Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-103/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Doneskom, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar iz Garešnice, protiv tuženika INA – Industrija nafte d.d., Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, OIB: 27759560625, zastupanog po punomoćnicima Tomislavu Orehovcu i Kseniji Grejić Dolenec, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Orehovec & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 6737/2020-110 od 21. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ĐF kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6737/2020-110 od 21. studenog 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja ĐF za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 311,07 EUR/2.343,75 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb, Avenija V. Holjevca 10, OIB 27759560625 da tužitelju ĐF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati na ime razlike plaće iznos od 26.066,78 kn / 3.459,66 EUR bruto sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje počam od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče:

- na iznos od 10.159,86 kn / 1.348,45 EUR počam od 16. travnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 9.108,84 kn / 1.208,95 EUR počam od 16. kolovoza 2009. godine do isplate;

- na iznos od 4.787,98 kn / 635,47 EUR počam od 16. prosinca 2009. godine do isplate;

- na iznos od 1.299,10 kn / 172,42 EUR počam od 16. prosinca 2010. godine do isplate;

- na iznos od 711,00 kn / 94,37 EUR počam od 16. svibnja 2011. godine do isplate, u roku od 8 dana.”

II Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 28.262,50 kn / 3.751,08 eura, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik tužitelju isplatio naknadu za sav prekovremeni rad, naveden u evidenciji poslodavca, tj. tuženika, koja evidencija predstavlja službenu evidenciju radnog vremena. Međutim, tužitelj ističe kako evidencija tuženika nije vođena na propisani način. Naime, iz iskaza svjedoka VF proizlazi kako je evidencija radnog vremena vođena temeljem putnih radnih listova (koje su ispunjavali vozači) te tahografa, a podatke o radnom vremenu iz tih dokumenata je potom svjedok VF unosio u Excel tablicu. Osim Excel tablice je vođena dodatna evidencija u koju su se ručno upisivali podaci i ta evidencija je dostavljena računovodstvu. Tužitelj ističe kako tuženik u tijeku postupka nije dostavio putne radne listove, ispise tahografa i spomenutu Excel tablicu, već isključivo evidenciju temeljem koje je isplaćivana plaća tužitelju. Time je tužitelj opravdano doveo u sumnju točnost evidencije koju je vodio tuženik. Nadalje, tuženik je u tijeku postupka priznao da nisu evidentirani sati stanke i odmora u službenim evidencijama tuženika, a što ukazuje na to da tuženik nije uredno vodio svoje evidencije. S druge strane, tužitelj je vodio svoju vlastitu evidenciju rada te je u svome iskazu detaljno objasnio na koji ju je način vodio, radi čega prvostupanjski sud nije imao razloga ne povjerovati evidenciji tužitelja. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 311,07 EUR.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 10. listopada 2022. (list 762 spisa), za isplatu bruto iznosa od 3.459,66 EUR/26.066,78 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose, koji iznos predstavlja naknadu plaće za prekovremeni rad tužitelja u razdoblju od prosinca 2008. godine do srpnja 2011. godine. Prema tvrdnjama tužitelja, tuženik, kao poslodavac, prekovremeni rad nije obračunavao i isplatio tužitelju, svome radniku.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Nije sporno da je tužitelj, u utuženom razdoblju, zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača teretnog vozila koje je veće od 7,5 tona.

9. Sporno je je li tužitelju, u utuženom razdoblju, tuženik pravilno obračunao i isplatio naknadu plaće za prekovremeni rad.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se, u pogledu određivanja prosječnog tjednog radnog vremena tužitelja i prekovremenog rada, ne primjenjuju odredbe Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu („Narodne novine“ broj: 60/2008, 124/2010, dalje u tekstu: ZRV), a koji Zakon se inače primjenjuje na vozače vozila čija je najveća dopuštena masa veća od 3,5 tona, dakle i na tužitelja.

11. Naime, odredbom čl. 4. st. 1. ZRV-a propisano je da prosječno tjedno radno vrijeme mobilnih radnika ne smije biti dulje od 48 sati. Međutim, primjena tog članka nastupa tek kada Republika Hrvatska pristupi Europskoj uniji. Uzevši u obzir utuženo razdoblje (2008. do 2011.) te općepoznatu činjenicu da je Republika Hrvatska pristupila dana 1. srpnja 2013. godine, navedena odredba se ne može primijeniti u konkretnom predmetu.

12. S obzirom na navedeno, u konkretnom predmetu valja primijeniti odredbe tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/2009, 61/2011, dalje u tekstu: ZOR).

12.1. Prema članku 43. st. 2. ZOR-a, puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Nadalje, člankom 46. st. 3. ZOR-a je propisano da kod poslodavca kod kojeg je to potrebno zbog procesa rada organiziranog u smjenama, puno ili nepuno radno vrijeme ne mora biti raspoređeno jednako po tjednima, te se u tom slučaju puno ili nepuno radno vrijeme utvrđuje kao prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri mjeseca, pri čemu odstupanje od punog radnog vremena ne smije iznositi više od dvadeset četiri sata mjesečno. Naposljetku, člankom 46. st. 5. ZOR-a je propisano da, ako je istekom četveromjesečnog razdoblja iz stavka 3., prosječno tjedno radno vrijeme bilo duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena, rad duži od punog, odnosno nepunog radnog vremena smatra se prekovremenim radom.

13. Tužitelj, kao vozač teretnog vozila koje je veće od 7,5 tona, radi u specifičnom radnom vremenu kod tuženika. Naime, u Kalendaru smjenskog rada za 2011. godinu za sektor logistike koje je tuženik dostavio u spis (list 275-286 spisa) specifično radno vrijeme (oznaka „S06“) se odnosi na poslove za koje, zbog naravi posla, nije moguće unaprijed utvrditi i propisati način izmjene smjena (način rada) u kojem bi radnik ostvario puni godišnji fond sati rada. Kod takvog radnog vremena rukovoditelji tuženika određuju dnevni ili tjedni raspored rada pridržavajući se odredaba ZOR-a, ali i Kolektivnog ugovora za INA d.d.

14. Dakle, tužitelj, kao mobilni radnik, tj. vozač teretnog vozila većeg od 7,5 tona, ima specifično radno vrijeme koje se ne može unaprijed precizno utvrditi niti organizirati u smjenama, jer nije moguće unaprijed odrediti izmjenu smjena. Drugim riječima, radno vrijeme radno vrijeme mobilnih radnika je fleksibilno i prilagođeno specifičnostima posla i ne organizira se u smjenama.

15. Međutim, tuženik je dužan takvo vrijeme organizirati na način da bude u skladu sa čl. 46. st. 5. ZOR-a, tj. mobilni radnici tuženika mogu raditi i više od 40 sati tjedno, upravo radi specifičnosti njihovog posla, međutim, njihovo prosječno tjedno radno vrijeme u razdoblju od četiri mjeseca ne smije biti duže od punog radnog vremena propisanog ZOR-om (40 sati tjedno), u suprotnom, takav rad će se smatrati prekovremenim radom.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka Lidije Tkalec Gradinščak od 14. siječnja 2019. (list 347-354 spisa) proizlazi da, ako je rad tužitelja trebalo utvrditi prema evidenciji rada tužitelja koju je vodio tuženik, onda su tužitelju svi sati koji proizlaze iz te evidencije podmireni i tužitelj nema potraživanja na ime nepodmirenih sati, a pritom je vještak istaknuo da je obračun radnog vremena tuženika izrađen sukladno odredbama ZOR- a, a ne ZRV-a.

16.1. Dakle, vještak ističe da, kada se uzmu evidencije rada tužitelja koje je vodio tuženik, tuženik je isplatio tužitelju sve što je i trebao isplatiti, tj. ne postoji prekovremeni rad koji tužitelju nije nadoknađen, uzevši u obzir relevantne odredbe ZOR-a koje uređuju prekovremeni rad.

17. Međutim, u konkretnom predmetu, tužitelj je vodio i svoje vlastite evidencije radnog vremena, neovisno o evidencijama rada koje je vodio tuženik, u kojima je upisivao početak i kraj radnog vremena u utuženom razdoblju.

17.1. Vještak Lidija Tkalec Gradinščak ističe da, ako bi se evidencije rada tužitelja koju je vodio tužitelj uzele u obzir, tada postoji prekovremeni rad kojeg tuženik nije nadoknadio tužitelju.

17.2. Konačni izračun razlike plaće na ime nepodmirenih sati prekovremenog rada, kada se uzme u obzir evidencija koju je vodio tužitelj i odredba čl. 46. st. 5. ZOR-a, iznosi 26.066,78 kn / 3.459,66 EUR bruto, kako to proizlazi iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka Lidije Tkalec Gradinščak od 21. travnja 2021. (list 557-560 spisa), a sukladno tome je tužitelj konačno i uredio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 10. listopada 2022. (list 762 spisa)

18. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik isplatio tužitelju naknadu za sav prekovremeni rad, kako to proizlazi iz službene evidencije radnog vremena koju je vodio tuženik (poslodavac) te nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je prihvatio tuženikovu evidenciju radnog vremena kao vjerodostojnu i potpunu, budući da je riječ o službenoj evidenciji radnog vremena kojoj tužitelj (radnik) nije prigovarao. S druge strane, prvostupanjski sud ne prihvaća privatnu evidenciju radnog vremena koju je vodio tužitelj, budući da nije riječ o službenoj evidenciji.

19. Dakle, u predmetnom postupku je sporno, a kako to proizlazi i iz navoda koje tužitelj ističe u svojoj žalbi, pitanje vjerodostojnosti evidencija o radnom vremenu, budući da evidencije poslodavca, tj. tuženika ne ukazuju na postojanje prekovremenog rada koji nije isplaćen tužitelju kroz naknadu plaće, dok evidencije koje je privatno vodio radnik, tj. tužitelj upućuju na suprotni zaključak.

20. Slijedom navedenog, predmet žalbenog postupka je ocjena čije su evidencije o radnom vremenu vjerodostojnije, jesu li to evidencije koje je vodio tužitelj (list 5-35 spisa) ili su to evidencije koje je vodio tuženik (list 46-80 spisa).

21. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, evidencija o radnom vremenu koju vodi sam radnik može se u radnom sporu smatrati vjerodostojnim dokazom, međutim, radnik je dužan, ako postoji i službena evidencija koju je uredno vodio poslodavac i koja je u suprotnosti sa evidencijom radnika, dokazati da je njegova evidencija potpunija i uvjerljivija od evidencije poslodavca. Dakle, tužitelj za svoje tvrdnje mora sudu dati uvjerljive dokaze koji će, ne samo dovesti u pitanje vjerodostojnost evidencija o radu koje je vodio tuženik, već mora ponuditi i uvjerljive dokaze iz kojih će proizlaziti da je stvarno, u cijelom utuženom periodu, radio drugačije od onog kako proizlazi iz evidencija koje je vodio tuženik.

22. Na okolnost organizacije rada i radnog vremena mobilnih radnika koji su zaposleni kod tuženika, tužitelj je predložio svoje saslušanje te saslušanje svjedoka ČF i UF, dok je tuženik predložio saslušanje svjedoka VF i JF.

22.1. Iz iskaza tužitelja ĐF (list 302-303 spisa) proizlazi da je radio kod tuženika na radnom mjestu vozača cisterne, a njegovo radno vrijeme je bilo organizirano na način da je radio sedam dana u kontinuitetu, a nakon čega je bio sedam dana slobodan. U razdoblju od 7 dana kada je radio znao je raditi i po 20 sati dnevno. Ističe da je vodio putne radne listove u koje je upisivao polazak, kilometre vožnje, vrijeme vožnje i povratka. Navedene putne radne listove je predavao VF. Tužitelj ističe da sati rada, evidentirani u putnim radnim listovima, nisu odgovarali satima rada koji su navedeni u obračunskoj listi. Također tužitelj ističe kako se nije obraćao svom poslodavcu (tuženiku) u vezi radnih sati koji mu nisu obračunati, tj. nije prigovarao službenim evidencijama koje je vodio tuženik. Tužitelj tvrdi da je vodio svoju vlastitu evidenciju radi zakonskog ograničenja radnog vremena.

22.2. Svjedok ČF (list 304 spisa) je potvrdio navode tužitelja da su mobilni radnici vodili vlastitu evidenciju radnog vremena u formi putnog radnog lista u kojima su upisivali kada su dolazili na posao, što su toga dana radili i kada su završili sa poslom. Također je potvrdio da su navedeni putni radni listovi bili predani referentu VF. Dnevno radno vrijeme je bilo takvo da su rijetko radili manje od 8 sati, već su u pravilu radili od 10 do 15 sati.

22.3. Svjedok VF (list 329-331 spisa) je potvrdio da je tužiteljevo radno vrijeme bilo organizirano na način da je radio sedam dana u kontinuitetu, nakon čega je sedam dana bio slobodan, i to na način da mu je radno vrijeme započelo u četvrtak pa je tako u jednom tjednu radio četiri dana, a u drugom tri dana. Potvrđuje da su vozači ispunjavali putne radne listove i da su njemu te listove i predavali. Također su naknadno predani i tahografski listići. Svjedok VF je, temeljem podataka iz putnih radnih listova i tahografskih listića, vodio Excel tablicu o radnom vremenu mobilnih radnika. Na temelju takvih podataka, izrađena je službena evidencija radnog vremena mobilnih radnika te je, temeljem takve evidencije, isplaćivana plaća tužitelju i ostalim radnicima. Svjedok ističe kako su, radi organizacije radnog vremena (sedam dana rada, sedam dana slobodnih dana), mobilni radnici zapravo odradili manjak sati u odnosu na mjesečni fond sati. Ističe kako su radnici prosječno radili 40 sati tjedno, ponekad manje, a rijetko bi odradili više od 40 sati.

22.4. Svjedok DF (list 331-332 spisa) također potvrđuje da je organizacija rada bila takva da se sedam dana radilo, a potom su mobilni radnici imali sedam slobodnih dana, međutim, kasnije se taj režim promijenio na način da se radilo četiri dana u tjednu, a tri dana su slobodna. Radno vrijeme tužitelja, ali i ostalih mobilnih radnika, je ovisilo o turi koja se vozila, nekad bi radio 10 sati, nekada duže, a nekada kraće. Vozači bi ispunjavali putne radne listove, a potom je VF, temeljem putnih radnih listova i tahografskih listića, podatke o radnom vremenu prenosio u obračun plaća.

23. Uzevši u obzir navedene iskaze, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj radio u specifičnom radnom vremenu, gdje je bilo teško odrediti početak i kraj radnog vremena. Stoga je bilo teško organizirati redovno osmosatno radno vrijeme, već je tužitelj nerijetko radio više od osam sati dnevno. Međutim, nakon sedam dana rada, tužitelj bi bio sedam dana slobodan. Takav režim se kasnije promijenio na način da se četiri dana radi, a potom su radnici tri dana slobodni. Dakle, premda je tužitelj radio više od osam sati dnevno, nakon razdoblja intenzivnijeg rada bi dobio slobodne dane. Takva organizacija rada, prema navodima svjedoka VF i DF, je osiguravala da radnici, među kojima i tužitelj, ne prelaze mjesečni fond radnih sati.

24. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su mobilni radnici tuženika, među kojima i tužitelj, svaki radni dan ispunjavali putne radne listove u kojima bi upisali svoje radno vrijeme. Ispunjeni putni radni listovi bi bili predani VF, koji je, temeljem podataka iz tih listova i tahografskih listića, izrađivao službenu evidenciju radnog vremena temeljem koje se radnicima isplaćivala plaća.

25. Tuženik u žalbi ističe kako putni radni listovi i tahografski listići nisu dostavljeni u spis predmeta, međutim, valja istaknuti kako niti tužitelj niti tuženik nisu predložili da se izvrši uvid u takvu dokumentaciju, dakle, nije bilo dokaznog prijedloga da se pregledaju putni radni listovi i tahografski listići, već je predloženo isključivo da se izvrši uvid u službene evidencije radnog vremena tuženika. Također valja istaknuti da putni radni listovi i tahograf ne predstavljaju službenu evidenciju radnog vremena, a kako to ističe tužitelj, već su se koristili kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje točnog radnog vremena mobilnih radnika tuženika, među kojima je i tužitelj. Dakle, činjenica da takva dokumentacija nije dostavljena u spis ne znači da tuženik nije uredno vodio službene evidencije radnog vremena

26. Imajući u vidu da su putni radni listovi služili kao pomoćno sredstvo za vođenje službene evidencije radnog vremena tužitelja, temeljem koje se isplaćivala plaća tužitelju, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je pravilno i potpuno vođenje putnih radnih listova bilo u interesu tužitelja. Ovdje valja istaknuti da tužitelj, iako je bio upoznat s načinom vođenja evidencije radnog vremena i uključen je u njezino formiranje kroz putne radne listove, kroz cijelo utuženo razdoblje nije iznosio prigovore na službene evidencije i na način obračuna plaće.

27. Premda je tužitelj vodio i vlastitu, privatnu evidenciju o radnom vremenu, tužitelj na temelju takve evidencije nije prigovarao službenoj evidenciji koju je tuženik vodio na temelju putnih radnih listova koje je ispunjavao sam tužitelj. Ako službena evidencija ne odgovara putnim radnim listovima, značilo bi da svjedok VF nije pravilno vodio službenu evidenciju, stoga nije životno niti logično da tužitelj takvom vođenju evidencije nikada nije prigovarao kada je isti uočio određene nepodudarnosti. Navedene okolnosti upućuju na zaključak da je službena evidencija radnog vremena vođena u skladu s podacima koje je sam tužitelj dostavljao, dok tužitelj nije uopće pojasnio razloge zbog kojih tijekom utuženog razdoblja nije isticao prigovore na službenu evidenciju radnog vremena.

28. Slijedom svega navedenoga, ne može se zaključiti da je tužitelj na uvjerljivi način doveo u pitanje vjerodostojnost službenih evidencija tuženika, a kako je to zaključio i prvostupanjski sud.

29. Što se tiče žalbenih navoda tužitelja da tuženik nije uredno vodio evidenciju radnog vremena, budući da nije evidentirao sate stanke i dnevnog odmora tužitelja, isti nisu osnovani. Naime, odredba članka 8. tada važećeg Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ("Narodne novine" broj: 66/2010, 37/2011, dalje u tekstu: Pravilnik) propisuje obvezatni sadržaj evidencije o radnom vremenu radnika, a vrijeme stanke i dnevnog odmora radnika ne predstavlja obvezan sadržaj evidencije radnog vremena.

30. Dakle, ne može se zaključiti da tuženik nije vodio evidenciju radnog vremena tužitelja na propisani način te su službene evidencije radnog vremena vjerodostojan dokaz u ovom postupku za dokazivanje radnog vremena tužitelja, tj. tuženik kao poslodavac ne mora na drugi način dokazivati radno vrijeme tužitelja u smislu čl. 131. st. 4. ZOR-a.

31. Slijedom svega navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelju isplaćena naknada cjelokupne plaće, uzevši u obzir službenu evidenciju radnog vremena koju je vodio tuženik, dok tužitelj nije uspješno osporio istinitost i vjerodostojnost službene evidencije. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki I. prvostupanjske presude.

32. Nadalje, s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odluka o trošku, sadržana u točki II. prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

33. Dakle, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

34. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić