Poslovni broj: Usž-4668/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 54, OIB: 28454963989, uz sudjelovanje zainteresirane osobe PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi zaštite osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3489/2024-10 od 23. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba te potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3489/2024-10 od 23. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Točkom I. izreke presude prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-009-01/24-06/33, URBROJ: 567-04-01/07-24-1 od 22. svibnja 2024.
1.1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-009-01/24-06/33, URBROJ: 567-04-01/07- 24-1 od 22. svibnja 2024., odlučeno je da je zahtjev zainteresirane osobe za utvrđivanje povrede prava osnovan (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke rješenja tuženika utvrđuje se da je tužitelj postavio videonadzornu kameru na vanjski zid stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa] iznad prozora stana u prizemlju, a koja svojim obuhvatom snimanja zahvaća dvorište stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], što je protivno odredbi članka 26. stavka 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, 42/18., dalje: Zakon). Točkom 3. izreke rješenja tuženika zabranjuje se tužitelju obrada osobnih podataka putem videonadzornog sustava postavljenog na adresi [adresa] u [adresa]. Točkom 4. izreke rješenja tuženika nalaže se tužitelju da na siguran način izvrši brisanje (uništavanje) snimaka učinjenih predmetnih videonadzornim sustavom.
2. Protiv presude prvostupanjskog suda tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U žalbi, u bitnom, navodi da se ovdje radi o retroaktivnoj primjeni propisa budući da je predmetni videonadzor postavljen za vrijeme važenja „starog“ Zakona o zaštiti osobnih podataka i to sa svrhom zaštite njegovog mirnog života i imovine. Ističe da je ranije bilo pokušaja provale u stan u njegovom vlasništvu, kao i da se u neposrednoj blizini njegovog prozorskog okna zaustavljaju razna motorna vozila. Nadalje, smatra da prvostupanjski sud nije osnovano odbio provođenje dokaznih radnji saslušanjem svjedoka o meritumu upravne stvari. Drži da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju njegov interes ne preteže nad interesom podnositelja zahtjeva odnosno drugih suvlasnika dvorišta susjedne stambene zgrade. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 21. stavak 1. Zakona. Poziva se na načelo zakonitosti, načelo zaštite obiteljskog života te na nepovredivost prava vlasništva. Zaključno, ukazuje na povredu načela jednakosti oružja iz razloga što smatra da mu je onemogućeno iznijeti sve gore navedeno. Iz sadržaja žalbe proizlazi da predlaže istu usvojiti te poništiti pobijanu presudu i osporeno rješenje tuženika.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, u bitnom, ostaje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te ističe da je u konkretnom slučaju utvrđeno kršenje odredbe članka 26. Zakona. Ukazuje na ustaljenu praksu tuženika, potvrđenu sudskom praksom, prema kojoj se uporaba videonadzora u svrhu zaštite objekata smatra nužnom samo ako je postavljena unutar granica posjeda. Tvrdi i da je za uspostavu videonadzora potrebna suglasnost suvlasnika, a koju tužitelj nije dokazao. Predlaže da Sud odbije žalbu tužitelja te potvrdi osporeno rješenje.
3.1. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije odgovorila na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima „Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Suprotno mišljenju tužitelja time što nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka (članice kućanstva tužitelja te zainteresirane osobe) nije počinjena bitna povreda postupka. Treba reći da sud nije vezan dokaznim prijedlozima (članak 49. ZUS-a). Međutim, sud je dužan u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što nije učinio. Unatoč takvom postupanju, te imajući na umu da ovaj Sud ocjenjuje da je i bez izvođenja tog dokaza (predlaganog na okolnost sigurnosti stanovanja koji subjektivni dojam nije pravno relevantan za rješavanje ove uprave stvari) činjenično stanje u potpunoj mjeri utvrđeno, u konkretnom se slučaju ne radi o bitnoj povredi odredaba upravnog spora, odnosno nepravilnoj primjeni odredbi ZUS-a koja je utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke (članak 126. stavak 2. ZUS-a).
6.1. S obzirom na navedeno, ovaj Sud ne nalazi osnovanim žalbene prigovore tužitelja u pogledu povrede prava i načela zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske te Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ovo iz razloga što ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo na saslušanje određene stranke ili izvođenje određenog dokaza. Međutim, jednakost stranaka u postupku podrazumijeva razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih dokazima na način koji ne stavlja nijednu stranku u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu, čemu je ovdje udovoljeno. Tužitelj je imao mogućnost, koju je i iskoristio, izjasniti se o svim relevantnim činjenicama i okolnostima u postupku (kroz dostavu očitovanja te sudjelovanje u upravnom sporu pri čemu je prvostupanjski sud održao ročište za raspravu 9. svibnja 2025.).
7. Predmet je ovog upravnog spora ocjena zakonitosti rješenja tuženika, KLASA: UP/I-009-01/24-06/33, URBROJ: 567-04-01/07-24-1 od 22. svibnja 2024., kojim je utvrđen osnovanim zahtjev zainteresirane osobe za utvrđivanje povrede prava, a koja povreda se odnosi na uspostavu videonadzornog sustava od strane tužitelja na adresi [adresa] u [adresa].
8. Odredbom članka 26. stavkom 1. Zakona propisano je da se obrada osobnih podataka putem videonadzora može provoditi samo u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem videonadzora. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da videonadzorom mogu biti obuhvaćene prostorije, dijelovi prostorija, vanjska površina objekta, kao i unutarnji prostor u sredstvima javnog prometa, a čiji je nadzor nužan radi postizanja svrhe iz stavka 1. ovoga članka.
8.1. Odredbom članka 31. Zakona, propisano je da je za uspostavu videonadzora u stambenim, odnosno poslovno stambenim zgradama potrebna suglasnost suvlasnika koji čine 2/3 suvlasničkih dijelova. Videonadzorom se može obuhvatiti samo pristup ulascima i izlascima iz stambenih zgrada te zajedničke prostorije u stambenim zgradama (stavak 2.). Zabranjeno je korištenje videonadzora za praćenje radne učinkovitosti domara, spremačica i drugih osoba koje rade u stambenoj zgradi (stavak 3.).
9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi:
- da je tužitelj 7. travnja 2018. uspostavio sustav videonadzora na adresi [adresa] u [adresa];
- da tužitelj tvrdi da je videonadzor uspostavljen nakon pokušaja provale u stan u njegovom vlasništvu i kako bi spriječio zaustavljanje raznih motornih vozila u neposrednoj blizini svog stana;
- da uvidom u obuhvat snimanja predmetne videonadzorne kamere proizlazi da sustav videonadzora svojim obuhvatom snimanja obuhvaća dvorište susjedne stambene zgrade na adresi [adresa], koja nije u (su)vlasništvu tužitelja;
- da na opisan način tužitelj prikuplja i pohranjuje osobne podatke svih osoba koje se kreću dvorištem stambene zgrade na adresi [adresa].
10. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj Sud je suglasan s utvrđenjem tuženika i prvostupanjskog suda da videonadzorni sustav, koji je uspostavljen od strane tužitelja na način da isti obuhvatom snimanja obuhvaća zajedničko dvorište susjedne zgrade koja nije u (su)vlasništvu tužitelja (što tužitelj ni ne osporava), nije nužan te je kao takav protivan odredbi članka 26. Zakona (tužitelj se pogrešno poziva na članak 21.). Osim toga tužitelj i nema suglasnost propisanu odredbom članka 31. Zakona.
11. Stoga je pravilno zaključio sud i tuženik da ovdje prevladava interes suvlasnika susjedne stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa] koji je u suprotnosti s opisanom obradom podataka putem videonadzora.
12. Nije osnovan žalbeni navod tužitelja da se ovdje radi o retroaktivnoj primjeni Zakona. Navedeno iz razloga što je predmetni upravni postupak pokrenut podnošenjem zahtjeva od strane zainteresirane osobe dana 2. veljače 2024. (dopunjenog 5. veljače 2024.), a da se od 25. svibnja 2018. u svim državama članicama Europske unije, pa tako i u Republici Hrvatskoj, izravno i obvezujuće primjenjuje Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ, „Službeni list Europske unije“ broj: L119 od 4. svibnja 2016.).
13. S obzirom na to da ostali žalbeni prigovori tužitelja nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanjem žalbe, pa je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, valjalo odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 10. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković
