Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2627/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Stanković, odvjetnik u Sisku, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-77/2021-35 od 18. travnja 2025. godine, dana 16. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-77/2021-35 od 18. travnja 2025. godine u dijelu t. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete u iznosu od 2.696,95 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2021. pa do isplate, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade imovinske štete u iznosu od 557,44 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2021. pa do isplate te u dijelu t. II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 138,38 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. travnja 2025. godine pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-77/2021- 35 od 18. travnja 2025. godine u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete u iznosu od 2.157,39 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2021. i u dijelu t. II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.245,43 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. travnja 2025. pa do isplate, i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.157,39 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2021. do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 1.245,43 eura kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu 185,89 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika tražio isplatu iznosa od 4.854,34 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 15. srpnja 2021. na ime naknade neimovinske štete, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika tražio isplatu iznosa od 557,44 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 15. srpnja 2021. na ime naknade imovinske štete te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (t. I. izreke). Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.383,81 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. travnja 2025. pa do isplate (t. II. izreke).

2.1. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj, a presudu pobija zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP), odnosno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog i žalbenog postupka.

2.2. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog posljedica koje je pretrpio u štetnom događaju koji se dogodio 13. listopada 2019., a koji je prouzročio osiguranik tuženika.

5. Iz stanja spisa proizlazi sljedeće:

- da je tužitelj 13. listopada 2019. godine u mjestu [adresa] u noćnim satima, putujući iz smjera [adresa] u smjeru [adresa] pao s motora i pretrpio teške tjelesne ozljede,

- tužitelj tvrdi da je njegov pad prouzročila prometna nezgoda koja se odvila ispred njega, a do koje je došlo kada je tužiteljev otac vozeći motor (osiguran kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj police: [broj police]), a na kojem se kao putnica nalazila i tužiteljeva majka, krenuo pretjecati osobni automobil te je došlo do kontakta prednje desne strane motora sa stražnjom lijevom stranom osobnog automobila, uslijed kojeg je tužiteljev otac izgubio kontrolu nad motorom te sletio s ceste na lijevu stranu, a zbog nastalih oštećenja, iz motora je iscurilo ulje ostavljajući trag posred ceste,

- tužitelj u tužbi navodi da je do njegovog pada došlo kada je vozeći se iza oca i majke prvo doživio šok vidjevši roditelje kako su izletjeli s ceste te je krenuo naglo kočiti kako bi izbjegao nalet na vozilo ispred sebe no tada je prešao preko ulja koje je iscurilo iz očeva motora, izgubio je kontrolu te je sletio s ceste na desnu stranu,

- tužitelj se 15. srpnja 2021. obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadom štete, za neimovinsku štetu potraživao je 53.450,00 kuna / 7.094,03 eura, za imovinsku 32.751,45 kuna / 4.346,86 eura, a za tuđu pomoć i njegu iznos od 4.200,00 kuna / 557,44 eura,

- tuženik je 13. listopada 2021. kao nesporan iznos isplatio ukupno 16.875,00 kuna / 2.239,70 eura, iznos od 14.625,00 kuna / 1.941,07 eura s osnove neimovinske štete te iznos od 2.250,00 kuna / 298,63 eura s osnove imovinske štete (tuđa pomoć i njega),

- nakon toga tužitelj 28. listopada 2021. tužbom pokreće ovaj postupak u kojem potražuje naknadu štete i to za neimovinsku štetu potražuje daljnji iznos od 36.575,00 kuna / 4.854,34 eura (budući da je tuženik kao nesporno isplatio 16.875,00 kuna / 2.239,70 eura), a za naknadu imovinske štete potražuje iznos od 4.200,00 kuna / 557,44 eura.

6. U postupku je na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. veljače 2024. saslušan svjedok ŽĐ, policajac koji je obavljao očevid nakon prometne nesreće. Naveo je da su u prvoj prometnoj nezgodi sudjelovali automobil i motocikl, a do nesreće je došlo kada je motocikl pretjecao automobil i to u zavoju, na samoj punoj liniji i u pretjecanju je došlo do kontakta desne strane motocikla i stražnje lijeve strane automobila uslijed čega je motocikl sletio na lijevu stranu ceste, a automobil na desnu stranu ceste. Uslijed kontakta ta dva vozila došlo je do curenja ulja iz motocikla i to na samoj punoj liniji kolnika. Potom je naišao tužitelj te kada je vidio što se dogodilo, prikočio je, pretpostavlja prednjim i zadnjim kočnicama, a kočenje zadnjim kočnicama je ostavilo trag na kolniku te je uslijed tog kočenja i tužitelj sa svojim vozilom sletio na desnu stranu ceste, izvan kolnika. Svjedok je izjavio da koliko se sjeća tužitelj svojim vozilom nije prešao preko ostataka ulja na kolniku te se sjeća da je prema tragovima kočenja isti kočio nakon tog dijela kolnika gdje su bili ostaci ulja. Na pitanja punomoćnika tužitelja izjavio je da na kolniku nije vidio nikakve tragove da bi tužitelj svojim motociklom prešao preko ulja, a misli da bi to bilo vidljivo po tragovima guma na kolniku. Također izjavljuje da nije našao tragove ulja na motociklu tužitelja, ali iste nije ni tražio. Sjeća se da mu je tužitelj nakon prometne nezgode rekao da se uplašio pa pretpostavlja da je zbog toga tako kočio. Smatra da je tužitelj mogao uočiti i tragove ulja i prvu prometnu nezgodu s obzirom na preglednost mjesta događaja te smatra da je tužitelj mogao proći kolnikom i bez slijetanja s ceste uz lagano kočenje ili smanjenje brzine i uz zaustavljanje.

7. Na istom ročištu saslušan je i tužitelj koji je izjavio da je čim je vidio prometnu nezgodu svojih roditelja, krenuo kočiti što je rezultiralo gubitkom kontrole nad motociklom, a na koncu padom s motocikla. Izjavio je da je njegov motocikl ostao na kolniku na desnoj prometnoj traci, a ne sjeća se nikakvog ulja na kolniku, niti je kakvo ulje vidio. Navodi da do njegove prometne nezgode ne bi došlo da nije vidio da su njegovi roditelji pali te da ga je to prestrašilo, da je prije kočenja vozio brzinom od oko 60 km/h te da neposredno prije kočenja nije ubrzavao. Također je naveo ozljede koje je pretrpio u štetnom događaju te ukratko izložio tijek liječenja.

8. U postupku je provedeno prometno vještačenje po vještaku Ivanu Pekeru, stalnom sudskom vještaku za promet, vozila i plovila, cestovni promet, tehniku i procjenu vozila i strojeva, kojim se trebala utvrditi dinamika nastanka štetnog događaja, osobito brzine vozila tužitelja i uzročne veze između nastanka štetnog događaja i brzine vozila tužitelja. Nakon provedene analize vještak je dao svoje mišljenje prema kojem se tužitelj neposredno prije nesreće, upravljajući motociklom, kretao od pravca [adresa] u pravcu [adresa] vozeći iza osiguranika tuženika na neutvrđenom razmaku. Osiguranik tuženika je prestižući osobno vozilo s istim došao u kontakt te su vozilo i motocikl osiguranika tuženika sletjeli s kolnika. Tužitelj je dolaskom na mjesto prvog kontakta vozila i motocikla osiguranika tuženika zakočio te u tom kočenju dolazi do destabilizacije motocikla tužitelja. Destabilizacija rezultira prevrtanjem motocikla na njegovu lijevu stranu te slijetanja van kolnika na bankinu u desno. Brzina kretanja tužitelja u trenutku kada reagira na kočenje iznosi 62 km/h, a na temelju položaja tragova kočenja motocikla tužitelja i položaja tragova ulja na kolniku, proizlazi da tužitelj u ni u jednom trenutku nije prošao površinom kolnika na dijelu na kojem je bilo ulja. Prema položaju tragova kočenja motocikla tužitelja na kolniku proizlazi da je destabilizacija motocikla tužitelja uzrokovana tužiteljevim intenzivnim kočenjem prednjeg kotača nakon prekida kočenja zadnjim kotačem. Za slučaj da se tužitelj kretao iza osiguranika tuženika na načina kako navodi, za adekvatnu reakciju imao je na raspolaganju vremenski period od 1,5 do 2,0 sekunde tako da sveukupno gledano nema tehničkih razloga prevrtanja motora tužitelja.

9. Tužitelj je prigovorio takvom nalazu prometnog vještaka pogotovo prigovara utvrđenju da tužitelj nije prešao preko ulja i da sveukupno gledano nema tehničkih razloga prevrtanja motocikla tužitelja. Moli da vještak pojasni što smatra adekvatnom reakcijom.

10. Vještak je saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. listopada 2024. te je izjavio da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja, ističe i da pojam adekvatne brzine znači brzinu uslijed koje ne bi došlo do prevrtanja motocikla već bi se motocikl uspio zaustaviti na završetku pronađenog traga kočenja na kolniku te bi tako u konkretnom slučaju u danim uvjetima, prevrnuće bilo izbjegnuto za brzine kretanja do 55 km/h. Vezano za iskaz tužitelja da se kretao iza roditelja na udaljenosti 40-50 metara, budući da se ovdje radi o motociklu pa se kočenje na potpuno siguran način ostvaruje usporenjem od 4.5 m/s2 (kočenje samo zadnjim kotačem), u tom slučaju bi se tužitelj zaustavio na završetku pronađenog traga kočenja kojom prilikom ne bi došlo do prevrtanja za brzine do 58 km/h. Vještak je izjavio i da nije posebno analizirao prometnu nesreću koja se dogodila ispred tužitelja jer smatra da jednoznačno povezivanje tih nesreća nije moguće i to bi se moglo povezati u jednoznačnu analizu samo u situaciji da je tužitelj svojim motociklom došao u kontakt s motociklom osiguranika tuženika ili osobnim vozilom ispred sebe. Također prema provedenom očevidu kretanje tužitelja nije povezano s dijelom površine na kojoj je pronađeno ulje. Iako širinu uljne mrlje prilikom očevida policija nije odredila mjerenjem već samo naznakom na situacijskom planu, prema njemu širina mrlje u odnosu na središnju crtu iznosi maksimalno 1,4 m dok su tragovi kočenja motora koji se nalazi uz tu mrlju poprečno smješteni od središnje crte 1,8 do 1,6 m. Stoga prema materijalnim tragovima koje je utvrdila policija ne može se povezati da bi motocikl tužitelja u kočenju prešao preko ulja na kolniku. Da se nije dogodila prometna nesreća ispred tužitelja za vjerovati je da ne bi postojali ni razlozi da tužitelj poduzima kočenje, a samim tim ne bi došlo do ove prometne nesreće koja je predmet spora. Također vještak je naveo da je brzina kretanja vozila tužitelja od 62 km/h adekvatna ako se uzme u obzir samo izgled i stanje prometnice i da se ispred vozača ništa ne događa. No ističe da iz zapisnika o očevidu PP Sunja proizlazi ograničenje brzine kretanja od 50 km/h, a u tim uvjetima kretanja, na temelju provedene analize vidljivo je da bi tužitelj izbjegao predmetnu prometnu nesreću.

11. Provedeno je i medicinsko vještačenje po vještaku Tomislavu Dujmenoviću, stalnom sudskom vještaku za opću medicinu i urologiju kojim je utvrđeno da su ozljede tužitelja u direktnoj vezi sa štetnim događajem, a nastale su pri padu ispruženom rukom na tupo tvrdu podlogu i spadaju u grupu teških tjelesnih ozljeda. Tužitelj je zbog toga trpio bol jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana te bolove slabog intenziteta u trajanju 3 mjeseca. Trpio je i strah jakog intenziteta za vrijeme ozljede, strah srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana te strah slabog intenziteta u trajanju od 2 mjeseca. Tuđa pomoć i njega bila mu je potrebna u trajanju od 1 mjesec po 4 sata dnevno za obavljanje svakodnevnih poslova. Naruženost srednjeg stupnja je prisutna zbog jasno vidljivih postoperativnih ožiljaka na desnoj podlaktici. Vještak je također ocijenio da su kod tužitelja ostale trajne posljedice u iznosu od 5 % zbog umanjene pokretljivosti u desnom ručnom zglobu.

12. Vještak je saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. ožujka 2025. kako bi odgovorio na prigovore tužitelja te je iskazao da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, da je nalaz i mišljenje donio na osnovu medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu te osobnog pregleda tužitelja. Postoperativni tijek kao i rehabilitacija bili su uredni bez komplikacija i kosti su uredno zarasle. Stoga nije bilo razloga ni za kakvu veću zabrinutost ili strah jer je postoperativni tijek i oporavak tekao uredno te vještak misli da je uzeo u obzir sve čimbenike koji su mogli utjecati na intenzitet i trajanje bolova i straha jakog i srednjeg intenziteta. Vještak je izjavio da je uzeo u obzir i dužinu oporavka dakle sve činjenice koje su mogle utjecati na bolove i strah te ponavlja da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja. Punomoćnik tužitelja i nakon saslušanja vještaka izjavljuje da ostaje kod ranije istaknutih prigovora, ali ne predlaže izradu kakvog dopunskog vještačenja ili provođenje drugog novog medicinskog vještačenja po drugom vještaku.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka utvrdio da se prometna nesreća dogodila u naselju, a da se vozač na cesti u naselju ne smije kretati brzinom većom od 50 km/h, da se tužitelj kretao brzinom od 62 km/h, a da bi tužitelj izbjegao prometnu nesreću da se kretao brzinom do 55 km/h, odnosno da bi istu izbjegao uz kočenje zadnjim kotačem da se kretao brzinom do 58 km/h. Prema tome sud je primjenom odredbe čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23., 145/24. - dalje: ZSPC) i čl. 51. st. 1. ZSPC utvrdio da je tužitelj pridonio nastanku vlastite štete u omjeru od 80 % zbog čega ima pravo na razmjerno sniženu naknadu.

14. Odredbom čl. 53. st. 1. ZSPC propisano je da se na cesti u naselju vozač ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km na sat, odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio. Također da je vozač dužan prilagoditi brzinu kretanja vozila osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku (čl. 51. st. 1. ZSPC).

15. Iz zapisnika o očevidu Policijske postaje Sunja proizlazi da se prometna nesreća dogodila u naselju, u mjestu [adresa], pri čemu je ZSPC propisano da se na cestama u naselju vozač ne smije kretati brzinom većom od 50 km/h. U postupku je nesporno utvrđeno da se tužitelj kretao brzinom od najmanje 60 km/h. S obzirom na to da je, prema mišljenju prometnog vještaka, tužitelj mogao izbjeći prevrnuće motocikla da se kretao brzinom do 55 km/h, proizlazi da je tužitelj vlastitim postupanjem, odnosno nepoštivanjem propisanog ograničenja brzine i ne prilagođavanjem brzine uvjetima na cesti, doprinio nastanku štete.

16. Prometni vještak u svom mišljenju navodi da prema položaju tragova kočenja motocikla tužitelja na kolniku, proizlazi da je destabilizacija motocikla tužitelja uzrokovana tužiteljevim intenzivnim kočenjem prednjeg kotača nakon prekida kočenja zadnjeg kotača te da je za adekvatnu reakciju, za slučaj da se tužitelj kretao iza tuženika na način kako to sam tužitelj navodi, imao na raspolaganju vremenski period od 1,5 do 2,0 sekunde, tako da sveukupno gledano nije bilo tehničkih razloga prevrtanja motocikla tužitelja. Prema mišljenju prometnog vještaka tužitelj je u danim uvjetima stanja kolnika i načina na koji je vršio kočenje, mogao spriječiti izlijetanje s ceste i nastanak štete da se kretao brzinom do 55 km/h, što bi u konkretnom slučaju bila adekvatna brzina, odnosno brzina kod koje ne bi došlo do prevrtanja motocikla već bi se motocikl uspio zaustaviti na završetku pronađenog traga kočenja na kolniku. Nadalje, budući da se radi o motociklu, kočenje na potpuno siguran način ostvaruje se usporenjem od 4.5 m/s2 (kočenje samo zadnjim kotačem), a u tom bi slučaju tužitelj zaustavio motocikl na završetku pronađenog traga kočenja, kojom prilikom ne bi došlo do prevrtanja za brzine do 58 km/h. Vještak je u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. listopada 2024. zaključio da je do pada tužitelja došlo jer je zakočio s oba dvije kočnice kada je bio nagnut na desno. Dodao je i da bi brzina kretanja kojom se kretao tužitelj bila adekvatna ako se uzme u obzir samo stanje prometnice te da se ispred vozača ništa ne događa. No budući da iz zapisnika o očevidu proizlazi da je na mjestu štetnog događaja bilo ograničenje brzine kretanja od 50 km/h, vještak smatra, na temelju provedene analize, da bi u tim uvjetima kretanja tužitelj izbjegao prometnu nesreću.

17. Slijedom navedenog, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da postoji doprinos tužitelja nastanku štete. U konkretnom slučaju doprinos se sastoji u tome da je tužitelj vozio brzinom iznad propisane (vozio je brzinom od 62 km/h, a na mjestu događaja propisano je ograničenje brzine kretanja od 50 km/h), intenzivno je kočio prednjim kotačem nakon prekida kočenja zadnjeg kotača iako se kočenje motocikla na potpuno siguran način ostvaruje usporenjem od 4.5 m/s2 i to kočenjem samo zadnjim kotačem što je dovelo do destabilizacije motocikla te je kočio s oba dvije kočnice dok je bio nagnut u desno što je dovelo do njegovog pada.

18. Također, na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka u postupku je utvrđeno da je tužitelj u danim uvjetima stanja kolnika i načina na koji je vršio kočenje, mogao spriječiti izlijetanje s ceste i nastanak štete da se kretao brzinom do 55 km/h, odnosno da je kočio samo zadnjim kotačem, uspio bi zaustaviti motocikl na završetku pronađenog traga kočenja i ne bi došlo do prevrtanja za brzine do 58 km/h, a vještak je zaključio i da nije bilo tehničkih razloga prevrtanja motocikla tužitelja.

19. Prema tome, iako je primarni uzrok ove prometne nesreće prva prometna nesreća, odnosno prometna nesreća koja se dogodila između osiguranika tuženika i osobnog automobila, tužitelj je mogao izbjeći izlijetanje s ceste i štetne posljedice koje su mu time nastale da se kretao propisanom brzinom te da je kočio na potpuno siguran način, odnosno da je kočio samo zadnjim kotačem.

20. No unatoč tome, kada se uzme u obzir činjenica da je primarni uzrok nesreće prva prometna nesreća, ocjena prvostupanjskog suda o visini doprinosa tužitelja nastanku štete je previsoka. Naime, tužitelj ne bi morao ni poduzimati radnju kočenja da nije bilo te prve prometne nesreće te bi bez izlijetanja mogao proći mjesto događaja i da se nastavio kretati utvrđenom brzinom kretanja. Prema tome trebalo je cijeniti slijed događaja u njihovoj ukupnosti, s jedne strane propuste osiguranika tuženika koji je skrivio prvu prometnu nesreću te propuste tužitelja koji je vozio brzinom većom od dopuštene i koji je nastavio intenzivno kočiti prednjim kotačem nakon prekida kočenja zadnjim kotačem, odnosno nije kočio na potpuno siguran način, kočenjem samo zadnjim kotačem pa je slijedom navedenog doprinos stranaka trebalo utvrditi u istom omjeru od 50 %. Odnosno i tužitelj i tuženik su doprinijeli nastanku štete u omjeru od 50 %. Stoga u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na razmjerno sniženu naknadu štete sukladno čl. 1072. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO).

21. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te naknadu imovinske štete s osnove potrebe za tuđom pomoći i njegom.

22. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO).

23. U odnosu na visinu pretrpljene neimovinske štete, prvostupanjski sud je istu utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke prema kojem je tužitelj zbog povreda koje je pretrpio u štetnom događaja trpio bol jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana te bolove slabog intenziteta u trajanju 3 mjeseca. Trpio je i strah jakog intenziteta za vrijeme ozljede, strah srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana te strah slabog intenziteta u trajanju od 2 mjeseca. Naruženost srednjeg stupnja je prisutna zbog jasno vidljivih postoperativnih ožiljaka na desnoj podlaktici. Vještak je također ocijenio da su kod tužitelja ostale trajne posljedice u iznosu od 5 % zbog umanjene pokretljivosti u desnom ručnom zglobu. Visina pravične novčane naknade utvrđuje se prema Orijentacijskim kriterijima koji su prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002. godine broj odluke Su- 1331-VI/02 i 1372-11/02 (dalje u tekstu: Orijentacijski kriteriji), a koji iznos treba uvećati za 50 % sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., broj odluke Su-IV-47/2020-5 (dalje u tekstu: novi Orijentacijski kriteriji). Slijedom navedenog tužitelju bi na ime naknade neimovinske štete (da nije bilo njegovog doprinosa) pripadao iznos od 8.196,91 eura. Dakle, više od onoga što je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim, budući da je isti naknadu neimovinske štete (bez oduzimanja doprinosa) odredio u iznosu od 4.990,00 eura.

24. Međutim, s obzirom na to da je utvrđeno kako je tužitelj doprinio nastanku štete u omjeru od 50 %, tužitelju pripada 50 % utvrđenog iznosa (čl. 1092. st. 1. ZOO). Stoga se od ukupnog iznosa (od 8.196,91 eura) oduzima 50 % pa prema tome tužitelju na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti pripada iznos od 4.098,46 eura.

25. Odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

26. Imovinska šteta se u konkretnom slučaju odnosi na tuđu pomoć i njegu a visina se određuje prema cijeni sata pružene tuđe pomoći i njege, koja se pak određuje prema cijenama u vrijeme presuđenja. Prema mišljenju vještaka tužitelju je tuđa pomoć i njega bila potrebna 1 mjesec po 4 sata dnevno za obavljanje svakodnevnih poslova. Budući da tuženik tijekom postupka nije predlagao financijsko vještačenje na okolnost cijene sata rada nekvalificiranog radnika, istu je odmjerio sud na temelju odredbe čl. 223. st. 1. ZPP.

27. Prema recentnoj sudskoj praksi, cijena od 2 eura po satu za tuđu pomoć i njegu je preniska te bi se trebao primijeniti iznos od 4 eura po satu. Time bi se dobio ukupan iznos od 480,00 eura na ime naknade za tuđu pomoć i njega. Od tog iznosa bi opet trebalo oduzeti 50 % (koliki je tužiteljev doprinos) nakon čega se dobiva iznos od 240,00 eura.

28. Budući da je tuženik u mirnom postupku isplatio tužitelju na ime naknade imovinske štete veći iznos od ovdje utvrđenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u t. I. izreke.

29. No prema nalazu i mišljenju vještaka, tužitelju na ime naknade neimovinske osnovano pripada ukupno 4.098,46 eura. Tuženik je tužitelju prije podnošenja tužbe isplatio na ime naknade neimovinske štete iznos od 1.941,07 eura pa je slijedom navedenog tuženik dužan s te osnove tužitelju isplatiti daljnji iznos od 2.157,39 eura. Stoga je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno kao u t. I. izreke, a primjenom čl. 373. t. 3. ZPP kao u t. II. izreke.

30. Odredom čl. 12. st. 4. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. – dalje; ZOOP) propisano je da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Stavkom 1. istog članka propisano je da taj rok iznosi 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva.

31. Iz potvrde o primitku na listu 34 spisa proizlazi da je tuženik zaprimio tužiteljev odštetni zahtjev 15. srpnja 2021. Tužitelju stoga na preostali iznos za koji je utvrđeno da mu pripada, pripadaju i zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku. Dakle tužitelju na iznos od 2.157,39 eura pripadaju zakonske zatezne kamate koje teku od 15. srpnja 2021. pa do isplate.

32. Preinačavanjem prvostupanjske presude tužitelj i tuženik uspjeli su u pogledu dokazivanja osnove svaki u omjeru od 50 %. U pogledu uspjeha dokazivanja osnovanosti visine potraživanja tužitelj je uspio s 40 % (tužbenim zahtjevom je tražio 5.411,78 eura, a u postupku je utvrđeno da mu osnovano pripada 2.157,39 eura), a tuženik sa 60 %. Dakle ukupni uspjeh tužitelja je 45 % (90 % / 2), a tuženika 55 % (110 % / 2). Sukladno čl. 154. st. 2. ZPP potrebno je od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela pa se time dolazi do toga da je tuženik uspio u sporu u omjeru od 10 %.

33. Budući da je prvostupanjskom presudom određen trošak tuženiku kao da je u cijelosti uspio u sporu, potrebno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP odrediti naknadu troškova tuženiku razmjerno uspjehu u sporu. Prema tome tuženiku pripada 10 % od utvrđenog iznosa parničnog troška, dakle 10% od 1.383,81 eura, odnosno iznos od 138,38 eura. Slijedom navedenog primjenom 368. st. 2. ZPP odlučeno je kao u t. I. izreke, a primjenom čl. 373. t. 3. ZPP kao u t. II. izreke.

34. S obzirom na to da je tužitelj djelomično uspio sa žalbom, to mu je, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. - dalje: OT), priznat trošak žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe kako je zatraženo u iznosu od 312,50 eura (Tbr. 5.1. OT) uz trošak sudske pristojbe u iznosu od 100,57 eura, što sveukupno iznosi 413,07 eura.

35. Kako je tužitelj uspio sa žalbom u omjeru od 45%, valjalo mu je temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 185,89 eura pa je slijedom navedenog odlučeno kao u t. III. izreke.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić