Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3947/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K EA
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Danku Kovaču i Ivanu Boriću, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danko Kovač i Ivan Borić, Sisak, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj P- 424/2024-9 od 7. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-424/2024-9 od 7. ožujka 2025. i sudi:
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, isplatiti tužitelju ŽR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 10.373,94 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste
- na iznos od 3,05 €
odnosno
5.3.2008
do isplate
- na iznos od 2,35 €
odnosno
5.4.2008
do isplate
- na iznos od 5,99 €
odnosno
6.10.2008
do isplate
- na iznos od 15,40 €
odnosno
5.11.2008
do isplate
- na iznos od 8,14 €
odnosno
5.12.2008
do isplate
26,75 €
odnosno
5.1.2009
do isplate
- na iznos od
- na iznos od 29,95 €
odnosno
5.2.2009
do isplate
- na iznos od 32,24 €
odnosno
5.3.2009
do isplate
- na iznos od 25,37 €
odnosno
6.4.2009
do isplate
- na iznos od 45,77 €
odnosno
4.5.2009
do isplate
- na iznos od 43,42 €
odnosno
5.6.2009
do isplate
- na iznos od 47,82 €
odnosno
23.7.2009
do isplate
- na iznos od 38,29 €
odnosno
6.8.2009
do isplate
- na iznos od 41,46 €
odnosno
5.9.2009
do isplate
- na iznos od 90,16 €
odnosno
2.11.2009
do isplate
- na iznos od 289,16 €
odnosno
15.12.2009 do isplate
- na iznos od 265,52 €
odnosno
15.1.2010
do isplate
- na iznos od 131,20 €
odnosno
15.2.2010
do isplate
- na iznos od 54,12 €
odnosno
15.3.2010
do isplate
- na iznos od 54,44 €
odnosno
15.4.2010
do isplate
- na iznos od 54,42 €
odnosno
14.5.2010
do isplate
- na iznos od 54,85 €
odnosno
15.6.2010
do isplate
- na iznos od 65,73 €
odnosno
16.7.2010
do isplate
- na iznos od 99,98 €
odnosno
16.8.2010
do isplate
- na iznos od 67,29 €
odnosno
15.9.2010
do isplate
- na iznos od 102,48 €
odnosno
15.10.2010 do isplate
- na iznos od 89,55 €
odnosno
15.11.2010 do isplate
- na iznos od 94,94 €
odnosno
15.12.2010 do isplate
- na iznos od 112,20 €
odnosno
14.1.2011
do isplate
- na iznos od 116,54 €
odnosno
16.2.2011
do isplate
- na iznos od 106,85 €
odnosno
16.3.2011
do isplate
- na iznos od 189,10 €
odnosno
15.4.2011
do isplate
- na iznos od 111,53 €
odnosno
13.5.2011
do isplate
- na iznos od 43,38 €
odnosno
15.6.2011
do isplate
- na iznos od 140,88 €
odnosno
15.7.2011
do isplate
- na iznos od 254,51 €
odnosno
16.8.2011
do isplate
- na iznos od 38,95 €
odnosno
15.9.2011
do isplate
- na iznos od 228,55 €
odnosno
14.10.2011 do isplate
- na iznos od 217,87 €
odnosno
14.11.2011 do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
15.12.2011 do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
13.1.2012
do isplate
- na iznos od 135,01 €
odnosno
15.2.2012
do isplate
- na iznos od 136,66 €
odnosno
15.3.2012
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
13.4.2012
do isplate
- na iznos od 160,32 €
odnosno
15.5.2012
do isplate
- na iznos od 159,47 €
odnosno
14.6.2012
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
13.7.2012
do isplate
- na iznos od 136,91 €
odnosno
14.8.2012
do isplate
- na iznos od 138,91 €
odnosno
14.9.2012
do isplate
- na iznos od 136,91 €
odnosno
15.10.2012 do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
14.11.2012 do isplate
- na iznos od 142,35 €
odnosno
14.12.2012 do isplate
- na iznos od 140,23 €
odnosno
15.1.2013
do isplate
- na iznos od 136,91 €
odnosno
14.2.2013
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
15.3.2013
do isplate
- na iznos od 146,33 €
odnosno
15.4.2013
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
14.5.2013
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
13.6.2013
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
12.7.2013
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
14.8.2013
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
12.9.2013
do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
14.10.2013 do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
13.11.2013 do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
13.12.2013 do isplate
- na iznos od 134,25 €
odnosno
14.1.2014
do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
18.2.2014
do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
12.3.2014
do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
14.4.2014
do isplate
- na iznos od 228,45 €
odnosno
13.5.2014
do isplate
- na iznos od 221,81 €
odnosno
12.6.2014
do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
14.7.2014
do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
13.8.2014
do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
12.9.2014
do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
14.10.2014 do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
12.11.2014 do isplate
- na iznos od 208,54 €
odnosno
12.12.2014 do isplate
- na iznos od 286,84 €
odnosno
13.1.2015
do isplate
- na iznos od 282,14 €
odnosno
12.2.2015
do isplate
- na iznos od 226,93 €
odnosno
1.3.2015
do isplate
- na iznos od 226,93 €
odnosno
14.4.2015
do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“
r i j e š i o j e
I. Obija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-424/2024-9 od 7. ožujka 2025. u točki I. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 10.373,94 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate te je pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati trošak postupka u iznosu od 2.757,72 EUR-a u roku od 15 dana zajedno sa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
2. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tuženice i pod točkom II. izreke dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva (ispravno tužbe) kako je to tužitelj odredio podneskom od 15.listopada 2020.
3. Protiv te presude i rješenja pod točkom I. izreke pravovremenu žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba tuženice protiv presude je osnovana, dok žalba protiv rješenja nije osnovana.
6. Predmet spora u žalbenom stadiju je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos uslijed ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama 22. veljače 2007. i to ništetnih ugovornih odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF (valutna klauzula) u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
7. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem se slučaju izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. ZPP, time da tuženica istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP, su ocijenjeni kao neosnovani.
8. Naime, razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku niti bliske osobe nemaju kredit u CHF, a niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost pri čemu navedeno tuženik nije tvrdio već je predlagao da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u skladno navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle pod uvjetom pri čemu pozitivne procesno pravne odredbe sadržane u ZPP niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.
9. Prvostupanjska presuda i rješenje sadrže jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji razlozi su u suglasnosti sa stanjem spisa te se u svemu može ispitati njihova pravilnost i zakonitost pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.
10. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.
11. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji stranaka sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).
U odnosu na žalbu na rješenje:
12. Tuženica je u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari prigovorila mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda Sisku navodeći da su stranke odredbom čl. 16. Ugovora o [broj kredita] od 22. veljače 2007. za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u sjedištu tuženice tj. u Rijeci te se u pogledu mjesne nadležnosti pozvala i na odredbe čl. 46. i 48. ZPP.
13. Prvostupanjski sud odbio je prigovor tuženice mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Sisku uz obrazloženje da stranke nisu pregovarale o sporazumu o prorogaciji nadležnosti što je utvrdio saslušanjem tužitelja, dok tuženica na ovu okolnost nije predložila nikakav dokaz, pa da je predmetna ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 93/03, dalje: ZZP).
14. Neosnovani su navodi žalbe da prvostupanjski sud nije proveo kontradiktorni postupak, a sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.
15. Odredbom čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP propisano je da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.
16. Prvostupanjski sud je na okolnosti pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi saslušao tužitelja koja je u iskazu javno naveo da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, te bi mu odlazak na sud u Rijeci bio fizički i materijalno otegotan, dok tuženica u vezi pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi nije ponudila nikakve dokaze. Iz navedenog jasno slijedi da je sud povodom prigovora tuženice mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda proveo postupak radi utvrđenja činjenica od kojih ovisi donošenje odluke o tom prigovoru odnosno tuženici nije uskratio mogućnost raspravljanja pred sudom, pa stoga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koji ukazuje žalba tuženice.
17. Tuženica nije na okolnost osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti predložila saslušanje stranaka u smislu odredbe čl. 7. st. 1. u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP, pa se i navedeni žalbeni razlozi ukazuju neosnovanima.
18. S obzirom na to da se predmet spora odnosi na ugovor stranaka sklopljen 22. veljače 2007. godine u primjeni su odredbe čl. 81. i 82. ZZP.
19. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je, da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.
20. Nadalje, prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima smatra se nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
21. U konkretnom slučaju mjesna nadležnost određena je Ugovorom o kreditu sklopljenom na unaprijed formuliranom obrascu, odnosno tipskom ugovoru, pa se ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime tuženica, banka, sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj, a sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice. Takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer bi tužitelj radi ostvarivanja svojih prava bio obvezan putovati u Rijeku što bi s obzirom da je njegovo prebivalište udaljeno više stotina kilometara od sjedišta tuženice uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu već navedenu udaljenost, troškove putovanja iz mjesta prebivališta u [adresa] i natrag, kao i za potrebno vrijeme putovanja.
22. Prema presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv SR Prades i dr., ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača, treba se smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
23. Preneseno na konkretan slučaj, to bi značilo da je odredba iz čl. 12. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
24. Iz navedenog slijedi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP kako to pogrešno smatra žaliteljica, te se tužitelj legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Bjelovaru, kao suda njegovog prebivališta.
25. Odredbom čl. 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/14, 9/15, 78/15, 102/15, 52/1, 128/22, dalje: ZPK) propisano je da je potrošač ovlašten pokrenuti spor pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
26. Pri tome treba istaknuti da i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Gr 1- 143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) izražava pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a u pogledu vremenskih granica važenja tog Zakona, pa je ovdje pravno neodlučno što ZPK iz 2009. nije bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navedena odredba je primjenjiva i u konkretnom slučaju bez obzira na to kad je nastao ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom. Postupak za konkretni predmet pokrenut je podnošenjem tužbe 7. lipnja 2019., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe.
27. Prvostupanjski sud je pravilno stoga svoju mjesnu nadležnost utemeljio na odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK kao mjesno nadležnom sudu prema prebivalištu tužitelja.
28. Slijedom izloženoga temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te prvostupanjsko rješenje potvrditi u točki I. izreke.
U odnosu na žalbu protiv presude:
29. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao banke sklopljen ugovor o [broj kredita] od 22. veljače 2007., kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama uz rok otplate od 216 mjeseci. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i tuženica, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi. Dalje je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao davatelj kredita na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) 20. siječnja 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-u.
30. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te da li je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu od 20 siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija iz CHF u EUR tužitelj namiren.
31. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev i kao prethodno pitanje utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa pozivom na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502.c ZPP.
32. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.
33. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo 34. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.
35. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelji nisu imali utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
36. Na tuženici je teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost na te uvjete utjecati, a što tuženica predloženim dokazima nije dokazala.
37. Naime, svjedokinja ŽRH nema osobnih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora, jer u njegovom sklapanju nije sudjelovala, već je općenito iskazivala o postupanju banaka pozivajući se na informiranost klijenata putem letaka, pa stoga pravilno njezin iskaz prvostupanjski sud nije cijenio na okolnost informiranosti tužitelja, dok pisani iskaz HR, djelatnice tuženice nema dokaznu snagu svjedoka u ovoj pravnoj stvari.
38. iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženica u spis dostavila odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.
39. Naime, na temelju dostavljene dokumentacije odnosno Promotivnih uvjeta kredita i dokumentacije kao što su brošure i reklamni materijali ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao i trebao biti svjestan da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita.
40. Dakle, u gore navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.
41. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
42. Čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.
43. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
44. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da su tužitelji imali mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatilo sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, te da je prilikom sklapanja ugovora poštivala sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.
45. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.
46. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.
47. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.
48. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016., a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a na temelju ZID ZPK postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
49. Prvostupanjski sud pobijanim odlukom dosudio je tužitelju iznos od 10.373,94 EUR-a na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
50. Ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da dodatkom ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016. koji je zaključen temeljem ZID ZPK nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
51. ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.
52. ZID ZPK bio je predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I- 3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.
53. Vrhovni sud je u oglednom predmetu Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava odgovorio da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o Potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ocijenjeno je i da je ZID ZPK lex specialis u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
54. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe o kojima se prema iskazu tužitelja nije pregovaralo, ali te odredbe su odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK koji je prošao ocjenu ustavnosti zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/15) te njegove odredbe obvezuju stranke, jer Dodatak nema elemenata koji bi mu davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
55. U smislu odredbe č. 19.c st. 1. ZID ZPK konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.
56. Odredbom čl. 1. Aneksa ugovora o [broj kredita] od 22. veljače 2007. je izrijekom propisano da se isti sklapa na temelju odredbi ZID ZPK, čl. 3. stranke su suglasno utvrdile da je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem da dan 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c ZID ZPK, čl. 4. utvrđena je preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita sa stanjem na 30. rujna 2015., čl. 5. utvrđena je obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015., čl. 6. utvrđena je visina kamatne stope na dan sklapanja Aneksa, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i definirani parametri od kojih ovisi visina promjenjive kamatne stope, čl. 8. utvrđen je mjesečni anuitet na dan sklapanja Aneksa, te je tužitelj (čl. 5.5. Aneksa) upozoren od strane tuženice na rizik promjene tečaja kao i na moguće promjene iznosa ugovorne obveze u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.
57. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR-o, kao i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, pa razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.
58. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su u skladu s Aneksom ugovora iskorištene za ispunjenje ugovornih obveza proizašlih iz valjanih ugovornih odredbi Aneksa, odnosno koriste se za namirenje budućih obroka ili anuiteta prema novom otplatnom planu.
59. Tuženica je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK, unijela svote zatražene predmetnom tužbom, isto proizlazi i iz nalaza financijskog vještaka, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u osnovnom Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njezinu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorištene za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR-o utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR-u, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR-u. Tako je valjano prestala obveza tuženice, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Aneksa, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule, a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženice.
60. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključila Aneks na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala, a konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK te tužitelj niti ne ističe razloge ništetnosti dodatka ugovora o kreditu.
61. Sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu, jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.
62. Dakle, sklapanjem Aneksa na način propisan odredbama čl. 19.c ZID ZPK osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača (tužitelja) za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informativnog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj slobodno pristao.
63. Stroga pravila o konverziji i načinu izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja (potrošača) kao korisnice kredita i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita u CHF, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, novim ugovornim odredbama obzirom da je tužitelj kao potrošač informiran u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK o posljedicama konverzije i imala je mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK.
64. Izvršena konverzija nije imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, već i otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu zamjene kao nepoštenih ugovornih odredbi novom ugovornom odredbom koja kako je već gore navedeno nema elemenata ništetnosti, jer izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
65. U odnosu na prigovor zastare potraživanja valja samo navesti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (7. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.
66. Slijedom izloženoga valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP prihvatiti kao osnovanu žalbu tuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. I. i odbiti zahtjev tužitelja za isplatu.
67. Kako je ovom presudom preinačena prvostupanjska presuda valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP.
68. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud je cijenio činjenicu da je tužitelj potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače strane u njihovom međusobnom odnosu kao i da u ovoj pravnoj stvari sudska praksa nije ustaljena u odnosu na zahtjev za isplatu. Stoga ovaj sud oslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. Ž i S, presuda od 6. rujna 2016. po zahtjevu broj 72152/13) ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tuženica uspjela u parnici primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u odnosu na isplatu, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena te u takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.
69. Izvan gore navedenog ovaj sud nema potrebe odgovarati na žalbene navode tuženice (čl. 375. st. 1. ZPP).
70. Obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 16. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
