Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj spisa: Gž-491/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Gordani Vidmar, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vidmar i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv I. tuženika Croatia osiguranje d.d., V. Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Ana Rogić Markeš, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župić i partneri d.o.o. iz Zagreba i II. tuženika Euroherc osiguranje d.d. Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Čosić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice, I. i II. tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-422/2023-84 od 23. studenog 2023., ispravljenih rješenjem poslovni broj Pn-422/2023-87 od 30. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe I. i II. tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-422/2023-84 od 23. studenog 2023., ispravljena rješenjem poslovni broj Pn-422/2023-87 od 30. studenog 2023. u dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-422/2023-84 od 23. studenog 2023., ispravljenoj rješenjem poslovni broj Pn-422/2023-87 od 30. studenog 2023. u dijelu pod točkom III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II. Uvažava se žalba tužiteljice te se ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-422/2023-84 od 23. studenog 2023., ispravljeno rješenjem poslovni broj Pn-422/2023-87 od 30. studenog 2023., i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

III. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem poslovni broj Pn-422/2023-84 od 23. studenog 2023., ispravljenih rješenjem poslovni broj Pn-422/2023-87 od 30. studenog 2023. odbačena je tužba u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da postoji njezino pravo na naknadu štete za koju su solidarno odgovorni I. tuženik CROATIA osiguranje d.d. i II. tuženik EUROHERC osiguranje d.d. povodom štetnog događaja - prometne nezgode od 12. kolovoza 1999. u iznosu od:

- 100.704,31 EUR/758.756,59 kn1 na ime glavnice naknade neimovinske i imovinske štete uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate,

- 79,63 EUR/600,00 kn mjesečno na ime rente za trajnu tuđu pomoć i njegu za razdoblje od rujna 2006. do srpnja 2015. uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate,

- 40.818,89 EUR/307.549,90 kn na ime parničnih troškova u predmetnom postupku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na isti iznos, koje potraživanje je naplaćeno u ovršnim postupcima koji su se vodili pred ovim sudom pod posl. br. Ovrpl-1788/08 i Ovrpl-9803/13, a temeljem pravomoćnih i ovršnih presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-2940/00 od 19. rujna 2006. i Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-882/07 od 25. rujna 2007. (izreka rješenja). Nadalje naloženo je I. tuženiku CROATIA osiguranje d.d. i II. tuženiku EUROHERC osiguranje d.d. solidarno isplatiti tužiteljici ZG iznos od 18.737,48 EUR/141.177,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na način kako je to pobliže određeno tom točkom izreke (točka I. izreke presude), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da joj tuženici solidarno isplate iznos od 214,06 EUR/1.612,80 kn (točka II. izreke presude) te je odlučeno da svaka strana snosi svoj trošak postupka (točka III izreke presude).

2. Navedenu prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem je rješenjem odbačen zahtjev tužiteljice te presudom u točki III. izreke odlučeno o troškovima postupku žalbom pobija tužiteljica zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijano rješenje i presudu na način da usvoji deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice i istoj dosudi parnične troškove, podredno predlaže da sud djelomično ukine pobijanu presudu i rješenje, uz naknadu troškova sastava žalbe tužiteljici.

3. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I. i III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija I. tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te naloži tužiteljici da I. tuženiku naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i pristojbe na žalbu potražuje iznos od 932,55 EUR.

4. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija i II. tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili pak i ukine predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu raspravu i odlučivanje. Za sastav žalbe i pristojbe na žalbu potražuje iznos od 1.011,06 EUR.

5. U odgovoru na žalbu tužiteljica se u cijelosti protivi žalbenim navodima I. i II. tuženika, predlaže njihove žalbe odbiti kao neosnovane te potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda u točki I. izreke uz naknadu troškova odgovora na žalbu u ukupnom iznosu 1.000,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a..

6. Žalba tužiteljice je osnovana, dok su žalbe I. i II. tuženika osnovane samo u pogledu odluke o trošku postupka.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da postoji pravo tužiteljice na naknadu štete za koju su solidarno odgovorni I. tuženik CROATIA osiguranje d.d. i II. tuženik EUROHERC osiguranje d.d. u iznosu od 100.704,31 EUR/758.756,59 kn na ime glavnice naknade neimovinske i imovinske štete uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, u iznosu od 79,63 EUR/600,00 kn mjesečno na ime rente za trajnu tuđu pomoć i njegu za razdoblje od rujna 2006. do srpnja 2015. uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate te za iznos od 40.818,89 EUR/307.549,90 kn na ime parničnih troškova u predmetnom postupku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na isti iznos, koje potraživanje je naplaćeno u ovršnim postupcima koji su se vodili pred ovim sudom pod posl. br. Ovrpl-1788/08 i Ovrpl- 9803/13, a temeljem pravomoćnih i ovršnih presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-2940/00 od 19. rujna 2006. i Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-882/07 od 25. rujna 2007. (izreka rješenja) te zahtjev za naknadom štete na ime tuđe pomoći i njege koja je pružana njezinom predniku, sada pokojnom ĆG u razdoblju od 01. siječnja 2003. do njegove smrti, tj. do 18. listopada 2021.

Dakle tužiteljica za već njezinom predniku ĆG isplaćeni novčani iznos s osnova naknade štete traži utvrđenje postojanja predmetnog potraživanja, a ne isplatu istog iznosa, za što smatra da ima pravni interes, budući bi u protivnom tužitelj izgubio pravnu osnovu na temelju koje je proveo ovrhu te nadalje potražuje isplatu razlike rente na ime trajne tuđe pomoći i njege i to razliku od isplaćenog iznosa do visine rente prema cijeni sata utvrđenoj nalazom i mišljenjem od strane financijskog vještaka u ovom postupku.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima II. tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju u žalbi ističe II. tuženik.

9. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke u bitnom proizlazi:

- da sud prvog stupnja cijeneći iskaze svjedoka saslušanih na okolnost dinamike odigravanja štetnog događaja, nalaz i mišljenje prometnog vještaka Borivoja Vukelića, nalaz i mišljenje vještaka toksikologa dr. Silvije Kovač i kombiniranog sudskomedicinsko prometnog vještačenja provedenog po vještacima dr. Josipu Škaviću i dipl., ing. ŽG smatra da je za nastanak predmetne prometne nezgode u kojoj su sudjelovali osobno vozilo kojim je upravljao prednik tužiteljice ĆG i teretno vozilo reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao

DG, isključivo odgovoran DG,

- da je teretno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u trenutku nezgode bilo osigurano kod II. tuženika, a na koje je bilo priključeno priključno vozilo reg. oznake [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod I. tuženika, koje vučno i priključno vozilo čine jednu funkcionalnu cjelinu te su njegovi osiguravatelji temeljem odredbe čl. 178. i čl. 414. st. 1. Zakona o obveznim odnosima solidarno odgovorni za štetu nastalu predniku tužiteljice kao trećoj osobi u predmetnom štetnom događaju,

- da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je predniku tužiteljice počev od 1. ožujka 2001. pa nadalje sve do smrti 18. listopada 2021. bila potrebna tuđa pomoć i njega druge osobe 2 sata dnevno, odnosno 60 sati mjesečno,

- da je prednik tužiteljice ostvarivao doplatak za tuđu pomoć i njegu počev od 26. siječnja 2000. pa nadalje u određenim mjesečnim iznosima (točka 24. do 26. obrazloženja),

pa slijedom navedenog, a otklanjajući prigovor presuđene stvari i zastare, smatrajući osnovanim na temelju odredbe čl. 195. ZOO-a tužiteljičino potraživanje materijalne štete za trajnu tuđu pomoć i njegu za razdoblje od siječnja 2003. pa do 18. listopada 2021. (dan smrti njezinog prednika), pritom uzimajući u obzir utvrđeni iznos cijene neto sata tuđe pomoći i njege u vrijeme pružanja iste sukladno nalazu i mišljenju vještaka dipl. ing. Zrinka Ručevića, te uzimajući u obzir da je prednik tužiteljice u ovršnom postupku (po kasnije ukinutoj pravomoćnoj I. stupanjskoj presudi poslovni broj Pn-2940/00 od 19. rujna 2006.) već naplatio iznos od 600,00 kn mjesečno na ime rente za tuđu pomoć i njegu u razdoblju od 2003. do srpnja 2015., usvojio je u cijelosti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva i obvezao I. i II. tuženike solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 18.737,48 EUR/141.177,60 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je za mjesec listopad 2021. obzirom na činjenicu smrti prednika tužiteljice 18. listopada 2021. za taj mjesec dosudio naknadu u iznosu od 91,74 EUR/691,20 kn (za 36 sati), pa stoga odbio preostali dio zahtjeva za mjesec listopad 2021. u iznosu od 214,06 EUR.

U odnosu na deklaratorni dio zahtjeva koji je postavio tijekom postupka prednik tužiteljice, a kod kojeg je tužiteljica ustrajala, za utvrđenjem prava tužiteljice za naknadu štete u visini koja je naplaćena u ovršnim postupcima koji su se vodili pred Općinskim građanskim sudom pod posl. br. Ovrpl-1788/08 i Ovrpl-9803/13, a temeljem pravomoćnih i ovršnih presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-2940/00 od 19. rujna 2006. i Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn- 882/07 od 25. rujna 2007., sud prvog stupnja je mišljenja da sukladno odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužiteljica nema pravni interes za podizanje tužbe na utvrđenje da postoji njezino pravo na naknadu štete neovisno o tome što je ovršna ispava naknado ukinuta i da bez obzira što je nakon navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu otpala osnova po kojoj je predniku tužiteljice bio isplaćen dosuđeni iznos, pružanje pravne zaštite u odnosu na zahtjev koji predstavlja prejudicijalno pitanje u eventualnom kasnijem postupku po tužbi tuženika za stjecanje bez osnove ne može se tražiti tužbom radi utvrđenja da postoji pravo tužiteljice na naknadu štete.

10.1. Nije sporno da je prednik tužiteljice, njezin pokojni suprug ĆG kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pokrenuo ovaj postupak radi naknade štete u svezi ozljeda koje je zadobio u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 12. kolovoza 1999.g.

10.2. Nije sporno da je presudom Pn-2940/00 od 19. rujna 2006. naloženo II. tuženiku isplatiti predniku tužiteljice iznos od 568.624,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2006., zatim na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 13. ožujka 2001. do 19. rujna 2006. iznos od 26.880,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2006. te mu od 19. rujna 2006. plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 420,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog obroka do isplate, Istom presudom II. tuženiku je, također, naloženo i da predniku tužiteljice na ime izgubljene zarade isplatiti iznos od 13.675,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

Navedenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev prednika tužiteljice u dijelu u kojem je potraživao isplatu iznosa od 277.000,00 kn s naslova nematerijalne štete, zahtjev u iznosu od 3.696,00 kn s naslova tuđe pomoći nakon liječenja, zahtjev u iznosu do 1.500,00 kn s naslova uništene odjeće i 11.520,00 kn s naslova dospjelih iznosa rente za tuđu pomoć, zahtjev u iznosu od 14.999,37 kn s naslova izgubljene zarade, kao i u pogledu visine rente preko iznosa od 420,00 kn do iznosa od 600,00 kn, odnosno za iznos od 180,00 kn mjesečno. Također je odbijen zahtjev prednika tužiteljice za isplatu kamata na iznos nematerijalne štete za razdoblje od 04. svibnja 2000. do 19. rujna 2006., kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose tuđe pomoći i njege od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika . Presudom je, nadalje, naloženo II. tuženiku naknaditi predniku tužiteljice i ostalim tužiteljima (tada su tužiteljice pored prednika tužitelja bile i ZG i EG) troškove parničnog postupka u iznosu od 187.927,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, te je naloženo predniku tužiteljice i ostalim tužiteljima naknaditi I. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 115.849,98 kn.

10.3. Presudom i rješenjem ovog suda posl. br. Gžn-882/07-3 od 25. rujna 2007. potvrđena je prvostupanjska presuda posl. br. Pn-2940/00 od 19. rujna 2006. u dijelu u točke I. kojom je tužbeni zahtjev prednika tužiteljice prihvaćen u iznosu od 568.624,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,

u dijelu u točke II. i III. izreke, kao i u dijelu pod točkom VI. i VII. izreke te u dijelu pod točkom IV. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev (s osnove izgubljene zarade) u iznosu od 9.137,41 kn (t. III. izreke).

Nadalje navedena prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prednika tužiteljice u odnosu na II. tuženika odbijen u iznosu od 277.000,00 kn, 3.696,00 kn, 1.500,00 kn, te u iznosu od 5.861,24 kn, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu rente u mjesečnom iznosu od 180,00 kn, te je naloženo I. i II. tuženicima solidarno isplatiti tužitelju daljnje iznose od 277.000,00 kn, 3.696,00 kn, 1.500,00 kn, te 5.861,24 kn, kao i naknaditi mu daljnje parnične troškove u iznosu od 119.622,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2006. do isplate, kao i daljnji iznos rente od 180,00 kn mjesečno od 19. rujna 2006. pa nadalje sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, a dospijevajuće najkasnije do svakog 05. u mjesecu.

Prvostupanjska presuda je, također, preinačena u dijelu kojim je odbijen zahtjev prednika tužiteljice u odnosu na I. tuženika, te je naloženo I. tuženiku solidarno s II. tuženikom isplatiti tužitelju ukupan iznos od 908.756,59 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2006. do isplate, kao i plaćati mu rentu počevši od 19. rujna 2006. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 600,00 kn, do svakog 05. mjesecu za tekući mjesec, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

10.4. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x 438/11-2 od 05. veljače 2014. ukinuta je presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-882/07-3 od 25. rujna 2007. u dijelu izreke pod točkom I., IV. i V. izreke i predmet je u tim dijelovima vraćen ovom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

10.5. Presudom ovog suda posl. br. Gžn-1464/14-2 od 15. srpnja 2014. ukinuta je prvostupanjska presuda posl. br. Pn-294/00 od 19. rujna 2006. u dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev prednika tužiteljice za iznos od 568.624,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu pod točkom II. i III. izreke, te u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 277.000,00 kn, u iznosu od 3.696,00 kn, u iznosu od 1.500,00 kn, u iznosu od 5.861,24 kn, te zahtjev za isplatu mjesečne rente u iznosu od 180,00 kn, kao i u dijelu pod točkom IX. izreke, te je u tim dijelovima predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

11. U ovoj žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporna odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja, solidaritet I. i II. tuženika te visina zahtjeva obzirom na istaknuti prigovor potrebnog uračunavanja novčanog iznosa ostvarenog iz sustava socijalne skrbi u zahtijevane mjesečne iznosa naknade za tuđu pomoć i njegu. Sporno jest i je li utuženo potraživanje zastarjelo i radi li se o presuđenoj stvari. Sporno je i može li tužiteljica zahtijevati utvrđenje prava na naknadu štete u visini isplaćenoj u ovršnim postupcima temeljem pravomoćne i ovrše prvostupanjske presude, a koja je kasnije ukinuta.

12. U odnosu na osporenu odgovornost:

12.1. Iz spisa proizlazi da se dana 12. kolovoza 1999. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo motorno vozilo (osobno vozilo) reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao ĆG i vučno vozilo (kamion tegljač) reg. oznake [registarska oznaka] osigurano kod II. tuženika na koje je bio priključena cisterna (priključno vozilo) reg. oznake [registarska oznaka] osigurana kod I. tuženika, a kojim je upravljao DG.

12.2. Iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da se prednik tužiteljice osobnim vozilom kretao noću u alkoholiziranom stanju, brzinom 55-60 km/h te da se nailaskom na početak oštrog desnog zavoja približio središnjoj liniji na 0,1 - 0,2 m, ali još uvijek u svojoj prometnoj traci te se sudario sa kamionom tegljačem kojim je upravljao HG u alkoholiziranom stanju koji je brzinom od oko 63 km/h u njemu oštrom lijevom zavoju sjekao taj zavoj, bez kočenja, djelomično prelazeći na lijevu prometnu traku za oko 0,4 do 0,5 m od sredine, kada je došlo do kontakta osobnog vozila i priključnog vozila-cisterne pri čemu je došlo do odbačaja osobnog vozila unazad u lijevu prometnu traku, a pri čemu vozač kamiona nije kočio sve do zaustavljanja vozila uz desni rub kolnika, slijedom čega sud prvog stupnja zaključuje da nema krivnje prednika tužiteljice nastanku ovog štetnog događaja i da je za nastup štetnog događaja isključivo odgovoran vozač kamiona teglajča.

12.3. Točni su žalbeni navodi II. tuženika da iz zapisnika o očevidu i nalaza prometnog vještačenja proizlazi da na predmetnom kolniku u vrijeme štetnog događaja nije bila iscrtana središnja linija koja razdvaja dvije kolničke trake za suprotne smjerove vožnje i da u takvoj situaciji dolazi do primjene odredba čl. 22. st. 2. i čl. 38. st. 1. u sporno vrijeme važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 84/92., 6/93., 5/93., 26/93., 29/94., 43/96., 46/96., 54/96., 59/96. - službeni pročišćeni tekst, 105/04, dalje :ZOSPC ).

12.4. Odredbom čl. 22. st.2. ZOSPC-a propisano je da se vozač dužan kretati obilježenom prometnom trakom koja se proteže uz desni rub kolnika a ako trake nisu obilježene, dužan je vozilo u kretanju držati što bliže desnom rubu kolnika i na tolikoj udaljenosti od njega da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa te na stanje i osobine ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i ne izlaže sebe opasnosti. Prema odredbi čl. 38. ZOSPC-a pri mimoilaženju vozač je dužan sa svoje lijeve strane ostaviti dovoljan razmak između svojeg vozila i vozila s kojim se mimoilazi, a prema potrebi, i svoje vozilo pomaknuti k desnom rubu kolnika. Ako zbog neke zapreke na cesti ili zbog drugih sudionika u prometu vozač ne može postupiti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, dužan je usporiti kretanje svojeg vozila i, prema potrebi, zaustaviti ga da bi propustio vozilo iz suprotnog smjera.

12.5. No analizirajući činjenice utvrđene prometnim vještačenjem, a to da se prednik tužiteljice zbog prethodnog nailaska na oštećenje kolnika na početku desnog oštrog zavoja približio sredini kolnika (zamišljenoj središnjoj liniji) na 0,1-0,2 m, ali još uvijek na svojoj polovni kolnika širine 5 m, da se kretao u granicama brzine za savladavanje zavoja, a što je vidljivo i iz njegovog položaja u trenutku sudara, da je granična brzina vožnje u predmetnom zavoju iznosila 54 km/h, da je vozač teretnog vozila vozio brzinom od 63 km/h prema tahografskom listiću, da u slučaju kad se u zavoju vozilo kreće znatno većom brzinom nego što je granična redovito dolazi do zanošenja vozila jer drugačije ne može savladati zavoj, a kako ovdje nisu nađeni tragovi zanošenja proizlazi da je vozač teretnog vozila pri utvrđenoj brzini od 63 km/h sjekao zavoj bez kočenja pri ulasku u oštar lijevi zavoj gledano iz njegovog smjera vožnje i to u noćnim uvjetima vožnje prelazeći za 0,4 do 0,5 m zamišljenu središnju liniju, a pri svemu navedenom uzimajući u obzir je vozač tegljača CG po svom zanimanju profesionalni vozač, slijedom čega je po stavu ovog suda drugog stupnja znao i morao znati da kretanjem kroz zavoj skupom vozila ukupne duljine 13 m redovito dolazi prelaženja prikolice (jer ona u zavoju ne prati radijus kretanja vučnog vozila) i po stavu ovog suda drugog stupnja za nastanak predmetnog štetnog događaja je isključivo odgovoran vozač teretnog vozila, dok u postupanju prednika tužiteljice u predmetnoj prometnoj situaciji ovaj sud ne nalazi krivnje, odnosno doprinosa u smislu čl. 192. st. 1. ZOO-a.

12.6. Suprotno žalbenim navodima II. tuženika, pritom upirući na postupanje prednika tužiteljice protivno čl. 38. ZOSPC-a, po stavu ovog suda upravo je vozač teretnog vozila, koji je k tome profesionalni vozač, morao biti svjestan da zbog širine i duljine vozila kojim je upravljao, u noćnim uvjetima vožnje i kada je po svjetlima mogao uočiti nailazak vozila sa kojim se treba mimoići u zavoju, na cesti čija konfiguracija mu je prema vlastitom kazivanju bila poznata, bio dužan maksimalno usporiti kretanje svojeg vozila kako bi propustio vozilo iz suprotnog smjera, a ne nesmanjenom brzinom, za više od 20% većom od dozvoljene i većom od granične za savladavanje tog zavoja, bez kočenja, ući u zavoj upravljajući kamionom tegljačem ukupne duljine oko 13 m i širine 2,5 m.

12.7. Na žalbene navode II. tuženika oko odluke suda prvog stupnja da ne provodi novo prometno vještačenje, II. tuženiku se ukazuje da sukladno čl. 220 st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je st. 2. propisano da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja kada je sud prvog stupnja našao da su činjenice za donošenje odluke dovoljno raspravljene, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pravilno je postupio kada je odbio dokazni prijedlog II. tuženika za izvođenjem dokaza novim prometnim vještačenjem.

12.8. Nadalje, a u odnosu na osporenu odgovornost valja reći da nisu točni žalbeni navodi I. tuženika da sud arbitrarno, bez provođenja vještačenja zaključuje o alkoholiziranosti prednika tužiteljice. Naime tijekom postupka je provedeno toksikološko vještačenje po vještaku dr. Silviji Kovač, čiji nalaz sud interpretira u točki 40. obrazloženja odluke. No sud prvog stupnja smatra da prednik tužiteljice nije doprinio nastanku štetnog događaja zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, koje utvrđenje ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer iz dinamike odigravanja predmetne nezgode ne proizlazi da je njegova vožanja pod utjecajem alkohola uzročno posljedično povezana sa nastankom štetnog događaja. Obzirom na navedeno nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. točka 8. ZPP-a koju ističe I. tuženik.

13.1. U odnosu na osporeni solidaritet ovdje I. i II. tuženika u konkretnom slučaju, gledajući vučno i priključno vozilo, radi se o dva vozila za koje je propisana obveza sklapanja ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti pri čemu priključno vozilo ima status vozila u smislu odredbe čl. 4. st. 1. toč. 44. ZOSPC-a, a prema čl. 4. st. 1. toč. 48. radi se o skupu vozila ("skup vozila" je vozilo na motorni pogon i priključna vozila koja u prometu na cestama sudjeluju kao cjelina).

13.2. Imajući na umu da je riječ o sudaru motornih vozila (osobnog vozila i kamiona tegljača sa priključenom cisternom) pitanje odgovornosti za štetni događaj u konkretnom slučaju valja raspraviti primjenom odredaba čl. 178. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje. ZOO), koje uređuju odgovornost za štete izazvane motornim vozilom u pokretu.

13.3. Prema čl. 178. ZOO-a, u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje (st.1.). Ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje (st.2.). Ako nema krivnje nijednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo (st.3.). Za štetu što je pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno (st.4.).

13.4. Prema pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci Rev-x 933/16 od 27. lipnja 2017., na koju se u obrazloženju svoje odluke pozvao prvostupanjski sud, kada vučno i priključno vozilo čine jednu funkcionalnu cjelinu i kada su osiguravatelji vučnog i priključnog vozila različite osobe, oba osiguravatelja odgovaraju solidarno za štetu nastalu trećim osobama temeljem odredbi čl. 178. st. 4. i čl. 414. st. 1 ZOO- a budući da upravo činjenica da vučno i priključno vozilo predstavljaju jednu povezanu cjelinu znači i mogućnost oštećenika tražiti naknadu štete solidarno od oba osiguratelja.

13.5. Kako je u predmetnoj prometnoj nezgodi došlo do sudara motornog vozila (osobnog vozila) i skupa vozila (kamiona tegljača sa priključenom cisternom), pri čemu je utvrđeno da vozač osobnog vozila (prednik tužiteljice) ni na koji način nije doprinio nastanku štetnog događaja pa time ni svojoj šteti te je dokazao da je za nastanak štetnog događaja odgovoran vozač kamiona tegljača osiguranog kod drugotuženika, koje vozilo sa priključenom cisternom osiguranom kod I. tuženika čini jednu funkcionalnu cjelinu, i po stavu ovog suda I. i II. tuženici su solidarno odgovorni sada, ovdje tužiteljici naknaditi štetu, a to pozivom na odredbu čl. 178. st. 4. u svezi sa čl. 414. st. 1. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

14.1. Nadalje sud prvog stupnja je pravilno odbio prilikom dosude naknade štete s osnova tuđe pomoći i njege uzimati u obzir novčane iznose koji su predniku tužiteljice isplaćivani od strane Centra za socijalnu skrb.

14.2. Neosnovano II. tuženik osporava razloge suda prvog stupnja smatrajući ih nezakonitim i u neskladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na šestoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 21. studenoga 2022. u bitnom iz razloga što smatra da iz navedenog shvaćanja proizlazi da je stav koji revizijski sud zastupa primjenjiv samo na neimovinsku, a ne i imovinsku štetu.

14.3. Točno II. tuženik ukazuje da se ovo pravno shvaćanje odnosi na neimovinsku štetu, a isto glasi:

„U parnici radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ne može se umanjivati pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog ostvarenih prava oštećenika po osnovi Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/29, 133/20, 18/22), slijedom čega nema mjesta bilo kakvom uračunavanju u nominalnom iznosu i odbijanju primanja po osnovi socijalne skrbi, niti se činjenica ostvarivanja takvih prihoda prilikom odmjeravanja visine štete zbog povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir."

14.4. No prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-745/2022. od 09. 11. 2022. g. proizlazi da se oštećenom ne mogu u parnici radi naknade štete (neimovinska i imovinska šteta) umanjivati njegova prava po osnovi naknade štete zbog ostvarenih prava koja mu pripadaju po Zakonu o socijalnoj skrbi i stoga da ne dolazi do bilo kakvog uračunavanja i odbijanja u nominalnom iznosu ostvarenih primanja po osnovi socijalne skrbi od ostvarenih vidova štete, i činjenica ostvarivanja prihoda iz socijalne skrbi ne treba se cijeniti prilikom utvrđivanja visine štete zbog povrede prava osobnosti ili tuđe pomoći i njege (tako i u odluci Rev-1008/2022 od 24. listopada 2023., Revd-2099/2025 od 1. srpnja 2025. i dr.)

14.5. Upravo pozivom na navedeno pravno shvaćanje je i sud prvog stupnja pravilno odbio prilikom dosude naknade štete s osnova tuđe pomoći i njege uzimati u obzir novčane iznose koji su predniku tužiteljice isplaćivani od strane CSS.

14.6. Nastavno na navedeno potrebno je ukazati i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-348/2022-2 od 10. rujna 2024. u kojoj taj sud dodatno obrazlaže svoj stav glede ne uračunavanja (u nominalnom iznosu i odbijanja) u parnici radi naknade štete primanja po osnovi socijalne skrbi, u kojoj je navedeno da se kao razlog za zauzimanje navedenog pravnog shvaćanja prvenstveno je istaknuto da se pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu ostvaruje kroz sustav socijalne skrbi, koja je čl. 3. ZSS definirana kao organizirana djelatnost od javnog interesa za Republiku Hrvatsku, čiji je cilj pružanje pomoći socijalno ugroženim osobama, kao i osobama u nepovoljnim osobnim ili obiteljskim okolnostima, koja uključuje prevenciju, promicanje promjena, pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku pojedincu, obitelji i skupinama, u svrhu unapređenja kvalitete života i osnaživanja korisnika u samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba te njihovog aktivnog uključivanja u društvo. Imajući to u vidu, da se pomoć pruža određenim kategorijama građana Republike Hrvatske kao pomoć i odgovor društva kao izraz solidarnosti prema osobama koje se nalaze u nepovoljnim osobnom ili obiteljskim prilikama, nepravilno je i suprotno svrsi ZSS kojim su ta prava uređena, umanjivati pravo na naknadu štete i po osnovi i po visini zbog ostvarivanja prava na ove prihode. Upravo suprotno, kako to slijedi uz čl. 54. st. 2. i čl. 57. st. 2. ZSS ova prava mogu se ograničiti ovlašteniku prava iz socijalne skrbi ako takva prava ostvaruje po nekoj drugoj osnovi, pa tako i iz prava na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti ili prava na naknadu za tuđu pomoć i njegu.

15.1. Pravilno je sud prvog stupnja odbio i prigovor presuđene stvari te stoga nisu osnovani žalbeni navodi II. tuženika istaknuti u tom pravcu.

15.2. Člankom 333. st. 2. ZPP-a propisano je da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

15.3. Sukladno relevantnoj sudskoj praksi da bi se radilo o pravomoćno presuđenoj stvari moraju biti ispunjena dva kumulativna uvjeta, odnosno mora postojati subjektivni i objektivni identitet spora (VSRH Rev-1644/12-2 od 18. travnja 2018., Rev-x 866/13-2 od 11. prosinca 2013., Rev-934/06-2 od 14. ožujka 2007. i dr.)

15.4. U odnosu na subjektivni identitet spora pravomoćnost je ograničena na odnos između istih parničnih stranaka, a koji u ovoj pravnoj stvari nije sporan.

15.5. U odnosu na objektivni identitet treba imati na umu da je pravomoćnost ograničena istovjetnošću presuđenog pravnog odnosa, a pravni je odnos istovjetan kada se iz iste osnove među istim strankama postavlja isti zahtjev. Pritom se pod osnovom razumijeva skup činjenica iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev. Dakle, da bi se utvrdila istovjetnost tužbenog zahtjeva, potrebno je da su zahtjev o kojem je već pravomoćno odlučeno i zahtjev istaknut u novopokrenutoj parnici ne samo sadržajno isti već je nužno da se oni temelje na identičnoj činjeničnoj osnovi.

15.6. U konkretnom slučaju ne postoji objektivni identitet spora, već samom činjenicom da je prednik tužiteljice u tužbi u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Velikoj Gorici zahtijevao povećanje pravomoćno dosuđenog iznosa imovinske štete (rente) zbog nastupa promijenjenih okolnosti povećanjem satnice sata rada osobe koja takvu uslugu može pružiti, a nesporno je da ovdje od utuženja pa nadalje zahtijeva plaćanje imovinske štete na ime naknade za pomoć i njegu druge osobe, koji zahtjev je povisio tijekom postupka iz ranije navedenih razloga i to povećanje zahtjeva ne obrazlaže činjenicom da je od pravomoćnog presuđenja došlo do povećanja cijene sata rada koju takva osoba može pružiti.

16.1. Nadalje nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare koji ističu oba tuženika.

16.2. Osnovano II. tuženik u žalbi ukazuje da nije jasno zbog čega sud prvog stupnja otklanjajući prigovor zastare, između ostalog, daje razloge u pogledu sukcesivnog utuživanja budući se u ovom postupku radi o zahtjevu za plaćanje naknade štete za tuđu pomoć i njegu kojim je bio obuhvaćen i protekli i budući period.

16.3. U odnosu na ovdje sporno pitanje zastare postojala je različita praksa sudova pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tako da je na drugoj sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

16.4. U konkretnom slučaju nije sporno da je tijekom trajanja ovog postupka nakon podnošenja tužbe tužiteljica (njezin prednik) povisio novčane zahtjeve za naknadu materijalne štete, a to na temelju iste činjenične i pravne osnove zbog kojih je i podnio tužbu (naknada štete za tuđu pomoću i njegu koja mu je bila neophodno potrebna trajno) pa u takvoj situaciji povećanjem zahtjeva zbog objektivno promijenjenih okolnosti koje utječu na visinu naknade (povećanje cijene sata rada kroz utuženo razdoblje od više od dvadeset godina), a koje on nije mogao predvidjeti u trenutku utuženja nije nastupila zastara potraživanja za povećani dio budući je već podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare.

17. U odnosu na žalbu tužiteljice kojom pobija rješenje suda prvog stupnja:

17.1. Prema odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

17.2. Postojanje pravnog interesa predstavlja opću procesnu pretpostavku (a ne materijalnu pretpostavku) za svaki zahtjev stranke da se sud u njezinoj pravnoj stvari angažira i ovisit će o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

17.3. Da bi sud bio dužan raspravljati o tužbenom zahtjevu i donijeti meritornu odluku o njegovoj osnovanosti tužitelj mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo te učiniti vjerojatnim da će ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti.

17.4. Iz obrazloženja odluke suda prvog stupnja za sada nije jasno zbog čega taj sud smatra da tužiteljica nema u smislu odredbe čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a pravni interes za deklaratornu zaštitu, jer u obrazloženju svoje odluke sud prvog stupnja navodi da sukladno spomenutoj odredbi ZPP-a tužiteljica nema pravni interes za podizanje tužbe na utvrđenje da postoji njezino pravo na naknadu štete neovisno o tome što je ovršna isparava naknadno ukinuta, pritom se pozivajući na određene odluke VSRH bez navođenja razloga što je iz navedenih odluka relevantno u konkretnom slučaju za zaključak o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za pružanjem deklaratorne zaštite, slijedom čega odluka suda prvog stupnja u tom dijelu nema dostatne razloge.

17.5. Iz sadržaja spisa predmeta, a nastavno i iz sadržaja žalbe za zaključiti je da tužiteljica (a prije njezin prednik) traži pravnu zaštitu točno određenog sadržaja jer smatra da je njezino subjektivno pravo na naknadu štete ugroženo nakon što je ukinuta presuda temeljem koje je u ovršnim postupcima sada njezin prednik naplatio štetu te ističe i razloge da će ako tužbeni zahtjev bude prihvaćen to za nju predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske presude ne bi mogla ostvariti, a o čemu sud prvog stupnja pri odlučivanju o deklaratornom dijelu zahtjeva za sad nije iznio relevantne razloge kada je odbacio taj dio zahtjeva, iako je u obrazloženju odluke iznio razloga iz kojih je za zaključiti da smatra osnovanim visinu u ovršnim postupcima naplaćenog iznosa štete (točka 48. i 49. obrazloženja).

18. Slijedom svega navedenoga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbe I. i II. tuženika odbiti kao neosnovane i odlučiti kao u izreci ove presude, te nadalje, a uvažavajući žalbu tužiteljice temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a riješiti kao u točki II. u izreke rješenja.

19. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja treba ponovno ocijeniti ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje sadržaja kako je postavljen, kao i je li prednik tužiteljice (a sada tužiteljica) ostvarenje pravne zaštite nakon što se naplatio u ovršnom postupku temeljem pravomoćne presude koja je naknadno ukinuta mogao postići kondemnatornom tužbom, a što može biti od utjecaja na odluku o osnovanosti deklaratornog zahtjeva.

20. Budući da je ukidanjem odluke suda prvog stupnja (u pogledu deklaratornog dijela zahtjeva), uspjeh stranaka u sporu za sada neizvjestan, to je trebalo ukinuti i odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke pobijane presude te stoga odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP- a.

22. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 16. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić