Poslovni broj Kž-533/2023-6

 

Poslovni broj Kž-533/2023-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Iztoka Krbeca, kao predsjednika vijeća, te Dorijane Dolenec Kujundžić i Dragane Kos Milevoj, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Adelite Vitasović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika T. M., zbog kaznenog djela iz čl. 278. st. 1. i 3. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika T. M. podnesenoj putem branitelja G. M., odvjetnika iz Z. protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj 5K-138/2022-10 od 7.ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 5.siječnja 2024.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba optuženika T. M., te povodom žalbe optuženika T. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda glede pravne oznake djela i kazne, na način da se: utvrđuje da je optuženik T. M. radnjama opisanim u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava - krivotvorenje isprave iz čl. 311. st. 2. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, dalje u tekstu: KZ/97), te se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Temeljem čl. 67. KZ/97 optuženiku T. M. izriče se uvjetna osuda, te se određuje da se kazna zatvora od 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik T. M. u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

II.              U preostalom dijelu žalba optuženika T. M. odbija se kao neosnovana, te se u preostalom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Presudom Općinskog suda u Zlataru poslovni broj 5K-138/2022-10 od 7.ožujka 2023. optuženik T. M. oglašen je krivim da je počinio kazneno djelo kazneno djelo krivotvorenja - krivotvorenjem isprave iz čl. 278. st. 1. i 3. KZ/11, a kažnjivo po čl. 278. st. 3. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci. Temeljem odredbe čl. 56. KZ/11 optuženiku T. M. izrečena je uvjetna osuda, te je određeno da se izrečena kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ukoliko optuženik u roku od 2 godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1.              Temeljem odredbe čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 dalje u tekstu: ZKP/08) naloženo je optuženiku T. M. da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 u paušalnoj svoti od 100 eura/753,45 kuna u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

 

2.              Protiv pobijane presude pravodobnu žalbu podnosi optuženik T. M. putem branitelja G. M., odvjetnika iz Z. zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi za kazneno djelo za koje se tereti predmetnom optužnicom.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola je nakon razgledavanja dopisom poslovni broj KŽ-DO-620/2023 od 6.studenog 2023. vratilo spis.

 

5.              Žalba optuženika T. M. je osnovana zbog odluke o kazni.

 

6.              Žalitelj optuženik T. M. smatra kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba kaznenog postupka jer nije razvidno iz kojih razloga prvostupanjski sud smatra da je predmetna isprava javna isprava, a razlozi koje je dao pod toč.7 i toč.8. vezano uz to da nisu utemeljeni na propisima, ni na konkretnim zakonskim odredbama, već na pravnom mišljenju koji nije izvor prava.

 

7.              Suprotno takvim tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao razloge koji su jasni i neproturječni. I žalitelj navodi da su svi razlozi dani pod toč.7 i toč.8., ali nije zadovoljan njima. Zbog navedenog nije počinjena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08.

 

8.              Žalba optuženika T. M. podnesena s osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

9.              Zaključak o postojanju kaznenog djela da prvostupanjski sud temelji na tvrdnjama podnositelja kaznene prijave Učilišta prema kojoj se nekritički odnosi. Žalitelj smatra kako činjenica da određena svjedodžba nije zavedena u upisnicima nije dokaz kaznenog djela već je to propust Učilišta i njihovih djelatnika. Činjenica da predmetna isprava ima originalni pečat koji je navodno ukraden da ukazuje kako su djelatnici tog Učilišta uz pomoć posrednika uzimali novac polaznicima obrazovanja koji novac nisu prosljeđivali Učilištu, već su ga zadržavali za sebe, te da stoga polaznike namjerno nisu zavodili u upisnike Učilišta. Zbog navedenog postupanja da je optuženik T. M. žrtva, a ne počinitelj. Smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti pravilo "in dubio pro reo", a ne prihvatiti navode oštećenika. Prvostupanjski sud da je pogrešno cijenio obranu optuženika T. M. kao neuvjerljivu iako je on odgovarao na postavljena pitanja. Pogrešno da je ocijenio kako su odgovori optuženika T. M. neprecizni, nejasni i nesigurni. Žalitelj smatra da je obrana optuženika T. M. životna i uvjerljiva. Protek vremena od 15 godina da opravdava to što se optuženik T. M. ne sjeća detalja i ne pamti tko je bio rektor navedenog Učilišta, ni tko mu je bio razrednik. Prvostupanjski sud da je utvrdio da je optuženik T. M. predao izvornik predmetne svjedodžbe u tome vidi proturječje, jer da se u sudskom spisu nalazi samo preslika. Ističe kako je uobičajeno da se izvornici daju na uvid, a preslike prilažu, te da nije provedeno vještačenje u kojem bi se utvrdilo da li je predmetna isprava krivotvorena.

 

10.              Žalitelj optuženik T. M. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio postojanje namjere za uporabu neistinite isprave obzirom je odbio saslušati svjedoke koje je obrana predlagala. Navedenim dokazima da bi se bilo moglo utvrditi da je optuženik T. M. platio školarinu i povremeno pohađao nastavu uz polaganje završnog ispita, a nakon čega mu je izdana svjedodžba. Time da bi se bilo moglo utvrditi da su drugi pojedinci oštetili Učilište zadržavanjem novca za upisninu i neunošenjem svih polaznika u evidenciju Učilišta, te time prevarili Učilište i same polaznike zadržavši novac za sebe. Učilište da je pogrešno prijavilo optuženika T. M. umjesto da se fokusiralo na stvarne počinitelje, svoje djelatnike.

 

11.              Žalitelj optuženik T. M. ističe da prvostupanjski sud nije naveo na osnovu čega je utvrdio da bi Učilište bilo javno pravno tijelo, te da nije naveo na temelju kojeg je konkretnog zakona određen djelokrug Učilišta. Učilište da nije javna ustanova već obična ustanova, a da nema dokaza da je ministarstvo nadležno za obrazovanje takvu ovlast dalo Učilištu. Zaključci prvostupanjskog suda da su posve proizvoljni i nisu temeljeni na dokazima već na predrasudama prvostupanjskog suda.

 

12.              Suprotno tvrdnjama žalitelja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenice, te analizirao i ocijenio obranu optuženika T. M. obzirom na izvedene dokaze.

 

13.              Odbijanjem saslušanja predloženih svjedoka po obrani prvostupanjski sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje, niti je pogrešno utvrdio namjeru optuženika T. M.. Svjedoci su predlagani na okolnosti njihovih saznanja da bi optuženik T. M. pohađao edukaciju i predavanja, no imajući u vidu druge izvedene dokaze i obranu optuženika T. M. pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenice. U podacima Učilišta naznačeno je da se radi o nevjerodostojnoj svjedodžbi koja nije izdana od Učilišta niti je optuženik T. M. upisan na isto. Učilište bilo je ovlašteno podnijeti prijavu, te je prvostupanjski sud temeljem dostavljenih podataka Učilišta i dokumentacije među kojim i zahtjeva H. poslodavca optuženika T. M. za provjeru vjerodostojnosti, cijenio izvedene dokaze i utvrdio odlučne sporne činjenice, te otklonio obranu optuženika T. M. kao nevjerodostojnu. Žalitelj nastoji relativizirati nesjećanje optuženika T. M. opravdavajući ga protekom vremena. Prvostupanjski sud je analizirao obranu optuženika T. M. zaključivši da optuženik ne samo što se nije mogao sjetiti detalja vezano uz predmete i osobe, već je utvrdio da onog čega se optuženik mogao sjetiti je proturječno podacima naznačenim na spornoj svjedodžbi. Naveo je da nije polagao praktični rad, iako je u svjedodžbi naznačeno da je polagao praktični rad. Uz to cijenio je prvostupanjski sud i druge razlike, pa tako i tvrdnju da je predao originalnu svjedodžbu iako iz dostavljenih podataka H. proizlazi da se u preuzetom dosjeo od G. nalazio samo preslik svjedodžbe za koju su tražili provjeru. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio neživotnu i neuvjerljivu tvrdnju optuženika T. M. kako je bio upisan i pohađao predmetno Učilište. Tvrdnje žalitelja da je netko drugi u Učilištu počinio kazneno djelo, te prisvojio novac od upisnine nema potkrijepe u izvedenom dokaznom stanju.

 

14.              Pravilno je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika T. M. ukazujući na suprotnosti takve obrane sa sadržajem svjedodžbe, kao i sadržajem dokumentacije Učilišta iz kojeg proizlazi da optuženik T. M. nije bio upisan niti je položio završi ispit o čemu je svjedodžbu priložio poslodavcu.

 

15.              Ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da opisani način predaje novca koji je optuženik T. M. iznio u obrani ne upućuje na redovit i uobičajeni upis  jer je naveo da je novac za upis dao osobi za koju je smatrao da radi na Učilištu, izvan prostorija Učilišta, na ruke bez odgovarajuće potvrde i bez da je ispisao upisnicu. Uz to optuženik T. M. navodi da nije izvršio provjeru, niti otišao na Učilište kako bi utvrdio koji su uvjeti upisa, niti je izvršio provjeru da li osoba H., a koju je upoznao preko nogometnog trenera, kojoj je novac dao ima ikakve veze sa Učilištem. Optuženik T. M. u obrani je naveo da mu se ta osoba nije predstavila kao zaposlenik Učilišta već je on sam stekao dojam o njemu, te da osobu kojoj je dao novac nikad je nije viđao nakon toga.

 

16.              Prvostupanjski sud dao je pravilan značaj okolnosti što se Učilište očitovalo o izvršenim provjerama, te uočenim nepravilnostima vezano za tekst i sadržaj svjedodžbe koje je optuženik T. M. priložio poslodavcu. Uočene su nepravilnosti vezano uz tekst, brojeve klase, urudžbene brojeve, datum, potpisa odgovorne osobe, te pečata koji je bio poništen i otuđen. Provjerom u registru polaznika Učilišta i matične knjige programa Ekonomist - prekvalifikacija proizlazi da je navedena svjedodžba krivotvorena jer nije izdana od istog. Na osnovu podataka Učilišta prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je svjedodžba koju je optuženik T. M. predao poslodavcu kojom se potvrđuje da je položio završi ispit za zanimanje ekonomist, krivotvorena. Obzirom da izdavatelj Učilište nije potvrdilo da su podaci na svjedodžbi istiniti to nije bilo potrebno provesti vještačenje svjedodžbe.

 

17.              Navodi žalitelja kako Učilište nije javna ustanova ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da svjedodžba o završnom ispitu koje izdaje Učilište jest javna isprava jer je izdana od strane ustanove za obrazovanje odraslih osoba, te da izdavanje svjedodžbi o provedenom obrazovanju Učilište ima ovlasti dodijeljenu od strane nadležnog Ministarstva za obrazovanje. Pri tom je prvostupanjski sud bio ovlašten koristiti podatke koje je dalo Učilište kao ovlaštena ustanova za izdavanje svjedodžbe. Okolnost što je Učilište  podnijelo kaznenu prijavu dostavljenim podacima ne umanjuje vjerodostojnost i značaj kako to tvrdi žalitelj. Isprava je u konkretnom slučaju lažna jer sadrži izjavu koja se prepisuje osobi koju nije dala, te je sadržaj iste neistinit.

 

18.              Optuženik T. M. nije upisan u registar polaznika Učilišta, nije pohađao niti položio završni ispit za zanimanje ekonomist, bio je svjestan da uporabljuje neistinitu javnu ispravu, te se njome poslužio predavši je poslodavcu kako bi je uporabio kao pravu. Stoga pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da je optuženik T. M. postupao sa izravnom namjerom.

 

19.              Pogrešno drži žalitelj da bi za postojanje kaznenog djela bilo potrebno postojanje originala jer uporaba preslika ne isključuje postojanje kaznenog djela.

 

20.              U pravu je žalitelj optuženik T. M. kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe KZ/11 obzirom da taj zakon nije blaži od KZ/97 važećeg u vrijeme počinjenja kaznenog djela po zapriječenoj kazni za počinitelja. Naime, za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ/97 važećem u vrijeme počinjenja radnji kaznenog djela bila je zapriječena kazna zatvora od 3 mjeseca do 5 godina, dok je za kazneno djelo iz krivotvorenja isprave čl. 278. st. 3. KZ/11 zapriječena kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina. Iz navedenog je razvidno da je gledano po zapriječenom minimumu novi KZ/11 stroži u odnosu na zapriječeni minimum prema zakonu važećem u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Stoga obzirom da novi KZ/11 nije blaži to je presuda preinačena glede oznake kaznenog djela, na način da je djelo ispravno pravno označeno kao kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ/97 po zakonu važećem u vrijeme počinjenja kaznenog djela (29.kolovoza 2008.).

 

21.              Žalitelj optuženik T. M. smatra kako nema osnova za primjenu KZ/11 budući da je nastupila zastara po KZ/97. Žalitelj se poziva na odredbe čl. 19. KZ/97 (NN 110/1997) kojim je propisano da se kazneni postupak ne može pokrenuti kada protekne više od 5 godina za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora od 3 do 5 godina zbog čega smatra da je zastara u ovoj pravnoj stvari nastupila 29.kolovoza 2013..

 

22.              Takve tvrdnje žalitelja nisu osnovane. Pogrešno smatra žalitelj da se KZ/11 ne može primijeniti vezano uz zastarne rokove. U pogledu zastarnih rokova ne procjenjuje se koji je zakon blaži za počinitelja. Prijelazne i završne odredbe KZ/11 propisuju da se u situaciji kada zastara nije nastupila do stupanja na snagu tog zakona primjenjuju rokovi zastare KZ/11. KZ/11 je stupio na snagu 1.siječnja 2013., dakle prije nastupa apsolutne zastare od 10 godina od počinjenja kaznenog djela 29.kolovoza 2008., te do tog dana nije nastupila ni relativna zastara od 5 godina, sukladno odredbama KZ/97. Ona nije nastupila ni po odredbama KZ/11. Sukladno odredbama toga zakona zastara za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju duljem od 3 godine nastupa za 15 godina, ali se zastarni rokovi produljuju u situacijama kada sud donese presudu za daljnje dvije godine sukladno odredbi čl. 81. st. 3. KZ/11. Pobijana presuda donesena je 7.ožujka 2023., pa su i zastarni rokovi produljeni za daljnje 2 godine, te nije nastupila zastara ni po KZ/11. Za računanje zastare nije od značaja kada je presuda dostavljena branitelju.

 

23.              Obzirom da žalba optuženika T. M. podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni drugostupanjski sud je presudu ispitao iz tog osnova, te je u tom dijelu žalba osnovana.

 

24.              Prilikom izbora i odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je cijenio okolnosti iz čl. 47. KZ/11. Olakotno je optuženiku T. M. cijenio neosuđivanost, njegove osobne i imovinske prilike, da je oženjen i otac troje djece, dok je otegotno cijenio društvenu opasnost dijela, da optuženik T. M. nije pokazao nikakvu kritičnost prema svom postupanju, te da takvo postupanje uvjetuje porast krivotvorenja isprava.

 

25.              Prihvaćena je žalba optuženika T. M. vezano uz odluku o kazni, te je optuženiku T. M. izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a na koju je primjenom odredbi čl. 67. KZ/97 primijenjena uvjetna osuda, te je određeno da se ista neće izvršiti ako u roku provjeravanja od 2 godine optuženik T. M. ne počini novo kazneno djelo. Optuženiku T. M. je ovom drugostupanjskom presudom preinačena kazna zatvora vodeći računa da je odredbama čl. 311. st. 2. KZ/97 zakonski minimum za to kazneno djelo 3 mjeseca, a za razliku od odredba čl. 278. st. 3. KZ/11 gdje je minimum 6 mjeseci. Pri tom su uzete u obzir sve utvrđene olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio, da je optuženik T. M. oženjen i otac troje djece, te protek vremena od njegovog počinjenja, kao i društvenu opasnost kaznenog djela. Kajanje može predstavljati olakotnu okolnost, ali se izostanak istog ne može smatrati otegotnom okolnošću, kao što je to cijenio prvostupanjski sud. Stoga je preinačena pobijana odluka glede odluke o kazni na način da je optuženiku T. M. izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, na koju je primijenio uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od 2 godine primjenom odredbi čl. 67. KZ/97.

 

26.              Sagledavajući okolnosti kaznenog djela, protek vremena i zahtjeve generalne prevencije, te vodeći računa o osobi optuženika T. M. i individualizaciji kazne ocjena je ovog drugostupanjskog suda da će se svrha kažnjavanja postići primjenom uvjetne osude, te da optuženik T. M. neće ubuduće činiti kaznena djela.

 

27.              Ispitujući presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 1., t. 5., t. 6., t. 9. - t. 11., st. 2. ZKP/08.

 

28.              Slijedom navedenih razloga primjenom odredbi čl. 486. st. 1. ZKP/08 prvostupanjska presuda preinačena je na način kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Puli-Pola 5.siječnja 2024.