iznos odmah predao predniku tužitelja koji je novac uzeo i stavio ga u džep svoje jakne, da je specijalna punomoć iz [adresa] došla 7. ili 8. travnja 1998. i konačno se zaključio Kupoprodajni ugovor, ovjerio se kod javnog bilježnika, AČ je izvršio brojanje 140.000,00 DEM, dao je taj novac njemu i on ga je prebrojio, a onda je novac dao predniku tužitelja koji je taj novac stavio u torbu drugotuženice, a nakon su napravili Potvrdu o primopredaji novca, a budući ranije nisu napravili potvrdu i za primljenih 50.000,00 DEM, ta Potvrda napravljena je za cjelokupni iznos od 190.000,00 DEM, torba u koju je spremljen novac je zajednička torba od prednika tužitelja i drugotuženice koji su zajedno živjeli u stanu u [adresa], a cjelokupni iznos je predao predniku tužitelja iz razloga što je prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora od tužitelja dobio Ugovor o darovanju kojeg je prvotni tužitelj donio iz [adresa], a prema kojem mu taj novac daruje djed i taj Ugovor je bio ovjeren od TČ, kasnije je shvatio da je uvučen u nezakonite radnje te je podnio kaznene prijave protiv prednika tužitelja i RČ;

- drugotuženica DČ je iskazala da je bila konzul u [adresa] gdje joj se obratio prednik tužitelja s namjerom da investira u [adresa] i tada ju je upoznao sa svojim prijateljem RČ, da se iz privatnih razloga željela vratiti u [adresa] te se utemeljila ideja o osnivanju zajedničke tvrtke, po njihovoj zamolbi prvotuženik VČ je sređivao nekretnine i nakon što su ona i prednik tužitelja došli u [adresa] stanovali su u zajedničkom stanu, u odnosu na jedan stan u [adresa] sklopljen je Kupoprodajni ugovor te je ona osobno vidjela da je prvotuženik predao predniku tužitelja iznos od 50.000,00 DEM koji je taj novac spremio u jaknu, a također je prednik tužitelja preuzeo i ostatak od 140.000,00 DEM, taj novac je stavljen u torbu koja je njezina i od prednika tužitelja, a dio tog novca povjeren joj je za posao koji je trebao uslijediti, a ostatak je bio kod tužitelja, nakon što je preuzet novac od prodaje stana ona i prednik tužitelja su se vratili u stan gdje su stanovali te ju je prednik tužitelja zamolio da podmiri troškove koje je imao u [adresa] te je ona u tri navrata slala novac i tako ukupno poslala iznos od 9.000,00 DEM, također joj je prednik tužitelja rekao da jedan dio novca čuva i to iznos od 50.000,00 DEM o čemu su ona i prednik tužitelja sastavili potvrdu, iznos od 28.000,00 DEM je drugi dan oročila u Volksbank d.d., a nakon mjesec dana kada je oročenje isteklo predniku tužitelju je dala iznos od 5.000,00 DEM te drugi dan ostatak od 23.000,00 DEM, sve ostalo što joj je predao prednik tužitelja vratila mu je o čemu je potpisala i potvrde, prednik tužitelja se tada već iselio iz stana i odselio prijateljici, ali je početkom srpnja 1998. provalio u stan zajedno sa svojom prijateljicom, njezinim bratom i RČ, držali su je zatočenu u stanu 8 sati te je u jednom trenutku uspjela pobjeći i otišla u policiju, protiv prednika tužitelja podnijela je tužbu radi smetanja posjeda te se u stan vratila nakon 6 godina, a prednik tužitelj joj je iz stana otuđio svu imovinu i sve dokumente, iznos od 51.000,00 DEM koji je oročila u Jadranskoj banci d.d. je njezin novac, a uplata je zamišljena kao ulog u posao koji je trebao uslijediti zajedno s prednikom tužitelja i RČ te je zbog tog razloga i zajedničkog poslovnog partnerstva ovlastila prednika tužitelja i RČ na raspolaganje tim oročenim iznosom.

11. Sud prvog stupnja je na temelju uvida u potvrdu od 8. travnja 1998. (list 23 spisa) utvrdio da je prednik tužitelja IČ potvrdio primitak kupoprodajne cijene od 190.000,00 DEM od VČ.

11.1. Sud prvog stupnja je utvrdio kako iz iskaza prednika tužitelja IČ, prvotuženika VČ, drugotuženice DČ te svjedoka identično proizlazi da je AČ prvo prvotuženiku isplatio 50.000,00 DEM i to prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora, a da je ostatak kupoprodajne cijene isplaćen prilikom sklapanja Ugovora. Također je ocijenio kako su svi suglasno iskazali da je u trenutku isplate izvršeno brojanje novca i da je novac predan predniku tužitelja IČ, a da je onda on novac dao drugotuženici koja ga je pospremila u torbu.

11.2. Nadalje, ocjenom iskaza prednika tužitelja IČ te prvotuženika VČ i drugotuženice sud prvog stupnja je prihvatio iskaze tuženika da je prvotuženik 50.000,00 DEM predao predniku tužitelja IČ koji je taj novac primio i spremio, jer je isto iskazala drugotuženica koja je vidjela predaju novca. Sud prvog stupnja je ocijenio nelogičnim iskaz prednika tužitelja IČ da on iznos od 50.000,00 DEM prvotno nije ni tražio od prvo tuženika, jer je znao da je prvotuženik bio od velike pomoći i da ga treba platiti budući da je to nelogično s obzirom na to da je prvotuženiku darovao 1/3 dijela drugog stana na istoj adresi, a upravo na ime pruženih usluga prvotuženika. Dakle, sud prvog stupnja je ocijenio da je tužitelj darovao dio drugog stana prvotuženiku upravo radi pruženih usluga u vezi stjecanja vlasništva nekretnine i prodaje stanova, pa nije uvjerljivo da bi za tu istu uslugu prvotuženiku ostavio i iznos od 50.000,00 DEM, a da ga onda ovom tužbom potražuje. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako tužitelj potvrđuje da mu je drugotuženica u više navrata davala različite iznose za što je on potpisivao "papire da je preuzeo novac", a isto je iskazala drugotuženica te spisu prileže potvrde o preuzimanju novca, ali iz istih se ne može sa sigurnošću utvrditi koji su to iznosi i kada predani predniku tužitelja IČ. Sud prvog stupnja je stoga zaključio kako prednik tužitelja IČ nije dokazao točno određeni iznos koji mu navodno nije isplaćen.

11.3. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja i ocjene izvedenih dokaza zaključio kako je postojao složen privatno-poslovni odnos između prednika tužitelja IČ i drugotuženice DČ koji su živjeli zajedno u istom stanu, imali planove o zajedničkom poslovnom pothvatu, te očito zajednički raspolagali iznosom dobivenim od kupoprodajne cijene. Na temelju toga sud prvog stupnja je zaključio da je prednik tužitelja IČ zajedno s drugotuženicom donosio odluke o načinu raspolaganja i korištenja tog novca, pa da se ne mogu prihvatiti njegove tvrdnje da su tuženici zadržali novac od prodaje stana. Sud prvog stupnja je pritom istaknuo okolnost da je 9. srpnja 1998. prednik tužitelja nasilno izbacio drugotuženicu iz stana, promijenio bravu na ulaznim vratima i time je onemogućio u daljnjem korištenju istog, a kako je to utvrđeno pravomoćnim i ovršnim rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pp-214/01 od 8. studenoga 2001., a povodom tužbe drugotuženice DČ radi smetanja posjeda (list 122-125 spisa). U iskazu iz tog predmeta, kao i iskazu u ovoj parnici drugotuženica je navela da je nasilno izbačena iz stana te da nije uspjela uzeti nikakve stvari i odmah se uputila u policiju te su joj tek naknadno vraćena dva kofera s osobnim stvarima, ali joj nije vraćena nikakva dokumentacija ili bilo što drugo. Iz navedenog je sud prvog stupnja zaključio da je prednik tužitelja IČ ušao u posjed stana u kojem je stanovala drugotuženica te je bio u posjedu svih njezinih stvari što znači da je mogao uzeti i zadržati sav novac koji je drugotuženica imala kod sebe.

11.4. Prema ocjeni suda prvog stupnja, pravno je odlučno za predmet spora to da je prednik tužitelja primio novac od prodaje stana i primitak tog novca potvrdio potpisivanjem potvrde od 8. travnja 1998. (list 23 spisa). Dakle, da nisu osnovane njegove tvrdnje da su tuženici zadržali za sebe ova novčana sredstva. Naime, sud prvog stupnja je pojasnio da je prednik tužitelja KČ u bitnome tvrdio da je prvotuženik VČ, kao punomoćnik njegovog djeda, sklopio Kupoprodajni ugovor i da su tuženici po prodaji stana preuzeli novac uvjeravajući ga da će on imati problema s njegovim raspolaganjem budući da je strani državljanin. Sud je na temelju provedenih dokaza zaključio kako nije utvrđeno da su tuženici odbili predati predniku tužitelja IČ novac od prodaje stana, već je iz iskaza nepristranih svjedoka EČ i UČ utvrđeno da je u odvjetničkom uredu novac predan predniku tužitelja koji je taj novac prebrojio, a onda ga dao drugotuženici koji ga je spremila u torbu. Prema tome, sud je zaključio kako je predniku tužitelja IČ predan novac od prodaje stana i to kako iznos od 140.000,00 DEM, tako i iznos od 50.000,00 DEM, odnosno ukupno 190.000,00 DEM. te da je prednik tužitelja zaprimanje ovog iznosa potvrdio popisivanjem Potvrde od 8. travnja 1998. Sud je nadalje obrazložio kako je sasvim drugo pitanje daljnje raspolaganje i korištenje tog novca, koje se u nikakvu vezu ne može dovesti s prvotuženikom VČ, dok je u odnosu na drugotuženicu DČ to pitanje međusobnog privatno-poslovnog odnosa. Sud prvog stupnja je istaknuo kako je, između ostaloga, tuženica 51.000,00 DEM oročila kod Jadranke banke d.d. te je iskazala da je to njezin novac kojeg je ona oročila iz razloga što je to bio dogovor između nje i prednika tužitelja radi ulaganja novčanih sredstava radi zajedničkog poslovnog pothvata te da prednik tužitelja IČ nije osporio navode drugotuženice da su dogovarali poslovnu suradnju. Sud je prihvatio uvjerljivim iskaz drugotuženice da je oročeni iznos njezin novac, jer je logično i uvjerljivo da je ona ulagala dio svoga novca kao ulog u zajednički poslovni pothvat.

12. Nadalje, sud prvog stupnja je ocjenom izvedenih dokaza u bitom zaključio kako Ugovor o darovanju između OČ i IČ od 20. ožujka 1998., Specijalna punomoć izdana prvotuženiku VČ **.**.1998., krivične prijave prvotuženika protiv prednik tužitelja i HČ, te krivični postupak protiv tuženika, nisu od pravno relevantnog značaja za donošenje odluke u ovoj parnici, već da navedeno ukazuje na složen odnos između stranaka, a iz čega je sud prvog stupnja zaključio kako su prednik tužitelja IČ i drugotuženica zajednički raspolagali novcem dobivenim od prodaje stana te da nisu istinite tvrdnje prednika tužitelja da mu novac od prodaje nije predan. Pritom je sud prvog stupnja ponovno ukazao na Potvrdu o preuzimanju novca od 8. travnja 1998. (list 23 spisa) kojom je prednik tužitelja potvrdio da je primio na ime kupoprodajne cijene iznos od 190.000,00 DEM, a sasvim drugo pitanje je način raspolaganja i korištenja tog novca nakon što je kupoprodajna cijena zaprimljena.

13. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja je zaključio kako je prednik tužitelja primio od prodaje stana u cijelosti iznos kupoprodajne cijene od 190.000,00 DEM, pa da neosnovano tvrdi i potražuje od tuženika isplatu dijela tog iznosa. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, a pod pretpostavkom da je prvotni tužitelj vjerovnik ove tražbine na temelju Izjave Stjepana IČ od 15. prosinca 1998. kao valjanog načina stjecanja tog iznosa osnovom darovanja. Nadalje, a pod pretpostavkom da se Izjava OČ od 15. prosinca 1998. ne može smatrati valjanim darovanjem, tada prvotni tužitelj IČ nije aktivno legitimiran potraživati iznos dobiven od prodaje stana, već takvu legitimaciju ima isključivo prodavatelj OČ, a kako je on preminuo, tada njegovi nasljednici. Međutim, u ovom postupku nije utvrđeno da je iza pokojnog OČ provedena ostavinska rasprava, nije utvrđeno tko su njegovi nasljednici, pa tako nije utvrđeno niti da je njegov nasljednik prvotni tužitelj IČ.

14. Zaključno, sud prvog stupnja je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan, i u slučaju da Izjava Stjepana Sabe od 15. prosinca 1998. predstavlja valjano darovanje novčanog iznosa prvotnom tužitelju IČ (jer je utvrđeno da je predniku tužitelja predan iznos od prodaje stana) i u slučaju da Izjava od 15. prosinca 1998. nije pravno valjano darovanje (jer tada prvotni tužitelj, a niti tužitelji kao njegovi nasljednici nisu aktivno legitimirani), pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Stoga je sud donio presudu iako nije pribavljeno mjerodavno pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište OČ kao poklonodavca, jer bi odluka suda bila ista, pa daljnje čekanje i traženje pravne pomoći od nadležnih tijela [adresa] nije svrsishodno, jer ne bi utjecalo na odluku suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, a produljilo bi trajanje ovog postupka.

15. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upiru tužitelji u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

16. Nadalje, pravo na ocjenu izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) pridržano je za sud, kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Pritom, sud prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali je u slobodi ocjene dokaza i sud ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se njegova ocjena mogla provjeriti, a na koji je način sud prvog stupnja i postupio, pa su žalbeni navodi, i u tom pogledu, neosnovani.

17. Nadalje, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a kako to propisuje odredba članka 8. ZPP. Upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom sud prvog stupnja je ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i na njima utemeljio svoje pravne zaključke, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a koji općenitim žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

18. Po pitanju mjerodavnog prava, a s obzirom na međunarodne elemente ovoga spora i, u tom pravcu, kolizijske norme, koje su prisilne naravi i na primjenu kojih sudovi paze po službenoj dužnosti, valja reći kako je u postupku utvrđeno da se djed prednika tužitelja OČ i prednik tužitelja IČ nisu sporazumjeli koje će pravo biti mjerodavno u slučaju spora iz predmetnog pravnog posla (izjava od 15. prosinca 1998.), a koje bi pravo u tom slučaju trebalo primijeniti prije razmatranja na koje mjerodavno pravo upućuju pravila međunarodnog privatnog prava, odnosno odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim slučajevima ("Narodne novine", br. 53/1991. – dalje ZRSZ). Naime, ako se stranke nisu sporazumjele o mjerodavnom pravu, tada u obzir dolazi primjena odredbe članka 3. ZRSZ, kojom je propisano da se odredbe toga Zakona ne primjenjuju na odnose iz čl. 1. (s međunarodnim elementom), ako su oni regulirani drugim zakonom ili međunarodnim ugovorima. U konkretnom slučaju, ako nije ugovoreno mjerodavno pravo, konkretan bi pravni odnos valjalo prosuđivati u skladu s odredbama članka 20. ZRSZ. Naime, prema odredbi članka 20. stavka 1. ZRSZ, ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se: za ugovor o poklonu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poklonodavca (točka 15). Dakle, da bi se primijenilo pravo koje se kao mjerodavno primjenjuje za ugovor o poklonu (članak 20. stavak 1. točka 15. ZRSZ- pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poklonodavca), moraju biti ispunjene kumulativne pretpostavke iz stavka 1. članka 20. ZRSZ, a to je: 1. da nije izabrano mjerodavno pravo i, 2. ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo. U ovom slučaju, mjerodavno pravo nije izabrano, ali prema shvaćanju ovoga suda, posebne okolnosti slučaja i to: da je predmetni kupoprodajni ugovor o kupnji stana u [adresa], sastavljen i sklopljen u odvjetničkom uredu u [adresa], da je jedna od ugovornih strana (kupac) hrvatska državljanka (dotadašnja nositeljica stanarskog prava na tom stanu), da je kupoprodajna cijena isplaćena, da je kupoprodajna cijena isplaćena i o tome sačinjena potvrda u [adresa], a na temelju specijalne punomoći sastavljene prema domaćem pravu koja je izdana hrvatskom državljaninu (prvotuženiku), upućuju na primjenu hrvatskog prava, dakle ne dolazi do primjene australskog prava, u smislu točke 15. članka 20. ZRSZ. Međutim, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava o tužbenom je zahtjevu valjalo jednako odlučiti i to iz razloga koje je sud prvog stupnja iscrpno naveo - da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena predniku tužitelja IČ.

19. Naime, sud prvog stupnja je ocjenom izvedenih dokaza pravilno zaključio kako prednik tužitelja IČ nije dokazao da su prvotuženik VČ i drugotuženica DČ s kojom je prednik tužitelja IČ bio u privatno - poslovnom odnosu, zadržali iznos kupoprodajne cijene za sebe, odnosno, da nisu predali iznos kupoprodajne cijene stana u [adresa] koji je bio u vlasništvu OČ (djeda prednika tužitelja IČ), njemu niti njegovu djedu, već da su zadržali za sebe, jer navedene tvrdnje prednika tužitelja nemaju uporišta u izvedenim dokazima, a kako je to sud prvog stupnja iscrpno i valjano obrazložio, a što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

20. Naime, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je prednik tužitelja IČ primio od prodaje stana u cijelosti iznos kupoprodajne cijene od 190.000,00 DEM, a što je potvrđeno iskazima stranaka i svjedoka te potvrdom o preuzimanju novca od 8. travnja 1998. (list 23 spisa) kojom je prednik tužitelja potvrdio da je primio na ime kupoprodajne cijene iznos od 190.000,00 DEM, dok je sasvim drugo pitanje način raspolaganja i korištenja tog novca nakon što je kupoprodajna cijena zaprimljena.

21. Što se tiče žalbenih navoda, da sud prvog stupnja, neosnovano nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja, valja reći kako žalitelji u žalbi ne konkretiziraju o kojim bi se to dokaznim prijedlozima radilo (pored iscrpno provedenog i po sudu prvog stupnja pravilno analiziranog dokaznog postupka), a stranke su (dakle i privremeni zastupnik tužitelja) na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 4. studenoga 2020. (na kojem je glavna rasprava zaključena) izjavile kako nemaju dokaznih prijedloga, te da odustaju od predloženih, a neizvedenih dokaza, te su predložile zaključiti glavnu raspravu i donijeti odluku na temelju stanja spisa (list 390 spisa predmeta). Stoga su žalbeni navodi i u tom dijelu, neosnovani.

22. Slijedom iznesenih razloga, žalba tužitelja u cijelosti je neosnovana.

23. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavku 1. i 155. stavku 1. ZPP.

24. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i 2. ZPP, žalbu tužitelja odbiti, kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor