REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-964/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalina i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB:23057039320) iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj: P-150/2020-84 od 15. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika - i u cijelosti se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj: P- 150/2020-84 od 15. svibnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., da se odbija glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102700081, zaključen između tužitelja i tuženika 03. studenog 2005. ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega je naloženo tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 116.958,38 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate kako je to navedeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 01. prosinca 2005. na iznos od 299,01 eura do zaključno od 31. kolovoza 2018. na iznos od 8.476,25 eura, u roku od 15 dana;

-u st. II., da se utvrđuje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz t. 8 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102700081, zaključen između tužitelja i tuženika dana 03. studenog 2005., te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF;

-u st. III., da je dužan tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i promjene tečaja iznos od 16.783,60 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 05. studenog 2008. na iznos od 1,34 eura do zaključno 01. rujna 2015. na iznos od 3.730,26 eura, sve u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja;

-u st. II., da se nalaže tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.562,60 eura, u roku od 15 dana dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude i rješenja pravovremene i dopuštene žalbe podnose obje parnične stranke.

3. Tužitelj putem svojeg punomoćnika žalbu podnosi u odnosu na st. I. presude i st. II. rješenja iz svih žalbenih razloga. U žalbi, u bitnome, ističe, da u situaciji kada su bitni sastojci Ugovora o kreditu ništetni jer je ništetan predmet tj. valuta te djelomično cijena tj. kamata da su i ostale odredbe Ugovora (izlazna naknada, ugovaranje nadležnosti i dr.) također ništetne pa da Ugovor ne može opstati. Poziva se pri tome na čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) te presude Suda Evropske Unije C-118/17 i C-260/18. Smatra da ni odluka o troškovima postupka nije pravilna ni zakonita te da je suprotna odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) jer da je istome trebalo priznati parnični trošak u cijelosti. Naime sa alternativnim zahtjevom tužitelj je uspio u potpunosti i u odnosu na osnovu kao i u odnosu na visinu.

3.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se preinači u pobijanom dijelu presuda i rješenje na način "da se usvoji osnovni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i dosudi ukupno zatraženi parnični trošak", odnosno podredno da se u pobijanom dijelu iste ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

4. Tuženik putem svojih punomoćnika žalbu podnosi u odnosu na st. II. i st. III. presude te protiv rješenja iz svih žalbenih razloga. Najprije smatra kako zbog postojanja nekih okolnosti nastaje potreba za ocjenu subjektivne i objektivne nepristranosti suda u ovom konkretnom postupku, a to su okolnosti ima li sudac ili njemu bliska osoba, ili je on imao, kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u švicarskim francima (bez obzira je li to kod tuženika ili kod drugih banaka) i zastupa li bliska osoba suca ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana), zbog čega treba razmotriti postoji li okolnosti za izuzeće uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda. Navodi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da bi tužitelj imao zaštitu prema Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP) jer da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti (izgradnja apartmana).

4.1. Smatra kako tužitelj više nema pravo na bilo kakvo obeštećenje jer je provedena konverzija kredita koju je tužitelj prihvatio, pozivajući se i na rješenje doneseno u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Gos-1/2019. I dalje smatra kako nisu ništetne ni odredbe ugovora o kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli u švicarskim francima koja je odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a pa je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Ostaje i kod prigovora zastare te pobija odluku o početku tijeku zateznih kamata, a ističe i nemogućnost primjene čl. 241. ZOO-a. Tuženik posebno pobija i dio odluke kojom je odlučeno o njegovu prigovoru radi prijeboja smatrajući da je trebalo potraživanje tužitelja umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita s obzirom da se odnos parničnih stranka svodi na te početno ugovorene parametre. Posebno pobija odluku o troškovima postupka jer da je pogrešno primijenjena odredba čl. 154. ZPP-a.

4.2. Žalbeni je prijedlog tuženika da se prvostupanjska presuda preinači "i tužbene zahtjeve tužitelja odbije", odnosno podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

5. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

6. Odgovor na te žalbe nije podnesen.

7. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

8. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuju obje stranke jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

8.1. Isto tako ne postoje razlozi za isključenje iz suđenja (čl. 71. t. 1. do t. 6. ZPP- a) kao ni okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost sudaca kao predsjednika i članova drugostupanjskog vijeća (čl. 71. t. 7. ZPP-a).

9. Predmet ovog postupka je (glavni) zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102700081 od 03. studenog 2005. (dalje Ugovor) sa zahtjevom za isplatu iznosa od 116.958,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno prema eventualno kumuliranom zahtjevu da mu se s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplati iznos od 16.783,60 eura uvećano za zatezne kamate. Ugovor je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita, HE kao sudužnika te tuženika kao davatelja kredita. Predmetni je Ugovor konvertiran sklapanjem Aneksa broj 2 dana 05. veljače 2016.

10. Nesporne i nedvojbeno utvrđene činjenice u ovom postupku su slijedeće:

-da je 03. studenog 2005. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i HE kao sudužnika te tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovor slijedom kojega je tužitelju dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.000,00 CHF na rok otplate od 216 mjeseci;

-da je čl. 7. ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu, povrat svih obveza po Ugovoru obračunava se po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro računa banke;

-da je čl. 8. Ugovora tužitelj se obvezao platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva (sukladno važećim odlukama tuženika) i na dan sklapanja Ugovora iznosi 8,250% godišnje, te se obračunava primjenom direktne metode. Namjena kredita (čl. 3.) je gotovinski kredit uz hipoteku;

-da su stranke dana 05. veljače 2016. sklopile Aneks br. 2 Ugovora o kreditu (dalje Aneks br. 2) temeljem odredaba Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 dalje ZID ZPK/15) i izvršili konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u eurima prema kojem proizlazi neotplaćena glavnica na dan 30. rujan 2015. u iznosu od 77.767,60 CHF eura u kunskoj protuvrijednosti, te da korisnik kredita na taj dan ne duguje tuženiku ništa s osnove dospjele glavnice kredita, dospjele ugovorne i zatezne kamate;

-da je predmetni Ugovor potrošački jer je tužitelj sklopio isti u svojstvu fizičke osobe, a da tuženik premda je prema čl. 13. Ugovora imao na raspolaganju mehanizme kontrole trošenja sredstava iste nije koristio te je sklopio i Anekse 1. i 2. Ugovoru ne osporavajući pri tome tužitelju status potrošača ni činjenicu da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza navedene činjenice koje je bilo na tuženiku isti nije uspio dokazati;

-da ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nemaju za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora jer da Ugovor može opstati bez tih ništetnih ugovornih odredbi, odnosno da se i bez njih može ostvariti svrha Ugovora;

-da nije osnovan prigovor prijeboja postavljen od strane tuženika pozivom na odredbu čl. 323. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) "iz razloga jer ta odredba diskvalificira tuženika s zahtjevom za isplatu s osnova tečajne razlike i promjene kamatne stope".

11. Nesporno je i da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima te da je tijekom otplate kredita u razdoblju od travnja 2009. do prosinca 2015. došlo do povećanja redovnih kamata u rasponu od 8,07%, 8,83%, 8,85%, i 9,20% godišnje kao i do znatnog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početni (4,7634) uslijed čega je i došlo do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta koji je prema glavnom dugu i početnoj stopi redovnih kamata iznosio 1.085,98 CHF.

12. Sporno je i nadalje prema žalbenim navodima tuženika, prvenstveno ima li tužitelj uopće pravo na restituciju nakon sklapanja Aneksa br. 2; podredno radi li se o ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu; da li je nastupila zastara potraživanja; da li tužitelj ima status potrošača; da li je osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

13. Iz nalaza i mišljenja (te dopune istog) stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec., proizlazi da je ukupan iznos uplata od 14. listopada 2005. do 10. rujna 2015. koje je tuženik uračunao pri izračunu konverzije iznosi 736.881,26 kuna, odnosno 99.238,71 eura. Tuženik je uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 8,25% te uslijed promijene tečaja u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita više obračunao iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 16.783,60 eura od dana otplate kredita do 01. rujna 2015.

13.1. Utvrđeno je i pregledom obračuna konverzije da je tuženik pri izračunu uračunao sve uplate od strane tužitelja i to na način da je izvršene kunske uplate u korist CHF kredita preračunala u eure prema tečaju koji je vrijedio na datum uplate te je utvrđen iznos pretplate po provedenoj konverziji umanjen za obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu.

14. Prvostupanjski je sud pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH te Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaključio da se radi o formalnom i unaprijed pripremljenom Ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati i o kojim odredbama nije sa tuženikom pregovarao pa je primjenom čl. 502.c ZPP-a zaključio da se radi o ništetnim odredbama. Nadalje, da je tuženiku bio poznat rizik koji nosi švicarski franak o kojem nije na adekvatan način informirao tužitelja, odnosno isti nije u cijelosti informirana o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke koja je utemeljena na potpunoj obavijesti. Tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora postupao savjesno i pošteno posljedica kojega je i ugovaranje navedenih spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

15. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na odredbe ZZP-a ("Narodne novine" broj: 96/03) te na odredbe ZZP-a ("Narodne novine" broj: 41/14 i dr.) posljedično tome zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a

16. Sud prvog stupnja nalazi neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koje je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pred Visokim trgovačkim sudom dana 13. lipnja 2014., odnosno u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena 17. travnja 2019.

17. Prvenstveno valja navesti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i iznio valjane razloge o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji su sadržani u navedenom Ugovoru kada je zaključio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično ništetne i kada je uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a temeljio svoju odluku na pravnim shvaćanjima koja proizlaze iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rvt- 249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96, čl. 99. i čl. 102. ZZP-a iz 2007. godine.

19. U odnosu na Aneks br. 2. koji je sklopljen 05. veljače 2016. valja reći da po pravnom shvaćanju ovog suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog Sporazuma ima pravo na povrat više uplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa navedenim člankom i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

20. Naime, odredbama ZID ZPK/15 nije propisan način rješavana posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Odredba čl. 19.b ZID ZPK/15 propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u euro podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Sklapanje navedenog Aneksa br. 2. ima svrhu potpunu zaštitu potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koje je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako ni pravilima po kojima se vrši konvertiranje kredita (sadržanim u odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15), a ni nekim drugim odredbama navedenog Zakona pa niti iz sadržaja navedenog Aneksa br. 2. ne proizlazi, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja pretplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF tj. nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi kako one o promjenjivoj stopi ugovorene kamate tako i one o valutnoj klauzuli.

20.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika sklapanjem navedenog Aneksa br. 2. nisu otklonjene pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu pa tužitelj zbog sklapanja takvog Aneksa ne gubi pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno ono što je on stekao bez osnove ukoliko nije u potpunosti namiren iznosom prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu euro. Isto tako treba imati u vidu i da korisnik kredita, odnosno tužitelj se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa br. 2. nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se upućuje na pravno shvaćanje VSRH izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odnosno da je odluka suda prvog stupnja protivna navedenom shvaćanju valja reći da to nije osnovano. Naime, u navedenoj odluci izraženo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli. Stoga prema tom shvaćanju nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po navedenim odredbama zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita već samo da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

21.1. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da su tužitelj i tuženik u skladu sa odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegovog sklapanja.

22. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelju isti dan radi izgradnje objekta (upisana je hipoteka) te da je sklopljen sa tužiteljem kao fizičkom osobom. Prema odredbi čl. 3. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu navedene odredbe, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak VSRH, Su IV-56/2023-9 od 23. studenog 2023.). Tužitelj je status potrošača dokazao činjenicom da su dodatne apartmanske jedinice (na koje upire tuženik) izgrađene nakon sklapanja Ugovora (2010.) dok se svojstvo potrošača utvrđuje u trenutku sklapanja samog Ugovora kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud. Tuženik pak na okolnost da tužitelj nije potrošač, odnosno da je Ugovor sklopio u poslovne svrhe nije predložio određene dokaz, pa je neosnovano njegovo isticanje da tužitelj nije potrošač.

23. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio o visini zahtjeva tužitelja koji ima pravo "samo" na iznose preplaćene kamate u razdoblju od sklapanja Ugovora do sklapanja Aneksa te na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja tako preplaćenih iznosa, pa do isplate. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na početak tijeka zateznih kamata jer tuženik duguje tužitelju i zatezne kamate od isplate svakog pojedinačnog iznosa jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je i propisano u čl. 1115. ZOO-a.

24. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio i materijalno pravo u pogledu zastare jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.), a tužba je podnesena 17. travnja 2019., dakle unutar općega zastarnog roka koji prema čl. 225. ZOO-a iznosi pet godina. Navedeno se odnosi i na preinačeni dio zahtjeva jer nije - tužitelj istaknuo drugi tužbeni zahtjev već se radi o zahtjevu iz iste činjenične osnove nakon provedenog financijskog vještačenja.

25. U odnosu na žalbu tužitelja. Tužitelj tvrdi da ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao predmetu i cijeni, predstavljaju bitne sastojke Ugovora o kreditu koji nužno dovode do ništetnosti tog Ugovora u cjelini. Stoga tužitelj osim navedenog utvrđenja da je cijeli Ugovor o kreditu ništav potražuje i iznos od 881.222,91 eura (koji proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka), a koji je isti uplatio od sklapanja Ugovora do 31. kolovoza 2018. sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine dijelove tog iznosa.

25.1. Prvostupanjski je sud odbio tako postavljen zahtjev tužitelja uz zaključak, da ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sa sobom ne povlači ništetnost cijelog Ugovora pozivom na odredbu čl. 324. st. 1. ZOO-a jer da Ugovor može opstati bez ništetnih ugovornih odredbi te da se i svrha može ostvariti nakon uklanjanja ništetnih odredbi.

25.2. Navedeni su zaključci suda prvog stupnja pravilni i zakoniti i isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja. Naime, za utvrđenje da li je ugovor o kreditu zbog ugovorene promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao banke i valutne klauzule ništetan mjerodavne su odredbe čl. 87. st. 2. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora kao i odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a. Naime, odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavosti samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe dok čl. 324. st. 1. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

25.3. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora primjenom tečaja za CHF. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, a utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču je omogućeno zahtijevati od banke, odnosno tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose osnovom utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi.

25.4. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojim se isti poziva na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 valja navesti da je Sud Europske unije u tim predmetima zauzeo stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 te polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna ali isto tako navodi da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava.

25.5. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a i čl. 87. st. 2. ZZP-a propisana je mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe. Ovdje treba uputiti i na odredbu čl. 1021. ZOO-a kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Svrha ugovora o kreditu u konkretnom slučaju je bila da tužitelj dobije određena novčana sredstva (uz hipoteku), da je tuženik ispunio Ugovor na način da je tužitelju stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos koji je isti bio dužan vratiti uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 8,25% godišnje - to znači da održavanje ugovora o kreditu na snazi bez ništetnih odredbi nije u suprotnosti sa navedenim odlukama Suda Europske unije niti sa dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.

26. U odnosu na istaknute prigovore prijeboja (8.920,31 kuna), odnosno uračunavanja tzv. negativnih razlika zbog manje plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno iznosa manje plaćenih anuiteta za vrijeme kada su obračunavani primjenom kamate niže od početno ugovorene ovaj drugostupanjski sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nepostojanju te tražbine. Tužitelj je plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, međutim ne može se smatrati da je time nešto primio od tuženika, a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist, prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 2. ZOO-a.

27. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife). Prvostupanjski je sud tužitelju priznao troškove postupka prema vrijednosti predmeta spora alternativnog dijela zahtjeva tako da su njegovi žalbeni navodi kojima tvrdi suprotno neosnovani.

28. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te potvrditi pobijanu presudu i rješenje suda prvog stupnja (čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 3. ZPP-a). Kako su odbijene žalbe tužitelja i tuženika valjalo je odbiti i njihove zahtjeve za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 15. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus