Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3706/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukadin & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Biskupa Galjufa 7A, protiv tuženice OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 372/2025-9 od 12. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-372/2025-9 od 12. lipnja 2025. pod točkama I. i II. izreke te u točki III. izreke za trošak postupka u iznosu od 283,18 EUR-a.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-372/2025-9 od 12. lipnja 2025. u točki III. izreke u dijelu u kojem je tužiteljicama dosuđen trošak postupka u iznosu od 816,36 EUR-a te sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška u iznosu od 816,36 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o [broj kredita] koji su 12. listopada 2006. sklopile 2. tužiteljica UG, kao korisnik kredita, 1. tužiteljica GG, kao sudužnik i tuženica kao kreditor, u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva: 3% (slovima: triposto) na iznos razlike između odobrenog kredita i postojećeg kredita što iznosi 321,28 EUR-a i koja naknada se naplaćuje jednokratno od iznosa odobrenog kredita, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljicama solidarno isplati iznos od 321,28 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2006. pa do isplate, te je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužiteljicama naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, pa do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično je osnovana u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troškova postupka.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužiteljica za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 5 Ugovora o [broj kredita] koji su 12. listopada 2006. sklopile 2. tužiteljica UG, kao korisnik kredita, 1. tužiteljica GG, kao sudužnik i tuženica kao kreditor, u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita.

6. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Stoga tuženici nije povrijeđeno niti Ustavom Republike Hrvatske povrijeđeno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 28/01, 44/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) kao i pravo na pošteno suđenje sadržano u čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 3/17).

9. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP) time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije.

10. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 12. listopada 2006. između 2. tužiteljice UG, kao korisnika kredita, 1. tužiteljice GG, kao sudužnika i tuženice, kao kreditora sklopljen Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženica kao davatelj kredita stavila na raspolaganje 2- tužiteljici kredit u iznosu od 12.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, da su tužiteljice potrošači te da je obrađivačka pristojba plaćena.

11. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita da li je tuženica bez osnove stekla iznos u visini uplaćene naknade za obradu kredita te da li je tražbina tužitelja zastarjela.

12. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita te naložio tuženici isplatiti tužiteljicama stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita.

13. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da na ugovorenu naknadu za obradu i odobravanje kredita tužiteljice nisu mogle utjecati, da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke i na nju tužiteljice kao potrošači nisu mogle utjecati, pa je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa tužiteljicama nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, pa je nepoštena i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO).

14. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicama pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženica nije dokazala, niti je u tom pravcu uopće predlagala dokaze. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženice i u konkretnom slučaju tužiteljice nisu imale utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljice obvezuju prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % iznosa kredita te se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP i ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

15. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova stav je ovog suda da bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženica ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

16. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Tužiteljicama je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogle predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljice nisu bile u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljica, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica kao potrošača.

19. Tuženica nije tužiteljice informirala u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačila neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodila računa i o interesima tužiteljica), kao što nije dokazivala da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicama pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljicama, kao potrošačima, nametnuta obveza koju one u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nisu mogle sagledati kao cjelinu, te da su tužiteljice bile u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljica, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

20. U svezi navoda tuženice o slobodi ugovaranja, s tvrdnjom da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, za obrazložiti je da je u postupku utvrđeno da tužiteljice nisu mogle pregovarati o ugovornim odredbama, kako je gore navedeno, te nisu mogle tražiti da se iz ugovora izostavi čl. 5. kojim se regulira naknada za obradu kredita.

21. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

22. Člankom 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

23. Budući da je u konkretnom slučaju tuženica povrijedila prava potrošača zajamčena Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što su tužiteljice u cijelosti otplatile predmetni kredit, one nisu izgubile pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i zahtijevati isplatu iznosa koje su platile tuženici s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

24. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

25. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

26. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

27. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

28. Nadalje, zahtjev tužiteljica za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna.

29. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljica osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu od strane tužiteljica plaćene naknade za obradu ugovora pri čemu je visina uplaćene naknade nesporna.

31. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da je navedena odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja.

32. Slijedom izloženoga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke.

33. Tužiteljice su u tužbi vrijednost predmeta spora naznačile iznosom od 1.648,00 EUR-a.

34. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

35. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, pa osnovano u žalbi tuženica navodi da je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku trebalo odrediti prema navedenoj vrijednosti predmeta spora.

36. Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu iznosa 321,28 EUR-a, pa odvjetniku pripada nagrada za zastupanje po Tbr. 7./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 i 107/25 – dalje u tekstu: Tarifa) u visini od 25 bodova.

37. Trošak sastava podneska od 7. ožujka 2025. je obrazloženi podnesak, jer se tužitelj obrazloženo očitovao na navode odgovora na tužbu, a na pripremnom ročištu raspravljalo se o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa je stoga za obje radnje trebalo dosuditi puni trošak zastupanja, no prvostupanjski sud je pogrešno odredio visinu nagrade za zastupanje prema pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora.

38. Suprotno navodima žalbe tužiteljicama nije dosuđen trošak vještačenja, niti je vještačenje u ovom predmetu provedeno.

39. Točno je da su sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi, no tužiteljice nisu stečajni dužnici niti se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa su stoga tužiteljice obveznice plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu.

40. Spisu prileži potvrda o plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu u iznosu od 33,18 EUR-a, pa je stoga pravilno tužiteljicama dosuđen naveden trošak.

41. Osnovano tuženica navodi da spisu ne prileži dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi na presudu, pa je prvostupanjski sud tužiteljicama pogrešno dosudio trošak sudske pristojbe na presudu, jer im ovaj trošak nije nastao.

42. Opravdani troškovi zastupanja prema vrijednosti predmeta spora primjenom Tbr. 7./1., 8./1. i Tbr. 9./1. Tarife iznose 100 bodova, pa računajući vrijednost boda iznosom od 2,00 EUR-a i pripadajući PDV troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznose 250,00 EUR-a kojem iznosu treba pribrojiti trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 EUR-a tako da ukupno opravdani troškovi tužiteljica iznose 283,18 EUR-a, pa kako je prvostupanjski sud tužiteljicama dosudio trošak postupka u iznosu od 1.099,54 EUR-a valjalo odluku o troškovima postupka potvrditi za iznos od 283,18 EUR-a te preinačiti za iznos od 816,33 EUR-a te u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška, sve temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

43. Tuženici nije dosuđen trošak žalbe, jer je sa žalbom uspjela samo djelomično u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troškova postupka.

44. Slijedom izloženoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš