Poslovni broj: Usž-3453/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŠL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći roditelju odgojitelju, odlučujući o žalbi tužiteljice, zastupane po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2369/2024-7 od 12. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2369/2024-7 od 12. lipnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-551-06/23-014/1210, urbroj: 251-02-01/001-23-4 od 2. svibnja 2023., te zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, klasa: UP/I-551-06/22-013/4178, urbroj: 251-09- 22-1/003-23-02 od 27. ožujka 2023., te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova. Potonjim prvostupanjskim rješenjem zamijenjene su točke II. i III. izreke zaključka Grada Zagreba, Ureda za demografiju od 27. siječnja 2021., na način opisan tim rješenjem.
2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da joj je dano pravo na novčanu pomoć primjenom Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18. – dalje u tekstu: Odluka/18), te da Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22. - dalje u tekstu: Odluka/22.), iako točna i nesporna, nije relevantna za ovaj spor, jer se ne može bez zakona zadirati u pravomoćno uređen upravni akt. Drži da ne postoji zakon koji dopušta zadirati u pravomoćni upravni akt i pravomoćno riješenu upravnu stvar te da je tu opći akt irelevantan apriori. To tim više jer ako bi bila relevantna Odluka/22 u smislu da se istu tumači kao zakon, tada bi proizlazilo da javnopravno tijelo nije postupilo u zakonskom roku do 31. prosinca 2022. godine. Smatra da je presuda nezakonita zbog pogrešne i nepotpune primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud presudu utemeljio na primjeni Odluke o novčanoj pomoći za majku odgojiteljicu („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 16/16. i 19/16. – dalje u tekstu: Odluka/16.), a koja se nije nikada primjenjivala u predmetnoj stvari, dok nije ni razmatrao u biti Odluku/18. Upire na povredu prava na pravično suđenje zbog propuštanja provođenja testa razmjernosti te na činjenicu da je sud propustio u presudi navesti, a onda i suditi o odlučnim prigovorima koji se odnose na primjenu materijalnog prava, koje je tužiteljica iznijela tijekom upravnog spora u odnosu na povredu prava na poštivanje obiteljskog i privatnog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukazuje i na povredu članka 14. Konvencije, te na povredu prava vlasništva, a što sve detaljnim razlozima obrazlaže. Drži da je tuženik stvarno neovlašteno tijelo te da je zato tužiteljici uskraćeno pravo na drugostupanjsku zaštitu u upravnom postupku i pravo na žalbu, koju, osim članka 76. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, jamči i Statut Grada Zagreba, ali i članak 18. Ustava Republike Hrvatske. Ponavlja da potpis kao takav, sastavljen od imena i prezimena ili barem od bilo kakvih slova, na drugostupanjskom rješenju ne postoji, a sud je tu odlučnu činjenicu propustio utvrditi. Dodaje da je gradonačelnik izvršno tijelo i nije niti službena osoba niti čelnik javnopravnog tijela u smislu članka 23. Zakon o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP) pa tim više nedostaje sastavni i konstitutivni dio u rješenju tuženika propisan člankom 98. stavkom 1. ZUP-a, a što upućuje da se radi o nepotpuno te neizravno i pogrešnom utvrđenju odlučnih činjenica. Nastavno se tužiteljica detaljnim razlozima osvrće na procesnopravne i instruktivne rokove te se s tim u vezi poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, zaključujući da je sud pogrešno nezakonito ocijenio da je rok propisan u članku 6. Odluke/22 instruktivan rok, umjesto da je ocijenio da je isti prekluzivan. Navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora jer je nezakonito odbio dokazne prijedloge, uključujući i saslušanje tužiteljice, kao i zbog toga jer nije uopće izrekom presudio o cijelom tužbenom zahtjevu, već tek o jednom dijelu koji se odnosio na drugostupanjsko rješenje, dok nije presudio o zakonitosti prvostupanjskog rješenja, čime je počinio povredu prava na pravično suđenje. Na kraju, drži nezakonitom i odluku o trošku spora, jer umjesto da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi zatražene troškove spora, sud je odbio tužbeni zahtjev te posljedično tomu nezakonito i zahtjev za naknadom troškova spora. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti presudu u cijelosti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno, presudom riješiti stvar i usvojiti tužbeni zahtjev, uz obvezu tuženika da nadoknadi tužiteljici troškove upravnog spora sukladno ranije dostavljenom troškovniku, uvećano za trošak sastava žalbe u iskazanom iznosu, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.
6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, primjenom izrijekom navedenih odredaba ZUP-a i Odluke/22, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.
8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-149/2025-2 od 8. srpnja 2025., Usž-4310/2025-2 od 25. studenoga 2025., Usž-3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž-3551/2025-2 od 19. studenoga 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.
9. Vezano za neprovođenje dokaza predloženih od strane tužiteljice, te činjenice da nije određeno saslušanje tužiteljice, valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, a na koje se ukazuje u žalbi. Naime, zahtjevi i načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, odnosno izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u postupku.
10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.
11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 10. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović