Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3805/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŽ iz [adresa] (sada na adresi [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Rožman, odvjetnica u Zagrebu, Zelinska 4, protiv tužene Republike Hrvatske (za Ministarstvo financija – Porezna uprava), OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn-5/2019-21 od 30. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske, kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn-5/2019-21 od 30. kolovoza 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.990,84 eura / 15.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od utuženja (28. siječnja 2019.) do isplate, kao i u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova.

II. Preinačuje se navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 3.235,12 eura / 24.375, 00 kuna (preko iznosa od 1.990,84 eura / 15.000,00 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke i u tom dijelu sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja NŽ u dijelu kojim zahtijeva da mu tužena Republika Hrvatska isplati iznos od 3.235,12 eura / 24.375, 00 kuna (preko iznosa od 1.990,84 eura / 15.000,00 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Nalaže se tužitelju NŽ naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak za sastavljanje žalbe u iznosu 102,86 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom pod točkom I. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 25.000,00 kuna te na ime naknade imovinske štete iznos od 14.375,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 30. kolovoza 2021. pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u iznosu od 25.000,00 kuna, a pod točkom III. izreke naložio tuženici da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.552,26 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 30. kolovoza 2021. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženice, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu, jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

6. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen podneskom od 28. siječnja 2021. (list 106-107 spisa), za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kuna i za naknadu imovinske štete za plaćene odvjetničke usluge u iznosu od 14.375,00 kuna, koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama da mu je nezakonitim i nepravilnim radom državnih tijela, konkretno nezakonitim rješenjima prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela porezne uprave (Porezna uprava, Područni ured Koprivnica), na temelju provedenog nadzora utvrdila manje obračunati porez na dodanu vrijednost u iznosu od 181.484,38 kuna (zajedno s kamatama u iznosu od 26.768,40 kuna), nezakonito mu osporivši pravo na odbitak pretporeza, uslijed čega je (s obzirom na nedostatak novčanih sredstava na računima), tužitelj bio u blokadi te u nemogućnosti raspolagati novčanim sredstvima u razdoblju od 20 mjeseci (od 2. listopada 2015. do 12. srpnja 2017.), koja rješenja je Upravni sud u Zagrebu poništio povodom upravne tužbe tužitelja, utvrdivši ono što je tužitelj tvrdio tijekom cijelog upravnog postupka, da je zbog pretjerano formalističkog tumačenja propisa od strane poreznih tijela osporenim rješenjima povrijeđen zakon na štetu tužitelja, uslijed kojeg nezakonitog postupanja porezne uprave tužitelj tvrdi da mu je uvelike bilo narušeno psihofizičko zdravstveno stanje, odnosno da je zbog postupanja upravnih tijela pretrpio duševne boli (neimovinska šteta), s time da tvrdi da je pretrpio i imovinsku štetu u vidu plaćanja odvjetničkih usluga, koju štetu mu je tuženica u obvezi nadoknaditi.

8. Iz postupka koji je prethodio pobijanoj odluci proizlazi:

- da je nakon provedenog postupka poreznog nadzora poreza, protiv tužitelja, kao poreznog obveznika, Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured Koprivnica 31. kolovoza 2012. donijela porezno rješenje [broj], [broj], kojim je poreznom obvezniku utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 181.484,00 kuna i kamate zbog nepravodobne uplate u iznosu od 26.768,40 kuna te je naloženo njeno plaćanje u roku od 8 dana od dana izvršnosti pod prijetnjom ovrhe,

- da je tužitelj na navedeno rješenje izjavio žalbu po kojoj je Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak donio rješenje [broj], [broj] od 11. ožujka 2015. kojim se žalba odbija kao neosnovana,

- da je porezno tijelo prilikom kontrole poslovanja tužitelja utvrdilo da je pogrešno na ispostavljenim računima kupaca naznačen OIB oca tužitelja, umjesto OIB tužitelja koji je od oca preuzeo vođenje obrta [obrt], iako je o tome tužitelj obavijestio dobavljače,

- da je nakon donošenja drugostupanjske odluke od 11. ožujka 2015. Ministarstvo financija, Porezna uprava, pokrenulo postupak prisilne naplate nezakonito utvrđenog poreznog duga te je 2. listopada 2015. donijelo rješenje o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika, ovdje tužitelja, zbog čega je račun tužitelja bio blokiran,

- da je po tužbi tužitelja Upravni sud u Zagrebu donio presudu pod poslovnim brojem Usl-1767/15-9 od 17. svibnja 2017. kojom poništava drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje u dijelu poreza na dodanu vrijednost sa pripadajućim kamatama, uz obrazloženje da je tuženik Ministarstvo financija, Porezna uprava, pretjerano formalistički tumačila propis, zbog čega je povrijeđen zakon na štetu tužitelja, odnosno da isti ima pravo na odbitak pretporeza u iznosu od 181.484,00 kuna i da mu se to pravo nije trebalo osporiti,

- da je tuženica postupila po presudi Upravnog suda, na način da je Porezna uprava, Područni ured Koprivnica donijela rješenje o obustavi ovrhe [broj], [broj], od 12. srpnja 2017., te je kod poreznog obveznika provedeno storno poreza na dodanu vrijednost i kamate, i provedena su odgovarajuća

knjiženja u poreznom knjigovodstvu, nakon čega je tužitelj 20. srpnja 2017. nadležnoj Poreznoj upravi, Ispostavi Koprivnica podnio zahtjev za povrat poreza plaćenog bez pravne osnove sa zakonskim zateznim kamatama,

- da je slijedom navedenog Porezna uprava, Područni ured Koprivnica donijela rješenje, [broj], [broj] od 27. srpnja 2017. kojim se poreznom obvezniku, odnosno tužitelju, odobrava povrat poreza plaćenog bez pravne osnove na računu poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 16.965,57 kuna i kamata u iznosu od 1.281,26 kuna,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Mirne Zagrajski Brkić dr. med. specijaliste psihijatrije, subspecijaliste psihoterapije (na okolnost težine povrede osobnosti), koji nalaz i mišljenje vještakinje sud prihvaća, a kojem niti stranke nisu prigovorile, proizlazi kako tužitelj ima potvrđenu dijagnozu bolesti prema MKB-10 kategorizaciji, anksiozno depresivni poremećaj (kao zasebna dijagnostička kategorija) te poremećaj prilagodbe uslijed izloženosti stresnim životnim okolnostima, da se trpljenje duševne boli kod tužitelja očituje kroz oslabljene emocionalne i socijalne adaptacijske mehanizme ličnosti, doživljaj nesigurnosti (osobne, profesionalne i financijske), neizvjesnosti, posramljenosti te smanjenja osobnih interesa, temeljem čega vještakinja smatra kako je tužitelj trpio duševne boli u vidu emocionalnog poremećaja kao reakcije na realitetne stresore od kojih je egzistencijalna financijska ugroženost dominantna, a koji se javio unazad više mjeseci pred dolazak na liječenje, a svojim intenzitetom nadilazi očekivanu reakciju, s time da simptomi nisu posljedica žalovanja, a obilježava ga javljanje psihičkih simptoma koji uključuju anksiozne i depresivne simptome u vidu pojačane napetosti, sniženog raspoloženja, smetnji apetita, gubitka energije, nedostatka koncentracije, gubitka samopouzdanja, tjeskobe, a od fizičkih simptoma nesanica, umor, pri čemu je uslijedila i dodatna dekompenzacija – pogoršanje u periodu neposredno pred javljanje na psihijatrijsko liječenje te mu je propisana preporuka uzimanja psihofarmaka radi kontrole simptoma psihičkog poremećaja,

- da intenzitet i trajanje duševnih boli navedena vještakinja ocjenjuje srednje teškim u periodu od najmanje 3 mjeseca pred dolazak na psihijatrijsko liječenje (uz ocjenu smanjenja opće sposobnosti oko 10%) te teškim u periodu od 10-12 mjeseca 2016. te vrlo vjerojatno još 1-2 mjeseca u 2017. (uz ocjenu privremene smanjene životne aktivnosti uz potrebu ulaganja pojačanih napora oko 15%),

- da iz analitičke kartice i računa (list 37-41 spisa), proizlazi da je tužitelj odvjetniku Damiru Barišiću podmirio troškove za odvjetničke usluge nastale zbog neosnovanih i nepravilnih rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave te radnji koje su provedene pred organima uprave i Upravnim sudom.

9. Prvostupanjski sud je, cijeneći sve naprijed navedene dokaze, primjenom odredbe čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, dalje: ZOO), djelomično usvojio postavljeni tužbeni zahtjev, uz zaključak da postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i posljedice (neimovinske i imovinske štete koja je nastala tužitelju), s obrazloženjem da iz rješenja tuženice proizlazi da je isto doneseno 31. kolovoza 2012. i da je od tada blokiran račun tužitelja, pri čemu tužitelj tek presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-1767/15-9 od 17. svibnja 2017. saznaje za neosnovanost poduzetih nepravilnih radnji tuženice, u kojem vremenskom razdoblju je tužitelj bio onemogućen normalno nastaviti sa svojim životom (kako je to utvrđeno medicinskim vještačenjem), pa prihvaćajući stajalište Upravnog suda (koji smatra kako su upravo svojim radnjama djelatnici Porezne uprave pretjerano formalistički tumačili propis, zbog čega je povrijeđen zakon na štetu tužitelja), cijeni da je tužitelju time nastala neimovinska šteta koja se sastoji u povredi prava osobnosti, a i imovinska šteta, u vidu odvjetničkih troškova nastalih tijekom upravnog postupka.

10. Primjenom odredbe čl. 1089. te čl. 1100. i čl. 1103. ZOO-a, prvostupanjski sud temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Mirne Zagrajski Brkić dr. med. specijalisti psihijatrije, subspecijalisti psihoterapije, dosuđuje tužitelju za povredu prava osobnosti iznos od 25.000,00 kuna (s obzirom na težinu povrede i okolnosti slučaja), dok u preostalom dijelu za iznos od 25.000,00 kuna, tužbeni zahtjev odbija, cijeneći ga neosnovanim, pri čemu na dosuđeni iznos priznaje zatezne kamate od dana utuženja, odnosno od 28. siječnja 2019. do isplate. Pored navedenog, za plaćene odvjetničke usluge odvjetniku Damiru Barišiću (koje su nastale zbog neosnovanih i nepravilnih rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave te radnji koje su provedene pred organima uprave i Upravnim sudom a koje troškove je tužitelj podmirio), sud prvog stupnja cijeni osnovanim zahtjev za naknadu navedenih troškova, pa tužitelju po tom osnovu dosuđuje iznos od 14.375,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja (30. kolovoza 2021.) pa do isplate.

11. Iz naprijed navedenog slijedi da sud prvog stupnja svoju odluku temelji na zaključku da su u ovom postupku ostvarene pretpostavke za odgovornost države, pri čemu nepravilnost i nezakonitost rada porezne uprave nalazi u donošenju rješenja kojim je tužitelju blokiran račun (cijeneći dokazanim tvrdnje tužitelja o blokadi računa temeljem rješenja od 31. kolovoza 2012.), a koja rješenja su poništeno presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-1767/15-9 od 17. svibnja 2017., u kojoj presudi je izražen stav kako su djelatnici Porezne upravo svojim radnjama pretjerano formalistički tumačili propis, zbog čega je povrijeđen zakon na štetu tužitelja, koji stav o pretjerano formalistički poduzetim radnjama djelatnika uprave prihvaća i sud prvog stupnja, cijeneći dokazanima i tvrdnje tužitelja da je uslijed blokade računa bio onemogućen normalno nastaviti sa svojim životom te da mu je uslijed navedenog narušeno zdravlje verificirano medicinskim vještačenjem.

12. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i u žalbenom stupnju postupka, sporna je odgovornost tuženice za štetu za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala poreznim radnjama tuženice, kao i njezin obim i visina.

13. Prije svega je za naglasiti da Republika Hrvatska, u smislu odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave važećeg u vrijeme donošenja spornog poreznog postupka („Narodne novine", broj 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16, dalje: ZSDU), odgovara za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave.

14. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete, koje pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

Pri tome je uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir samo onaj uzrok koji je pravno relevantan, jer je adekvatan, a tipičan je uzrok onaj koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice, a time isključuje sve događaje koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti.

15. Kako, dakle, iz citirane zakonske odredbe ne proizlazi da je za odgovornost Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države Hrvatske potrebna krivnja, to je za zaključiti da je navedenom propisan sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države koji se temelji na načelu uzročnosti (cause), a ne na načelu krivnje (culpe). Ovo načelo odgovornosti potvrđeno je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007., a nakon toga i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice, u odluci broj: Rev-x-687/2016-4 od 4. lipnja 2019. te Rev-2173/17-3 od 8. siječnja 2020.).

16. Pri tome se nezakonitim radom smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi kojim je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.

17. U ovom slučaju, i po stavu ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ostvarene pretpostavke za odgovornost države.

18. Naime, prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, jednako kao i praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u postupcima radi naknade štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada državnih tijela, koji se može reflektirati i na prava zajamčena Ustavom, materijalno pravo mora se tumačiti u skladu s načelima vladavine prava i dužnosti pružanja stvarne i učinkovite pravne zaštite građanima, pri čemu treba cijeniti ukupnost svih okolnosti konkretnog slučaja (odluka Ustavnog suda broj: U-III-1060/2019 od 29. listopada 2020.), kao i narav pogreške državnog tijela i njezinih posljedica za pojedinca, ocjenu ponašanja podnositelja s jedne strane, postupanja državnih tijela s druge strane, te jesu li se dogodili propusti, koji bi, da se nisu dogodili, mogli objektivno izmijeniti tijek događaja.

19. Prema odluci Ustavnog suda RH broj: U-III-3198/2016 od 16. listopada 2018., razlozi koje sudovi daju pri objašnjenu odluke o zahtjevu za naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, moraju uspostaviti pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa pojedinaca i javnog interesa koji je posrijedi, a razlozi koje sudovi daju ne smiju upućivati na postojanje bilo kakve proizvoljnosti ili samovolje u postupanju sudova, a pri tome se treba imati u vidu i načelno stajalište da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana.

20. U ovom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da je nadležno porezno tijelo pri donošenju spornog poreznog rješenja (u prvom i drugom stupnju), koje je poništio Upravni sud u Zagrebu, povrijedilo zakon na štetu tužitelja (na način da je pretjerano formalistički tumačilo propis na štetu tužitelja), posljedica čega je bila blokada računa tužitelja koja je trajala 20 mjeseci, u kojem vremenskom razdoblju je tužitelj bio onemogućen normalno nastaviti sa svojim životom, što je tužitelj dokazao medicinskim vještačenjem kojim je utvrđena povreda prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje te time i postojanje uzročno posljedične veze između postupanja tijela tuženice i tih posljedica.

21. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari, porezna tijela (u prvom i drugom stupnju), u tumačenju normativnog sadržaja odredbe čl. 20. st. 10. te čl. 15. st. 3. tada važećeg Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 94/09, 87/09, 22/12 i 136/12, dalje ZPDV) te sadržaj odredbe čl. 133. st. 1. toč. 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 149/09, 89/11, 29/12, 64/12 i 146/12, dalje PPDV), pristupili su na ustavnopravno neprihvatljiv način - pretjeranim formalizmom, imajući u vidu da su osporenim rješenjima takvim postupanjem nezakonito, na štetu tužitelja (kako je to utvrđeno presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-1767/15-9 od 17. svibnja 2017. kojom poništava oba porezna rješenja, prvostupanjsko i drugostupanjsko), uskratili tužitelju pravo na odbitak pretporeza i time utvrdili poreznu obvezu tužitelju u iznosu od 181.484,38 kuna uz pripadajuće kamate u iznosu od 26.768,40 kuna. Takvo tumačenje i primjena mjerodavnog prava na način da su porezna tijela nefleksibilno i mehanički podveli stanje stvari pod čl. 20. st. 1. te čl. 15. st. 3. ZPDV-a, temeljem čega je radi namirenja navedenog poreznog duga 2. listopada 2015. doneseno rješenje o ovsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja (kao ovršenika) koje ima na računu kod banke, i po stavu ovoga suda, predstavlja pretjerani formalizam u tumačenju propisa kojim se na tužitelja, kao pojedinca koji se kao obrtnik bavi gospodarskom djelatnosti, stavlja preveliki financijski teret koji je kod tužitelja doveo do osjećaja takve egzistencijalne ugroženosti koja je uzrokovala razvoj psihičkih smetnji, zbog čega se u takvoj situaciji nameće zaključak da su takva postupanja poreznih tijela, da se nisu dogodila, objektivno mogla izmijeniti tijek događaja.

22. Pri tome, stoje žalbene tvrdnje tuženice da ne predstavlja svaki pojedinačni akt koji je kasnijom odlukom (u povodu redovnih i/ili izvanrednih pravnih sredstava) proglašen nezakonitim, automatsku pretpostavku za odštetnu odgovornost RH. Naime, pri postojanju sustava pravnih lijekova u cilju zaštite građana i osoba od nezakonitosti u pojedinačnim upravnim aktima, nelogično je za očekivati da bi država morala odgovarati za svaku pogrešnu ili nepravilnu primjenu prava u tim pojedinačnim aktima.

23. Međutim, u konkretnom slučaju u kojem je tužitelj već u žalbi na prvo rješenje ukazivao na to da mu porezno tijelo u poreznom nadzoru nije pronašlo niti jednu drugu povredu poreznih propisa, osim te da su dobavljači tužitelja pogrešno na ispostavljenim računima naznačili OIB oca tužitelja, umjesto ispravno OIB tužitelja, koji je preuzeo vođenje obrta od oca, iako je kao novi vlasnik obrta obavijestio dobavljače o tome, koji žalbeni navodi nisu uvaženi od strane drugostupanjskog poreznog tijela, nakon čega je s istovjetnim žalbenim navodima ustrajao i u tužbi Upravnom sudu u Zagrebu koji je, prihvaćajući osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, poništio oba navedena porezna rješenja (u spornom osporenom dijelu), utvrđujući „da u konkretnom slučaju porezno tijelo nije utvrdilo da nije ispunjen i neki od ostalih propisanih uvjeta za odbitak pretporeza, osim pogrešno navedenog OIB-a kupca...pa nalazi da je zbog pretjerano formalističkog tumačenja propisa osporenim rješenje povrijeđen zakon na štetu tužitelja...te da je tužitelj u ovom slučaju mogao odbiti pretporez, pa mu pravo na odbitak pretporeza nije trebalo osporiti.“, u takvim okolnostima konkretnog slučaja, postupanje poreznih tijela suprotno načelima važećeg pravnog poretka, po stavu ovoga suda, predstavlja nepravilan rad za koji tuženica odgovara u skladu s odredbom čl. 14. ZSDU-a.

24. Stoga su na prednji zaključak bez utjecaja žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da u postupanju poreznih tijela nije bilo protupravnosti te da su ovlašteni djelatnici Porezne uprave u svemu postupali u skladu sa ZPDV-om i PPDV-om (po kojima porezni obveznik plaćeni pretporez po ulaznim računima može odbiti samo u slučaju da isti računi sadrže sve propisane elemente).

25. Nadalje, neosnovano tuženica žalbenim navodima upire i na nepostojanje uzročne veze između spomenutog rada i nastale štete.

26. Naime, iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Mirne Zagrajski Brkić dr. med. specijaliste psihijatrije, subspecijaliste psihoterapije, na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, a prvostupanjski sud ga je u cijelosti prihvatio, proizlazi kako vještakinja smatra kako je tužitelj trpio duševne boli u vidu emocionalnog poremećaja kao reakcije na realitetne stresore ( koja svojim intenzitetom nadilazi očekivanu reakciju), koji poremećaj se javio unazad više mjeseci pred dolazak na liječenje, pri čemu iz istog nalaza i mišljenja proizlazi da se tužitelj na liječenje (na neurologiji) javio 26. studenog 2015. (gdje je neurološki obrađen), koje liječenje koincidira s rješenjem o ovsi od 2. listopada 2015., nakon čega 17. studenog 2016. slijedi psihijatrijski pregled kojim je kod tužitelja ustanovljena miješana anksioznost, depresivni poremećaj uz teškoće prilagodbe, koje psihijatrijsko liječenje se nastavlja pregledom psihijatra 3. prosinca 2016. te potom i liječenjem u Dnevnoj bolnici psihijatrije od 7. do 9. prosinca 2016. pod dijagnozom Poremećaj prilagodbe, temeljem čega vještakinja u konačnome zaključuje da potvrđene dijagnoze bolesti prema MKB-10 kategorizaciji, anksiozno depresivni poremećaj (kao zasebna dijagnostička kategorija) te poremećaj prilagodbe uslijed izloženosti stresnim životnim okolnostima (koje se kod tužitelja očituju kroz oslabljene emocionalne i socijalne adaptacijske mehanizme ličnosti, doživljaj nesigurnosti osobne, profesionalne i financijske, neizvjesnosti, posramljenosti te smanjenja osobnih interesa), kod tužitelja uzrokuju duševne boli u vidu emocionalnog poremećaja, od kojih je egzistencijalna financijska ugroženost dominantna, pri čemu vještakinja isključuje mogućnost da bi navedeni simptomi bili posljedica žalovanja uslijed smrti oca u veljači 2016. (i ranije majčine bolesti), za koje vještakinja obrazlaže da se iste može opisati kao predisponirajući čimbenik, no ne i uzročni, a svakako ne dominantan.

27. Iz navedenih razloga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara nepostojanju uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete koju trpi tužitelj u vidu opisanih psihičkih smetnji (koji razvoj psihičkih smetnji u vezi s predmetnim rješenjima proizlazi i iz iskaza tužitelja danog u ovom postupku), jer takav zaključak nema uporišta u činjenicama konkretnog predmeta, posebice nalaza i mišljenja navedene vještakinje iz kojeg jasno proizlazi da su utvrđene psihičke smetnje dominantno posljedica osjećaja stresogenog utjecaja financijske situacije uzrokovane posljedicama spornih poreznih rješenja (u prvom i drugom stupnju) te njima izazvanog osjećaja egzistencijalne ugroženosti, čime i po stavu ovoga suda, ista predstavlja onu pravno relevantnu, adekvatnu vezu

28. Naime, po naravi stvari, šteta je posljedica mnoštva uzroka, iz kojeg mnoštva treba izabrati onaj koji je pravno odlučujući, pri čemu, ako djeluje više uzroka, kao uzrok se uzima onaj koji je šteti najbliži.

29. Stoga, i po stavu ovoga suda, psihičke smetnje koje su se kod tužitelja ispoljile upravo nakon donesenog poreznog rješenja (u prvom i drugom stupnju), odnosno neposredno nakon donesenog rješenja o ovsi radi namirenja tim rješenjem utvrđenog poreznog duga, predstavlja onaj uzrok koji je, kao šteti najbliži i dominantan, pravno odlučujući.

30. Utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da tužitelj i prije spornog poreznog rješenja nije bio uredan porezni obveznik, radi čega mu je „daleko ranije izvršena blokada žiro računa zbog neredovitog plaćanja poreza i doprinosa...tako da problemi tužitelja nisu započeli donošenjem spornog poreznog rješenja“ (koje tvrdnje tuženice bi proizlaze i iz iskaza saslušane svjedokinje ĆŽ, zaposlenice Porezne uprave), jer činjenica da je tužitelj eventualno već od ranije bio u blokadi, ne isključuje naprijed navedeni zaključak o postojanju naprijed opisane uzročne veze, odnosno o postojanju mogućnosti da je u sklopu eventualnih ranijih teških financijskih okolnosti kojima je tužitelj bio izložen kao obrtnik (koji samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi dobiti, u svoje ime i za svoj račun, koristeći vlastiti rad i/ili rad drugih osoba, te odgovara za obveze cjelokupnom imovinom), upravo navedeno rješenje temeljem kojeg se krenulo u prisilnu naplatu predmetnog poreznog duga u iznosu koji bi za svakog onog koji se bavi gospodarskom djelatnosti, bio znatan, onaj glavni uzrok koji je, kao šteti najbliži, u konkretnoj situaciji (za koju je vještačenjem utvrđeno da predstavlja dominantni stresogeni utjecaj), pravno odlučujući.

31. Stoga, kako je u konkretnom slučaju nastupilo oštećenje tjelesnog i duševnog zdravlja tužitelja utvrđeno medicinskim vještačenjem (po kojem sud prvog stupnja zaključuje o pretrpljenoj povredi prava osobnosti), koje je u uzročnoj vezi s prethodno opisanim radom poreznih tijela, posljedično tome postoji i pravo tužitelja na njegovu pravičnu novčanu naknadu.

32. Imajući u vidu da intenzitet i trajanje duševnih boli stalna sudska vještakinja ocjenjuje srednje teškim u periodu od najmanje 3 mjeseca pred dolazak na psihijatrijsko liječenje (uz ocjenu smanjenja opće sposobnosti oko 10%) te teškim u periodu od 10-12 mjeseca 2016., te vrlo vjerojatno još 1-2 mjeseca u 2017. (uz ocjenu privremene smanjene životne aktivnosti uz potrebu ulaganja pojačanih napora oko 15%), djelomično pogrešno prvostupanjski sud prilikom ocjene visine pravične novčane naknade, sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a, tužitelju dosuđuje naknadu neimovinske štete u iznosu višem od 15.000,00 kuna (1.990,84 eura).

33. Naime, pravilnom primjenom materijalnog prava, vodeći računa o opsegu u kojem je došlo do smanjenja životne aktivnosti tužitelja, koje smanjenje je bilo privremeno, ali i o cilju kojemu služi ta naknada i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, valjalo je tužitelju po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti (koje je bilo privremeno), utvrditi pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 15.000,00 kuna (1.990,84 eura), na koji iznos tužitelju pripada pravo potraživati zatezne kamate počevši od utuženja 28. siječnja 2019. do isplate, sve to sukladno odredbama čl. 19. st. 1. i 2., čl. 29. st. 1. i 2., čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 1103. ZOO-a.

34. U odnosu na imovinsku štetu koja se odnosi na naknadu troškova koje je tužitelj podmirio odvjetniku koji ga je zastupao pred poreznim tijelima i Upravnim sudom u Zagrebu, u iznosu od 14.375,00 kuna (1.907,89 eura), imajući u vidu da se radi o troškovima koji su tužitelju nastali u tim postupcima, čiju naknadu je, stoga, tužitelj trebao potraživati pred upravnim tijelima i upravnim sudom (pri čemu tužitelj niti tvrdi, niti dokazuje da je naknadu navedenih troškova pokušao ishoditi u tim postupcima i time riješiti pitanje naknade troškova ili ih, barem u određenoj mjeri sniziti), po stavu ovoga suda, ne radi se o šteti koju bi tužitelj mogao ostvarivati u ovom postupku u skladu s odredbom čl. 14. ZSDU-a, slijedom čega osnovano tuženica žalbenim navodima osporava tužitelju pravo na naknadu navedenih troškova.

35. Stoga, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 39.375,00 kuna (5.225,96 eura), valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tuženice odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 15.000,00 kuna (1.990,84 eura) po osnovu neimovinske štete, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke ove presude), a u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos od 10.000,00 kuna (1.327,23 eura), po osnovu neimovinske štete, te iznos od 14.375,00 kuna (1.907,89 eura), po osnovu imovinske štete, odnosno sveukupno 24.375,00 kuna (3.235,12 eura), preinačiti prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti (točka II.1. izreke ove presude).

36. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tuženice kada osporava odluku o troškovima postupka, pa je valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

37. Kako je ocjena ovoga suda da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima (vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i visine zahtjeva), imajući u vidu i okolnosti konkretnog slučaja te činjenicu da je kao tužena strana ovoga spora - država, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove (točka II. 2. izreke ove drugostupanjske presude).

38. Kako je tuženica uspjela sa žalbom u omjeru od približno 62% (žalila se na iznos od 39.375,00 kuna (5.225,96 eura), a ovom presudom je njezinoj žalbi udovoljeno u iznosu od 24.375,00 kuna (3.235,12 eura), ista ima pravo na naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 102,86 eura (62% od traženih 1.250,00 kuna = 775,00 kuna / 102,86 eura), sukladno odredbama Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23).

39. Stoga je valjalo naložiti tužitelju naknaditi tuženici trošak za sastavljanje žalbe u iznosu od 102,86 eura te odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.

40. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš