Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3253/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici u Sisku, Ante Starčevića 43, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-294/2024-9 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-294/2024-9 od 23. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji su 5. lipnja 2005. sklopile tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 132,72 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. rujna 2016. pa do isplate, pod točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji su 5. lipnja 2005. sklopile tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor kojom je tužiteljica obvezna platiti tuženici naknadu od 1,00% od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, pod točkom IV. naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 144,98 EURa sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2005., pa do isplate te je pod točkom V. izreke naloženo tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR-a da zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, pa do isplate.

2. Protiv te presude izreke pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zatražila je trošak žalbe koji nije specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem su ništetne odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji su 5. lipnja 2005. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te odredba kojom je tužiteljica obvezna platiti tuženici naknadu od 1,00% od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita.

6. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP) time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije.

9. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 5. lipnja 2005.između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora sklopljen Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] temeljem kojega ugovora je tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice važećem na dan plaćanja, da se radi o stambenom kreditu, da je tužiteljica potrošač te nije sporna visina tražbine.

10. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremena otplatu kredita te da li je tuženica bez osnove stekla iznos u visini uplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te naložio tuženici isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da na ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita tužiteljica nije mogla utjecati niti se o njima pregovaralo, pa su nepoštene i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te su navedene naknade jednostrano određene od strane tuženice, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala.

13. U smislu odredbe čl. 81. ZZP na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini te naknade, a što tuženica nije dokazala, niti je u tom pravcu uopće predlagala dokaze. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženice i u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita te prijevremenu otplatu kredita izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 3. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP i ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

14. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova stav je ovog suda da bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženica ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

15. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

18. Tuženica nije tužiteljicu informirala u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačila neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodila računa i o interesima tužiteljice), kao što nije dokazivala da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

19. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

20. Člankom 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

21. Budući da je u konkretnom slučaju tuženica povrijedila prava potrošača zajamčena Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i zahtijevati isplatu iznosa koje je platila tuženici s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

22. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

23. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

24. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

25. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2005., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

26. Nadalje, zahtjev tužiteljice za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne.

27. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu od strane tužiteljice plaćene naknade za obradu ugovora i naknade za prijevremenu otplatu kredita pri čemu je visina uplaćenih naknada nesporna.

29. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog iznosa kao dana stjecanja.

30. Odluka o troškovima postupka žalbom se posebno ne osporava, a sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP).

31. Tuženici nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer nije uspjela sa žalbom.

32. Slijedom izloženoga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu

U Zagrebu 16. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš